Gentrifikacija postaje pojam - "koš za svašta". Već se previše toga utrpalo u taj pojam od kad se Ruth Glass počela baviti temom poduzetničkog istjerivanja "nepoželjnih" iz "poljepšanog" grada i to nazvala gentrifikacijom. Gentrifikacija se u europskom gradu jednom doživljava kao nužan proces poboljšanja gradskog okoliša i svjesno se planira (na pr Yvelin), dok se u Parizu pitaju kako zaustaviti gentrifikaciju (čitam rezultate jednog skupa u Parizu o toj temi). U Parizu je već došlo do paroksizma procesa – grad gubi stanovnike zbog kojih se "poljepšava", jer više nisu u stanju podnijeti nove troškove stanovanja u tako "poljepšanom" gradu. I to, gubi one od kojih grad najviše očekuje - mlade, kreativne, "popularne"! Škole zjape prazne, a normalna opskrba grada se preselila na periferiju. To je bitan rezultat gentrifikacije – odlazak stanovnika Obnova se lako može transformirati u sliku grada (koju čak zagovaraju neki kolege) koja će "pinterest" arhitekturom dočarati "bilo gdje" ambijente miteleuropskog provincijskog grada. Poduzetnici već uzimaju stvar u svoje rukekvarta i dolazak novih. I to novih koji s tim kvartom nemaju nikakav odnos osim što im se "oduvijek sviđao" ili što je najbliži već prestižnim gradskim kvartovima, što je postao "in"... ili su naprosto uložili u novu nekretninu (rezultati istraživanja u Parizu) .
Naši slučajevi "depopulacije" gradskih središta se teško mogu svrstati pod Ruth Glass pojam gentrifikacije. Oni su u gradovima, bogatim povijesnim naslijeđem, u najvećoj mjeri vezani uz invazivni turizam – turizam koji je onemogućio život u tim prostorima. Svi standardi vezani uz stanovanje su bitno narušeni na račun turističke ponude (opskrba za stanovnike se pretvorila u suvenirnice, prometna gužva, nemogućnost normalnog kretanja gradom, ugrožen noćni mir, raspad infrastrukturne podrške - kanalizacija, opskrba kvalitetnom vodom – primjeri Dubrovnika, a i Splita.) Sve veći turistički interes za urbanim destinacijama i privremenim smještajem bitno je povećao najam i vrijednost nekretnina, što je onemogućilo "popularnom" sloju građana (posebno mladima) stanovanje ne samo u tim kvartovima, nego već i u tim gradovima. Stambeni fond se preuzima (kupuje) i uređuje, ne da bi se stanovalo nego da bi se rentalo. Uz podršku porezne politike to postaje biznis daleko od "iznajmljivanja u domaćinstvu" i popravljanja "kućnog budžeta". To postaje bitna grana turističke ponude.
Zagrebačkom slučaju depopulacije središta potres dodaje još jednu specifičnu dimenziju – napuštanje grada zbog ugroženosti (usporedivu sa Dubrovnikom gdje je radikalno i konačno napuštanje središta grada započelo trešnjom 1979, a drugi put, ratnim razaranjem 90-ih). Odlazak stanovnika poznat pod pojmom Ruth Glass je postepen, "puzajući", "poljepšava" se kvart po kvart, i obnova ima za cilj upravo istjerivanje ekonomski "nepoćudnih" stanovnika kvarta. U Zagrebu je (će biti) napuštanje grada zbog nužne obnove gotovo trenutno, ali da li sa istim rezultatom.
Postoji scenarij Dubrovnika, često se govori o "modelu obnove" dubrovačke jezgre koji je obnovio dubrovačku scenografiju, ali su nestali građani.
Da li je to budući scenarij zagrebačkog središta? Zasigurno ne, ali stanovnici središta će se bitno promijeniti već zbog svoje starosne strukture. Središte Zagreba je prema popisu stanovništva iz 2011 najstarije na području teritorija grada, a obnova će trajati. Gradovi nakon sličnih kataklizmi su trebali čitav decenij za obnovu.
