Vrhunski sport za TV, čips i pivo

Kada čuju pojam sport, ljudi u Hrvatskoj uglavnom podrazumijevaju gladijatorski, profesionalni sport, onaj  kojim se za novac i slavu bavi šačica odabranih. Za manje talentirane rezerviran je televizijski prijenos uz pivo i čips.

Pa tako, više od šezdeset posto građana nije uopće fizički aktivno, a prema ovogodišnjim rezultatima Europske zdravstvene ankete (EHIS), u Hrvatskoj svaka druga odrasla osoba ima prekomjernu tjelesnu masu. U istraživanju stoji i kako su hrvatski muškarci najdeblji u Europi. Korelacija, s (ne) bavljenjem sportskom rekreacijom očita je.

Pri takvom poretku stvari, nekako je i za očekivati kako će  ranjive skupine i njihovo potencijalno uključivanje u sportsko-rekreacijske programe biti pri dnu prioriteta vladajućih. Osobama s invaliditetom, kao i kod onih starije fizički dobi, stručna pomoć, te njihovim potrebama odgovarajuća Osobama s invaliditetom, kao i kod onih starije fizički dobi, stručna pomoć, te njihovim potrebama odgovarajuća infrastruktura i oprema nužni su preduvjeti za bavljenje fizičkim aktivnostimainfrastruktura i oprema nužni su preduvjeti za bavljenje fizičkim aktivnostima. Kod navedenih ranjivih skupina ono može značiti razliku između života i smrti. Koliko god to patetično zvučalo.

Nacionalni program športa 2019-2026, čiji podnaslov glasi “Prema zdravoj i aktivnoj naciji ponosnoj na športske uspjehe", ne nudi previše nade da će se nešto promijeniti niti u narednom razdoblju.

Prema podacima Hrvatskog školskog sportskog saveza, svim programima i aktivnostima školskog športa obuhvaćeno je tek oko 120 tisuća učenika, što iznosi oko 24,90 posto od ukupnog broja učenika u Hrvatskoj. Nadalje, programe nastave tjelesno-zdravstvene kulture od 1. do 4. razreda ne provode kineziolozi, ne postoji sustavna organizirana obuka neplivača te se nedovoljno potiče učenike u zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje, odnosno, u školsko športske aktivnosti za koje već postoje programi, poput Univerzalne športske škole i Vježbaonice. Posebice se to odnosi na učenike s invaliditetom, stoji u planu Nacionalnog programa športa 2019-2026.

Rješenja koje Plan nudi čine se poprilično jednostavnim. S obzirom da učenici s invaliditetom većinom ne sudjeluju u nastavi tjelesno-zdravstvene kulture potrebno im je ponuditi prilagođene programske sadržaje. Dakle, u organizaciji nastave potrebno je za učenike s invaliditetom osigurati asistente u nastavi, a time bi se automatski proaktivno djelovalo na održanje i unaprjeđenje njihovog psihofizičkog stanja.

O problemima koje osobe s invaliditetom imaju s pronalaskom osobnih asistenata, već smo pisali. U tom kontekstu, pronaći osobnog asistenta, S obzirom da učenici s invaliditetom većinom ne sudjeluju u nastavi tjelesno-zdravstvene kulture potrebno im je ponuditi prilagođene programske sadržajekoji je po struci kineziolog, te je za sitan novac spreman raditi s djecom u sklopu nastave tjelesnog odgoja, čini se kao nemoguća misija.

Drugi problem, koji plan Nacionalnog programa športa 2019-2026 ispravno detektira, jest infrastruktura, točnije nepostojanje specijaliziranih građevina te njihova neprilagođenost za športske aktivnosti osoba s invaliditetom. Tu još treba dodati i potpuni nedostatak opreme i sprava za vježbanje, koje su nužan alat za postizanje optimalnih rezultata osoba s invaliditetom.

