U novinarskim tekstovima obično izbjegavam pisati iz osobne perspektive. Smatram da to ne treba ni meni ni čitateljima jer je moj privatni život uglavnom potpuno nebitan za temu o kojoj pišem. No, ruku na srce, time također održavam ugodnu i naivnu iluziju da ne postoji značajan dodir između neke ozbiljne političke teme kojom se bavim i šašavog života koji vodim. Naravno to mi se prilično često obije o glavu, i to na krajnje čudne načine.
Tako sam prošli tjedan dovršio tekst o koronavirusu za Bilten, a odmah nakon objave šusnuo sam virus u neku sporednu mentalnu ladicu i krenuo se spremati za dugo planirani put s drugom M. u Italiju na nogometnu utakmicu između Napolija i Barcelone.Napulj naprosto nije imao vremena strahovati od korone jer je svakodnevni život bio dovoljno sulud. Građane je od korone štitio sveti Diego. Čak su lokalci dijelom i likovali što je virus napao sjever države s obzirom da bogati sjevernjaci desetljećima nazivaju južnjake koleričnim i prljavim životinjama
Kao autor teksta mogao sam naslutiti da nas čekaju problemi: znao sam da je pitanje dana kad će se virus pojaviti u Europi, a bio sam prilično siguran da će i građani i političari na prvu pojavu virusa reagirati nekoordinirano, nesuvislo i panično. No taj glas razuma sam strpao u istu umnu ladicu s koronom (nadam se da se nije zarazio), a pred put sam samo prečitavao romane Elene Ferrante i pratio vijesti o zdravlju Lea Messija. Coronavirus? Ma che cazzo! Andiamo a Napoli!
Krenuli smo u subotu, po planu i pod egidom "nit brige, nit pameti". Busom smo došli u Veneciju gdje smo samo prešli u vlak za Napulj. Drug M. mi je u vlaku zabrinuto pokazao na ekrančić na kojem su se pojavile vijesti o prvim slučajevima virusa u nekim sjevernim pokrajinama Italije.
Nisam se dao pokolebati: bilo je lijepo vrijeme, prao me putni adrenalin, a površni dodir s talijanskim govorom ugodno me škakljao za uho. Osjećao sam se kao psi kad ih se češka po trbuhu. Stoga sam mu rekao da nema problema, da se virus ne širi dovoljno brzo da bi uopće došao blizu nas, a da će na kraju ugroziti samo ljude koji su već stari i bolesni.
"Brže će to doći do Zagreba nego do Napulja", odmahnuo sam rukom i nastavio piljiti u neobične talijanske šume. Zapravo je ispalo da sam bio u pravu, no smetnuo sam s uma da se od samog virusa mnogo brže širi ljudski strah. Dok smo došli do Napulja i smjestili se u hotelu, saznali smo da su otkazani Milanski tjedan mode, zadnja dva dana fašnika u Veneciji i tri nogometne utakmice talijanske lige. Prvi put sam na putovanju osjetio panični strah – što ako otkažu i utakmicu na koju smo došli?
Virusa se uopće nisam bojao. Inače imam izopačeni osjećaj straha, recimo ne bojim se ovakve zaraze, a bojim se telefonski razgovarati s nepoznatom osobom. No u ovom slučaju stvarno sam bio siguran da je strah potpuno nepotreban. Šanse da u par dana stupimo u bliski fizički kontakt sa zaraženom osobom bile su prilično nategnute, a s druge strane zaraza koja nam tek slijedi u Hrvatskoj sve nas stavlja u opasnu situaciju. Mnogi će se zaraziti. Skoro svi će se lako izvući. Onda će se širenje zaustaviti i naći ćemo drugi razlog da dižemo paniku.
Autor teksta uživa u blagodatima putovanja, unatoč "crvenoj" korona zoni
No počeo sam se bojati te panike. Ubrzo sam shvatio o kakvoj se sili radi i koliko su efikasni mehanizmi njenog širenja. Drug i ja smo pratili vijesti o virusu preko Indexa, portala koji je upregnuo svu svoju clickbait mašineriju kako bi profitirao od ljudskog straha. Pratili smo bombastične I tako sjedim u stanu, u zagrebačkoj verziji Dekamerona: nema nas desetero, nego samo mačka i ja, jedno drugome pričamo koliko nam ljudski rod ide na živce. Ne približavajte nam se jer ću vam puhnuti u lice! Tako je to kad koronavirus mutira u prenosnika neuroze.naslove, šokantne slike i dramatično izvještavanje iz minute u minutu kao da se radi o direktnom prijenosu Apokalipse. Pa bi se jedne minute objavilo da je u Italiji umrla još jedna osoba, iduće minute bi se ta ista vijest demantirala, treće minute podijelila bi se objava nekog znanstvenika da je panika nepotrebna, a četvrte minute pisalo bi da je Antarktika jedini kontinent bez zaraze.