Postoje barem dva modela obnove gradskog središta Zagreba:
Grad se ne obnavlja samo "konstrukcijski". Obnavlja se arhitektura grada i to na način da u šetnji gradom prepoznate Zagreb. Pravom prvokupa je Grad otkupio veliki dio stambenog fonda i uredio stanove za najam uz prihvatljivu najamninu, za na primjer mladu familiju koja starta, ali i za poodmaklu dob koja treba lift i suvremeni komfor u primjerenoj površini stana. Interijer stambenih blokova je također pravom prvokupa, a ponegdje i izvlaštenjem dobio prostore koji služe stanovanju u bloku uz sačuvani zeleni fond. Nestale su improvizirane gradnje i ograde. Čitav niz studentskih radova mentorice profesorice Vesne Mikić na temu obnove bloka nastoje osigurati upravo takav scenarij. Interijeri blokova s već definiranim sadržajima rada, različitih servisa, usluga i kulture redizajnom javnih pasaža i arhitekture su se integrirali u život ulica i trgova središta grada. "Gradski autoput" ("zeleni val" ) kroz planirani grad 19. stoljeća su zamijenile ulice s jednom trakom rezerviranom za javni prijevoz i bicikliste. To je inače dio biciklističke mreže koja je kontinuirana i sigurna i veže periferiju grada sa središtem. Zatvaraju se javne garaže u vlasništvu grada za javno korištenje i daju se na korištenje stanovnicima središta uz prihvatljive najamnine. Ukida se parkiranje na ulicama osim za stanovnike središta grada, paralelno se gradi niz javnih garaža/parkirališta po sistemu park&ride na mjestima uz stanice javnog prijevoza, a organizira se i shuttle s udaljenijih destinacija do središta grada (na pr Gl. kolodvora). Prigradska željeznica je već povezala zračnu luku i Veliku Zatvaraju se javne garaže u vlasništvu grada za javno korištenje i daju se na korištenje stanovnicima središta uz prihvatljive najamnine. Ukida se parkiranje na ulicama osim za stanovnike središta gradaGoricu sa središtem grada! Uvodi se naplata za ulaz automobila u središte grada. Grad ozelenjava ulice gdje god asfalt nije nužan, to posebno vrijedi za kontaktna područja Trešnjevku i Trnje...
...ovaj scenarij je prepisan iz postupaka europskih gradova, i nije utopija osim možda za Zagreb.
Navodno se radi multidisciplinarna studija za model blok – blok br. 19, koji bi trebao biti model za obradu svih donjogradskih blokova – pitanje je da li samo blokova? Ili grada?I da li će ta studija biti dokument ponuđen građanima na usvajanje? Ili je to opet jedan od "predizbornih glamuroznih projekata", čijih 3D fikcija smo se nagledali.
Postoji nažalost i drugi scenarij koji se postupno realizira, a iz vidljivih dokumenata obnove jedino vidljiv – konstrukcijska obnova zgrada... i ništa više. Obnova se lako može transformirati u sliku grada (koju čak zagovaraju neki kolege) koja će "pinterest" arhitekturom dočarati "bilo gdje" ambijente miteleuropskog provincijskog grada. Poduzetnici već uzimaju stvar u svoje ruke, kupuju sve što se pojavi na tržištu, a pojavljuje se sve više. Nije za očekivati da će oni raditi socijalne stanove. Ponovo će biti "in" stanovati u novoj protupotresnoj arhitekturi u središtu Zagreba, a možda i ne stanovati nego uložiti u nekretninu ili imati nekretninu za airb&b. Uvjet su naravno sredstva koja će teško osigurati mladi zagrebački par koji tek starta ili poodmakla dob koja traži svoj povratak u središte grada. Osim gradnje i rekonstrukcije na parceli, u gradu i bloku se ništa bitno ne mijenja osim možda zauzimanja još veće površine za još veći objekt. Ovaj scenarij je već vrlo blizak onoj temi koju je istraživala Ruth Glass, a to je konačno scenarij koji smo pratili i prije potresa (ponekad i s loncima i trojanskim konjima). Bio je puzajući, nakon potresa će se "radnja" puno brže odvijati.
Borislav Doklestić, autor ovoga priloga, nagrađivani je arhitekt i urbanist. Posebno se bavi pitanjima sanacijje i revitalizacije gradskih četvrti, kao i njihova uklapanja u tkivo grada. (t.g.)