Premda su problemi osoba s invaliditetom korektno prepoznati, rješenja koja plan nudi potpuno su plastična, bez ikakvih su konkretnih, praktičnih uputa ili zakonskih smjernica. 

1. Prepreke su neprilagođenost objekata za bavljenje športom bilo na školskoj razini, bilo kroz klubove. Potrebno je, stoga, gdje god je to moguće na postojećim športskim građevinama izvršiti potrebne intervencije i preinake kako bi se uklonile postojeće manjkavosti odnosno postojeće športske građevine u cijelosti prilagodilo osobama s invaliditetom i njihovim potrebama. Također, potrebno je i dalje sve športske građevine planirati i projektirati na način da su u cijelosti prilagođene potrebama osoba s invaliditetom bilo da se radi o športašima, djelatnicima ili gledateljima i posjetiteljima u tim građevinama. Pri izvođenju prilagodbi postojećih športskih građevina, odnosno planiranju i projektiranju novih športskih građevina potrebno je primijeniti odredbe Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, stoji u dokumentu Nacionalni program športa 2019-2026.
2. Programi i aktivnosti Nacionalnog programa "Živjeti zdravo“ usmjereni su poboljšanju zdravlja cijele populacije jer djelovanjem u lokalnoj zajednici nastoje informirati, educirati i senzibilizirati građane svih dobnih skupina o pozitivnim aspektima zdravih stilova života. Pet komponenti ovog programa koje uključuju pojedine projekte su: Zdravstveno obrazovanje (projekt Poligoni, projekt 10′ vježbanje, Preporučeni jelovnici za osnovne i srednje škole), Zdravstveni turizam (projekt Hodanjem do zdravlja), Zdravlje i prehrana (jamstveni žig “Živjeti zdravo", Program pravilne prehrane u školama), Zdravlje i radno mjesto (projekt Tvrtka prijatelj zdravlja) i Zdravlje i okoliš (projekt Volonteri u parku). Ciljana populacija Nacionalnog programa su: djeca i mladi, osobe srednje i starije dobi, općenito – osobe s povećanim bihevioralnim i biomedicinskim čimbenicima rizika.

Nacionalni program športa 2019-2026, sadrži 6 općih i 19 posebnih ciljeva, te nudi 63 mjere i 148 aktivnosti kojima bi se u razdoblju od 2019. do 2026. godine trebalo omogućiti smanjivanje nedostataka u hrvatskom športu te iskorištavanje pruženih prilika. Među tim silnim mjerama, ne spominju se ljudi starije dobe, invalidi-rekreativci, niti manjinsko stanovništvo.

Rekreacija po mjeri stanovništva starije životne dobe spominje se, doduše vrlo sramežljivo, među programima i aktivnostima Nacionalnog programa "Živjeti zdravo“, prof. dr. sc. Sanja Musić Milanović.

 Imigranti i sport

O tematici imigranata i njihovom uključivanju u sportske, ili u ovom slučaju nogometne, aktivnosti, hvale vrijedno je istraživanje koje je provela Rahela Jurković. "Migranti i sport: nogomet kao prostor integracije izbjeglica u Hrvatskoj", kvalitativno je istraživanje o ulozi  nogometa kao sredstvu integracije izbjeglica na području balkanske rute. Istraživanje je izdano 2019., a dijelom je financirano od strane UEFA-e.

Istraživanje je temeljeno na studiju slučaja Nogometnog kluba Zagreb 041, baveći se pitanjem koje dimenzije integracije, za osobe koje traže ili su dobile azil u Hrvatskoj, može imati sudjelovanje u sportskim natjecanjima. Nadalje, rad problematizira kritičnost nekih istraživača o integrativnoj ulozi sporta i njihovo mišljenje da je sport više prostor stvaranja distinkcije i statusa nego inkluzije građenja mostova između društva prihvata i imigranata.

