Francuska je Alžir kolonizirala u prvoj polovici 19. stoljeća, a polovicom 20. stoljeća stanovništvo Alžira počelo se sve žešće zalagati za neovisnost. Utjecaj francuskog kolonijalizma bio je dubok i sveprisutan, a jedno od područja na kojem se to jasno moglo vidjeti bio je i nogomet (kompleksan utjecaj kolonijalizma i povezanost dviju zemalja tu se jasno vidi i danas – 2014. je, primjerice, dvije trećine alžirske nogometne reprezentacije rođeno u Francuskoj).Prikriveno izlazeći iz Francuske, nogometna ekipa FLN-a u Tunisu počinje planirati svoje prve utakmice. Imaju velike nade, žele da međunarodna javnost čuje za njih, da nogometom prenesu težnje o slobodi, želju za neovisnošću
Krajem pedesetih, alžirski nogometaš Mohamed Boumezrag (po kojem danas nosi ime stadion u Chlefu, gradu na sjeveru Alžira) odlučuje da desetljeće koje je proveo profesionalno igrajući u Francuskoj blijedi u usporedbi s mogućnosti da pomogne svojoj zemlji u oslobađanju od kolonijalnog okupatora.
Boumezrag tako stupa u kontakt s Frontom narodnog oslobođenja (FLN) kako bi započeo regrutiranje za tim koji u povijesti ostaje poznat kao prva alžirska nogometna reprezentacija, a Boumezrag njen prvi trener.
Velik broj alžirskih nogometaša živio je tada i igrao u Francuskoj, a neki od njih bili su iznimno uspješni – od Mustafe Zitounija i Rachida Mekloufija očekivalo se da igraju za Francusku na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1958. godine. Posebno je velika zvijezda bio Mekloufi, napadač Saint Etiennea.
Kao dijete, Mekloufi je svjedočio masakru u Setifu, gdje su 1945. francuska policija, ali i lokalni Francuzi, ubili više Francuska je Alžir kolonizirala u prvoj polovici 19. stoljeća, a polovicom 20. stoljeća stanovništvo Alžira počelo se sve žešće zalagati za neovisnost. Utjecaj francuskog kolonijalizma bio je dubok i sveprisutan, a jedno od područja na kojem se to jasno moglo vidjeti bio je i nogomet tisuća prosvjednika. Ustanak u Setifu počeo je u svibnju 1945., istog dana kada se nacistička Njemačka predala u Drugom svjetskom ratu. Oko pet tisuća ljudi, muslimana, Alžiraca, stanovništva Setifa, krenuli su proslaviti pobjedu i pozvati na prestanak kolonijalne vlasti – brojni su zatim poginuli od strane nemilosrdne francuske policije.
Navodeći taj događaj, ali i još neke britke primjere kolonijalne nepravde i opresije, Mekloufi 1958. odlučuje prekinuti uspješnu karijeru kako bi igrao u bojama zemlje koja još uvijek ne postoji. Pridružuje mu se još deset igrača koji postaju simboli političke borbe.
Osim što iza sebe na neodređeno ostavljaju uspješne karijere i obitelj, tu su i dodatni rizici - Mekloufija za Francusku veže i vojna dužnost, na njegov odlazak iz zemlje neće se blagonaklono gledati.
Rachid Mekloufi (Foto: Lasosa.org)
U svojim portretima Nogometaša pobunjenika, Eric Cantona o Mekloufiju piše: "Riskirao je sve zbog onoga što je vjerovao da je pravedno. Odustao je od slave da bi učinio pravu stvar. Zaboravio karijeru da se pridruži revoluciji. Preuzeo je rizik da bi izbjegao kajanje."Navodeći taj događaj, ali i još neke britke primjere kolonijalne nepravde i opresije, Mekloufi 1958. odlučuje prekinuti uspješnu karijeru kako bi igrao u bojama zemlje koja još uvijek ne postoji. Pridružuje mu se još deset igrača koji postaju simboli političke borbe
Prikriveno izlazeći iz Francuske, nogometna ekipa FLN-a u Tunisu počinje planirati svoje prve utakmice. Imaju velike nade, žele da međunarodna javnost čuje za njih, da nogometom prenesu težnje o slobodi, želju za neovisnošću. Gdje god da će nastupati, imaju samo jedan zahtjev – pred njihov izlazak mora biti odsvirana alžirska himna i podignuta alžirska zastava.
Ne žele da ih se više koristi u ime Francuske. Žele da bude jasno da je njihov čin direktna pobuna protiv francuske vlasti. Tijekom iduće četiri godine nastupaju diljem svijeta – od Kine i Vijetnama do Jugoslavije.
Posljednju međunarodnu utakmicu igraju u Jugoslaviji 1961. godine. Pobjeđuju s rezultatom 6:1. Jugoslavija u to vrijeme zastupa interese Alžira u Ujedinjenim narodima, suprotstavlja se francuskoj tvrdnji da se slučaju Alžira radi o ustanku malobrojne ekstremističke grupe te podržava masovni karakter alžirske pobune. U Jugoslaviji tada, osim nogometaša, gostuju i dramske grupe i umjetnici i umjetnice iz Alžira.
Ekipa FLN-a je u četiri godine odigrala gotovo 100 utakmica i pobjedila u više od 65, a njihov uspjeh i vidljivost značili su da čin otpora – prestanak igranja u Francuskoj - ne može nikako biti umanjen i ignoriran. I promatrači diljem Francuske bili su primorani pogledati u oči neovisnom Alžiru, kroz igru koju su pratili svi.FLN je u četiri godine odigrao gotovo 100 utakmica i pobjedio u više od 65, a njihov uspjeh i vidljivost značili su da čin otpora – prestanak igranja u Francuskoj - ne može nikako biti umanjen i ignoriran. Promatrači diljem Francuske bili su primorani pogledati u oči neovisnom Alžiru, kroz igru koju su pratili svi
Veza alžirskog i francuskog života, pa tako i nogometa, ne prestaje ni danas, o čemu svjedoče i najnoviji primjeri francuskog izvještavanja o ponašanju alžirskih navijača diljem Francuske, nakon uspjeha u Afričkom kupu nacija.
"Domaći" Francuzi kao da ni danas, šezdeset godina nakon osnutka reprezentacije FLN-a (sama stranka FLN u Alžiru je danas posve drugačija priča), ne mogu posve mirno pogledati u oči Alžiru koji simbolizira otpor i uspjeh.
Alžir "regularni" Francuzi prihvaćaju (ispravak: toleriraju) samo kad je u njihovim redovima i za njihovu korist (kako u nogometu, tako i u bilo čemu drugome), kad se radi o nekakvom Alžiru "u tragovima", poput onoga Zinedina Zidanea ili Kyliana Mbappéa. Takav, tolerirani Alžir, geografski je i misaono prostor suptilnosti, onaj koji ne upire prstom, onaj koji ne p(r)oziva na odgovornost, onaj koji iz svog ormara češće vadi skrušenu zahvalnost, nego duhove kolonijalizma i otpora.
Naposljetku, kako piše Josh Sippie, najbolji igrači porijeklom iz Alžira danas igraju za francusku nogometnu reprezentaciju. Vremena u kojima su najbolji riskirali karijere, napuštali Francusku i borili se za drugačiju budućnost sada se čine daleko, ali put do njih nije nepremostiv – upravo se toga boje status quoaši (nogometnog) svijeta.