Index bi tako u manje od pet minuta privukao milijune klikova i interes oglašivača. No najgore je bilo što čak ni inteligentni ljudi nisu bili u stanju razlučiti fabriciranu paniku od pravih informacija. Znali su se samo fokusirati na ono najgore.
Drugog dana počeli su nam se javljati roditelji, prijatelji i kolege. Uglavnom bi nam panično priopćavali da ne smijemo paničariti, a onda bi nas zabrinuto pitali jesmo li dobro, kašljemo li i kašlju li drugi na nas. Na trenutke sam se osjećao kao da se bliski ljudi opraštaju od nas jer samo što nismo otišli na vječna lovišta, ali i kao da se žele držati podalje u slučaju čuda da se izvučemo i vratimo u "sigurnost" Zagreba. To mi je bilo iritantno, ali razumljivo i dirljivo. Strah od nepoznatog je posve ljudski, a najgori učinak virusne zaraze je što kida međuljudske odnose, kako fizičke, tako i one emotivne i solidarne.
No kad sam čuo da su ljudi u Zagrebu poharali dućane, da kupuju brašno i konzerve hrane na kile kao da nam slijedi atomski rat, ozbiljno sam se naljutio. Ako su ljudi toliko preplašeni i bespomoćni u slučaju još praktički odsutne i relativno bezopasne korone, što će biti kad se dogodi nešto mnogo ozbiljnije? Pitanje je vremena kad će nas pogoditi neka ekološka katastrofa, a tad će nam se korona činiti kao obična gripa – što de facto i jest.
U stvarnost me vratila prijateljica Asja koja se jako zabrinula što smo u Napulju, ali ne zbog virusa, nego zbog grada kao takvog. "Ne ulazi ni u kakve kombije ni aute jer ćeš ostati bez bubrega", rekla mi je. "Ne drži novac u novčaniku nego u čarapi", nastavila je. "Ne ulazi u dućane na kojima piše da su dućani za životinje, a u izlogu su katane i skakavci", dala je savjet koji se može učiniti apsurdnim samo nekome tko nikad nije bio u Napulju. Mogla je nastaviti unedogled, i to s dobrim razlogom.
Napulj je predivan i opasan grad koji (još) nije gentrificiran. U centru grada, u krugu od stotinjak metara, moguće je vidjeti nevjerojatne povijesne građevine i derutne stambene zgrade, bogate plejboje i usnule beskućnike, turiste, imigrante i vojnike sa šmajserima. U krasnim uličicama jednako je moguće da vas zaustave sumnjivi dvometraši koji su iskočili iz gangsterskih filmova ili da vas pregaze našminkane maloljetnice na skuterima.Na trenutke sam se osjećao kao da se bliski ljudi opraštaju od nas jer samo što nismo otišli na vječna lovišta, ali i kao da se žele držati podalje u slučaju čuda da se izvučemo i vratimo u "sigurnost" Zagreba. To mi je bilo iritantno, ali razumljivo i dirljivo
Koliko smo vidjeli, Napulj naprosto nije imao vremena strahovati od korone jer je svakodnevni život bio dovoljno sulud. Građane je od korone štitio sveti Diego. Čak su lokalci dijelom i likovali što je virus napao sjever države s obzirom da bogati sjevernjaci desetljećima nazivaju južnjake koleričnim i prljavim životinjama. U Napulju smo susreli obrnuti oblik ludila koji mi je pasao više od zagrebačkog straha, ali i taj napuljski nehaj ostavio je neku drugu težinu.
Drug M. i ja smo očekivali da će vrhunac puta biti utakmica u utorak nakon koje slijedi antiklimaks povratka doma u srijedu. Ispalo je obrnuto. Utakmica nije odgođena, bila je sjajno iskustvo, ali nebitno za ovu priču (zabrinutima: nismo kašljali niti je itko kašljao na nas; zainteresiranima: najljepše je bilo gledati Busquetsa). No povratak je ispao doslovno put u nepoznato. Nismo znali što nas čeka na granici, ali znali smo da politika svih država ovisi o spontanim događajima te naglim i nepromišljenim reakcijama.