Valja napomenuti kako je NK Zagreb 041 osnovan u prosincu 2014. g. kao prva direktnodemokratski organizirana sportska udruga u Hrvatskoj. Pokazalo se da nogometni klub može biti mjesto u kojemu se igrač ili trener osjeća ravnopravno svima drugima, što je bit integracije, kao procesa postajanja prihvaćenim članom društvaVrijednosti za koje se klub zalaže definirane su kao: "protiv modernog nogometa, protiv bilo kojeg oblika diskriminacije, samoupravljanje – autonomno upravljanje, rad u i s lokalnom zajednicom, integracija, podržavanje inicijativa koje dijele naše vrijednosti, nogomet za sve i svi za nogomet“. Jedini je to hrvatski nogometni klub, koji se takmiči u nekoj od službenih hrvatskih nogometnih liga, a koji ima integraciju izbjeglica kao izričito navedeni cilj.

Udruga navijača Bijeli anđeli započela je druženja i igranja nogometa s izbjeglicama i tražiteljima azila nekoliko godina prije no što je sam klub, NK Zagreb 041, osnovan. Za jednog od ispitanika u istraživanju te su aktivnosti bile ključne, budući da je u tom druženju uspostavio društvene veze s "domaćim dečkima“ koje su se pokazale važnima za njegov osjećaj povezanosti s onim što će kasnije postati Klub, a on njegovim igračem.  Taj odnos je okarakterizirao slično obiteljskom.

Drugi pak ispitanik u istraživanju, 35-godišnji trener azilant, nije uspio ostvariti dublju povezanost sa Zagrebom 041, ali ga je zato stvorio u drugom nogometnom klubu. Vjeruje da je tome razlog bio osjećaj da su ga tamo primili "samo iz ljubavi“, ne gledajući u njemu izbjeglicu ili azilanta.

Pokazalo se da nogometni klub može biti mjesto u kojemu se igrač ili trener osjeća ravnopravno svima drugima, što je bit integracije, kao procesa postajanja prihvaćenim članom društva (Penninx 2007:10). Istraživanje je potvrdilo i da je integracija dvosmjeran proces, koja je kao takva i uvrštena u dokumente Europske komisije, proces u kojem svatko svakoga mora prvenstveno biti spreman  čuti, potom razumjeti i Pokazala se netočnom tvrdnja da u sportu ne dolazi do stvaranja društvenih mostova između imigranata (u ovom slučaju azilanata) i predstavnika lokalne zajednice, već samo do stvaranja veza među imigrantimasukladno tome djelovati. Ta dvosmjernost integracije treba biti usmjerena na pojedinca, konkretnu osobu, a ne na apstraktni pojam izbjeglice, pri tome ne zaboravljajući da "kada u nekome uporno želite vidjeti tražitelja azila, onda ga stavljate u drugu klasu“, kako je naveo kazivač trener. Potrebno je stoga i neprestano propitivati pozicije moći s kojih govorimo kada govorimo o integraciji, jer, parafrazirajući još jednom kazivača trenera, može li "netko tko živi s roditeljima i ima sve što je potrebno“ u potpunosti shvatiti što je integracija, kako se ona odvija ili treba odvijati? Istraživanje je pokazalo i da se integracija kroz neki sportski klub ne može sagledavati bez razumijevanja dinamike samog kluba i pretpostavljajući da će sama činjenica da je klub naklonjen izbjeglicama značiti i da će se izbjeglice kroz njega dobro integrirati.

U tom smislu ovo je istraživanje potvrdilo tezu Spracklena da se ne može tvrditi da se nove migrantske zajednice samo trebaju organizirano baviti sportom kako bi postale uključene u zajednicu. No, s druge strane, istraživanje je opovrgnulo tvrdnju istih autora da u sportu ne dolazi do stvaranja društvenih mostova između imigranata (u ovom slučaju azilanata) i predstavnika lokalne zajednice, već samo do stvaranja veza među imigrantima, dakle unutar imigrantske zajednice, zaključuje Rahela Jurković.