Kada svijet napusti neki vrsni sportaš, osjeća se praznina koja se u tom sportu otvara. No Maradoninim odlaskom osjeća se nešto mnogo pogubnije, da takvog svijeta više nema. Time se genij razlikuje od sportskoga talenta. Dok je talent samo bolji od drugih jer je s njima usporediv, genij se ne da mjeriti jer ne podliježe komparativnim zakonitostima svijeta u kojem živi. Zabiti gol rukom naočigled svih gledatelja meksičkoga Weltmeisterschafta 1986. mogao je samo genij jer za njega pravila ne vrijede – on je onaj višak (franc.: excès) koji se ne da podvesti, ali samo Uz sva određenja argentinske desetke kao čovjeka mafije, uživatelja narkotika, incidentnoga i neurednoga života, snimke kojih su prepune društvene mreže, normativni, moralizirani svijet rado ispušta ono iz čega je duh genija rođenako se nogomet ne shvaća drukčije nego kao igra. Za genija-umjetnika ne vrijede politička, etička, društvena i druga pravila jer bez njega svijet i njegova pravila nemaju nikakav smisao, a Argentinčeva genijalnost ne prebiva u okvirima nogometa, iz kojega samo izranja, već se nalazi u nogometnoj kulturi 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća kada je svijet, umjesto nametanja normativnosti, priznavao razliku, nesvodivi višak koji se ne da imitirati.
Dok u svim porama života danas svjedočimo teroru nadglednog aparata (kamere) koji pod svaku cijenu nastoji ustvrditi faktičnu istinu – naličje slobode koju smo izgubili, nogomet je otišao najdalje VAR sustavom koji, zaustavljajući igru, uništavajući navijačku atmosferu i, podižući tenzije, perverzno nastoji ustvrditi nanometarsku istinu zaleđa, enca ili gol-linije, čime igru nastoji odmijeniti istinom, poništavajući samu bit nogometa. Nanometarskoj (od grč.: nanos: patuljak) hegemoniji uspio je umaknuti jedan drugi „patuljak“ koji je igru iznova vraćao publici jer jedino ona zna da na stadion nije došla radi istine. Igra i istina nemaju ničeg zajedničkog jer svrha igre nije istina, nego uživanje, a u istini rijetko tko može uživati. Maradona je, osim njegovu tijelu prevelike desetke, nosio i jedan drugi svijet kojemu je nogomet igra, a svrha publika, finesa, dribling, provokacija i vic; igra kojoj nikakva tehnologija na može doskočiti jer je publika takvom prešutno čuva od nasrtaja tehniziranih i normatiziranih birokrata koji i posljednja utočišta uživanja nastoje U njegovoj režiji nogomet je uvijek bio nešto više, onaj performativni eksces koji se kao i u svakoj autentičnoj umjetnosti ne da podvestipretvoriti u pravilo, u istinu.
Kakva već jest, ljudska narav ne podnosi iznimke i isticanja, pa svu svoju snagu usmjerava pronalasku grešaka, nastojeći umanjiti genijalnost osobitoga pojedinca. Uza sva ona određenja argentinske desetke kao čovjeka mafije, uživatelja narkotika, incidentnoga i neurednoga života, snimke kojih su prepune društvene mreže, normativni, moralizirani svijet rado ispušta ono iz čega je duh genija rođen: siromašno buenosaireško djetinjstvo, posljedice argentinske diktature, napolitansko ozračje Camorre – ambijenata iz kojih Maradona vodi reprezentaciju Gaučosa do svjetskoga prvaka, a Napoli do jedina dva scudetta u povijesti kluba koji nije mogao parirati ni manjima od Milana ili Juventusa.
Ne samo nogometnim umijećem nego i načinom života Maradona je revolucionirao igru i ono što se oko nje događa jer samo jedno njegovo autentično zagrijavanje vrijedilo je vidjeti više od većine utakmica koje su korektno odigrane, utakmica u kojima se znao pobjednik, ali ne i tko je pobijedio noseći igru i darujući je onima zbog kojih postoji – publici. U njegovoj režiji nogomet je uvijek bio nešto više, onaj performativni eksces koji se kao i u svakoj autentičnoj umjetnosti ne da podvesti, koji ne dopušta autoritet i instrumentalnost – kako uostalom to i priliči Argentinčeva genijalnost ne prebiva u okvirima nogometa, iz kojega samo izranja, već se nalazi u nogometnoj kulturi 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća kada je svijet, umjesto nametanja normativnosti, priznavao razlikusvakomu istinskom revolucionaru. Višak koji je stvarao u protivničkim obranama nimalo nije zaostajao za onim koji je stvarao u društvu oko sebe, društvu koje je krivo razumijevalo tu prekomjernost, taj eksces koji je uvijek bio u službi samo jednoga – nogometne igre kojoj je stadion teatar.
Zato je često postavljano komparativno pitanje tko je bolji, Pele, Cruyff, Maradona, Messi ili Ronaldo, sasvim pogrešno postavljeno jer nemogućnost iznalaženja razloga po kojem bi to upravo bio Maradona ujedno je i jedini odgovor koji ga potvrđuje, kao što je to slučaj i u svakoj umjetnosti. Zato s Maradonom nije otišao nogometni talent i virtuoz, jer takvih ćemo i danas pronaći, već svijet u kojem se takav uopće mogao pojaviti i iznuditi priznanje jer, za razliku od talenta, genij nije bolji, samo je drukčiji.