U tom trenutku nije bilo nijednog slučaja korone u Napulju, no pojavio se prvi slučaj u Hrvatskoj i znali smo da nas čekaju pregled na granici, kućni pritvor ili čak odlazak u karantenu. Da je netko u Hrvatskoj umro od korone prije našeg povratka, ne bi me čudilo ni zatvaranje granice i momentalno slanje u karantenu. Ipak je riječ o državama koje godinama fizički zlostavljaju i izbacuju izbjeglice sa svog teritorija, ne vidim zašto bi imale drugačiji pristup prema oboljelima. Naravno, hrvatski pasoš davao nam je relativnu zaštitu, ali kako rastu histerija i strah od zaraženih, tako raste i nasilje, a nacionalnost gubi na vrijednosti.Napulj je predivan i opasan grad koji (još) nije gentrificiran. U centru grada, u krugu od stotinjak metara, moguće je vidjeti nevjerojatne povijesne građevine i derutne stambene zgrade, bogate plejboje i usnule beskućnike, turiste, imigrante i vojnike sa šmajserima
Za početak, nismo znali tko će uopće voziti iz Italije u Zagreb. Duga čekanja na granici i rizik od zaraze sigurno utječu na tržišnu ponudu prijevoza, a javni prijevoz ne postoji. Hipotetski smo mogli zaglaviti u Italiji, no srećom imali smo važeću kartu za kombi koji je vozio od Venecije do Ljubljane gdje smo presjedali u drugi kombi za Zagreb.
U Veneciji nas je dočekao smrtno preplašeni vozač koji nas je zamolio da na putu nosimo maske i rukavice kako ne bismo zarazili jedni druge. U Ljubljani nas je drugi vozač zamolio da smjesta skinemo maske i rukavice kako nas graničari ne bi bacili u karantenu.
Došli smo na granicu u 22:00 gdje su nam policajci objasnili proceduru: morali smo popuniti upitnik, pričekati da nas sanitarni inspektor pregleda i donese presudu. "Pripremite se na čekanje od par sati", rekao nam je policajac s maskom. U tom vremenu upoznali smo se s ostalim putnicama i putnicima iz Italije, uz drugarstvo kakvo može nastati samo u koloniji gubavaca, a vani je nervozno šetao sedmi putnik, jedini iz Ljubljane, koji je opravdano bjesnio što je bez upozorenja završio s nama u kombiju.
Od korone u Napulju štiti - sveti Diego
Nakon što je prošla ponoć, stigao nam je poziv. Ušli smo u hodnik i zatekli se pred umornim sanitarnim inspektorom. Kad je shvatio da dolazimo iz sigurnih područja, a da smo u Veneciji bili samo u kratkom tranzitu, začudio se što su nas uopće zadržali na granici. "Ako imate temperaturu, I eto me sad doma u Zagrebu, na sreću i užas svih bližnjih jer sam pušten bez problema i strogih zdravstvenih mjera. Slobodan sam ići gdje želim, kretati se bez maske, kašljati i pjevati u svim javnim prostorima, ali ne smijem to raditi jer me se ljudi boje, jer sam na kraju čak i ja pristao "ne riskirati" da ne bih nekoga zaraziojavite se lokalnom epidemiološkom centru", rekao nam je i dao slobodne papire.
Putnik iz Ljubljane, s pravom ljut na transport firmu, odbio je ući natrag u kombi i ostao je na granici gdje je stopirao do Zagreba. Ta apsurdna gesta bijesa, za njega mnogo opasnija od eventualne zaraze, ostaje mi kao zadnji prizor kolektivne psihoze s puta.
I eto me sad doma u Zagrebu, na sreću i užas svih bližnjih jer sam pušten bez problema i strogih zdravstvenih mjera. Slobodan sam ići gdje želim, kretati se bez maske, kašljati i pjevati u svim javnim prostorima, ali ne smijem to raditi jer me se ljudi boje, jer sam na kraju čak i ja pristao "ne riskirati" da ne bih nekoga zarazio. I tako sjedim u stanu, u zagrebačkoj verziji Dekamerona: nema nas desetero, nego samo mačka i ja, jedno drugome pričamo koliko nam ljudski rod ide na živce. Ne približavajte nam se jer ću vam puhnuti u lice! Tako je to kad koronavirus mutira u prenosnika neuroze.
Praktički 14 dana neću znati jesam li se zarazio u Italiji ili ne, ali nakon tih 14 dana neću biti siguran jesam li se možda u međuvremenu zarazio u Zagrebu. Ispada da će život idućih mjeseci protjecati u općem strahu od bolesti i smrti, a jedina rješenja bit će zatvaranje u karantenu ili slobodan skok u ralje virusa.
No nije li tako bilo i prije nego što se pojavio koronavirus? Neće li tako biti uvijek? Zar ćemo stvarno potrošiti sve živce i unutarnje organe na stalni grčeviti strah? Che peccato, mamma mia...
