Kada čuju pojam sport, ljudi u Hrvatskoj uglavnom podrazumijevaju gladijatorski, profesionalni sport, onaj kojim se za novac i slavu bavi šačica odabranih. Za manje talentirane rezerviran je televizijski prijenos uz pivo i čips.
Pa tako, više od šezdeset posto građana nije uopće fizički aktivno, a prema ovogodišnjim rezultatima Europske zdravstvene ankete (EHIS), u Hrvatskoj svaka druga odrasla osoba ima prekomjernu tjelesnu masu. U istraživanju stoji i kako su hrvatski muškarci najdeblji u Europi. Korelacija, s (ne) bavljenjem sportskom rekreacijom očita je.
Pri takvom poretku stvari, nekako je i za očekivati kako će ranjive skupine i njihovo potencijalno uključivanje u sportsko-rekreacijske programe biti pri dnu prioriteta vladajućih. Osobama s invaliditetom, kao i kod onih starije fizički dobi, stručna pomoć, te njihovim potrebama odgovarajuća Osobama s invaliditetom, kao i kod onih starije fizički dobi, stručna pomoć, te njihovim potrebama odgovarajuća infrastruktura i oprema nužni su preduvjeti za bavljenje fizičkim aktivnostimainfrastruktura i oprema nužni su preduvjeti za bavljenje fizičkim aktivnostima. Kod navedenih ranjivih skupina ono može značiti razliku između života i smrti. Koliko god to patetično zvučalo.
Nacionalni program športa 2019-2026, čiji podnaslov glasi “Prema zdravoj i aktivnoj naciji ponosnoj na športske uspjehe", ne nudi previše nade da će se nešto promijeniti niti u narednom razdoblju.
Prema podacima Hrvatskog školskog sportskog saveza, svim programima i aktivnostima školskog športa obuhvaćeno je tek oko 120 tisuća učenika, što iznosi oko 24,90 posto od ukupnog broja učenika u Hrvatskoj. Nadalje, programe nastave tjelesno-zdravstvene kulture od 1. do 4. razreda ne provode kineziolozi, ne postoji sustavna organizirana obuka neplivača te se nedovoljno potiče učenike u zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje, odnosno, u školsko športske aktivnosti za koje već postoje programi, poput Univerzalne športske škole i Vježbaonice. Posebice se to odnosi na učenike s invaliditetom, stoji u planu Nacionalnog programa športa 2019-2026.
Rješenja koje Plan nudi čine se poprilično jednostavnim. S obzirom da učenici s invaliditetom većinom ne sudjeluju u nastavi tjelesno-zdravstvene kulture potrebno im je ponuditi prilagođene programske sadržaje. Dakle, u organizaciji nastave potrebno je za učenike s invaliditetom osigurati asistente u nastavi, a time bi se automatski proaktivno djelovalo na održanje i unaprjeđenje njihovog psihofizičkog stanja.
O problemima koje osobe s invaliditetom imaju s pronalaskom osobnih asistenata, već smo pisali. U tom kontekstu, pronaći osobnog asistenta, S obzirom da učenici s invaliditetom većinom ne sudjeluju u nastavi tjelesno-zdravstvene kulture potrebno im je ponuditi prilagođene programske sadržajekoji je po struci kineziolog, te je za sitan novac spreman raditi s djecom u sklopu nastave tjelesnog odgoja, čini se kao nemoguća misija.
Drugi problem, koji plan Nacionalnog programa športa 2019-2026 ispravno detektira, jest infrastruktura, točnije nepostojanje specijaliziranih građevina te njihova neprilagođenost za športske aktivnosti osoba s invaliditetom. Tu još treba dodati i potpuni nedostatak opreme i sprava za vježbanje, koje su nužan alat za postizanje optimalnih rezultata osoba s invaliditetom.
Premda su problemi osoba s invaliditetom korektno prepoznati, rješenja koja plan nudi potpuno su plastična, bez ikakvih su konkretnih, praktičnih uputa ili zakonskih smjernica.
- Prepreke su neprilagođenost objekata za bavljenje športom bilo na školskoj razini, bilo kroz klubove. Potrebno je, stoga, gdje god je to moguće na postojećim športskim građevinama izvršiti potrebne intervencije i preinake kako bi se uklonile postojeće manjkavosti odnosno postojeće športske građevine u cijelosti prilagodilo osobama s invaliditetom i njihovim potrebama. Također, potrebno je i dalje sve športske građevine planirati i projektirati na način da su u cijelosti prilagođene potrebama osoba s invaliditetom bilo da se radi o športašima, djelatnicima ili gledateljima i posjetiteljima u tim građevinama. Pri izvođenju prilagodbi postojećih športskih građevina, odnosno planiranju i projektiranju novih športskih građevina potrebno je primijeniti odredbe Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, stoji u dokumentu Nacionalni program športa 2019-2026.
- Programi i aktivnosti Nacionalnog programa "Živjeti zdravo“ usmjereni su poboljšanju zdravlja cijele populacije jer djelovanjem u lokalnoj zajednici nastoje informirati, educirati i senzibilizirati građane svih dobnih skupina o pozitivnim aspektima zdravih stilova života. Pet komponenti ovog programa koje uključuju pojedine projekte su: Zdravstveno obrazovanje (projekt Poligoni, projekt 10′ vježbanje, Preporučeni jelovnici za osnovne i srednje škole), Zdravstveni turizam (projekt Hodanjem do zdravlja), Zdravlje i prehrana (jamstveni žig “Živjeti zdravo", Program pravilne prehrane u školama), Zdravlje i radno mjesto (projekt Tvrtka prijatelj zdravlja) i Zdravlje i okoliš (projekt Volonteri u parku). Ciljana populacija Nacionalnog programa su: djeca i mladi, osobe srednje i starije dobi, općenito – osobe s povećanim bihevioralnim i biomedicinskim čimbenicima rizika.
Nacionalni program športa 2019-2026, sadrži 6 općih i 19 posebnih ciljeva, te nudi 63 mjere i 148 aktivnosti kojima bi se u razdoblju od 2019. do 2026. godine trebalo omogućiti smanjivanje nedostataka u hrvatskom športu te iskorištavanje pruženih prilika. Među tim silnim mjerama, ne spominju se ljudi starije dobe, invalidi-rekreativci, niti manjinsko stanovništvo.
Rekreacija po mjeri stanovništva starije životne dobe spominje se, doduše vrlo sramežljivo, među programima i aktivnostima Nacionalnog programa "Živjeti zdravo“, prof. dr. sc. Sanja Musić Milanović.
Imigranti i sport
O tematici imigranata i njihovom uključivanju u sportske, ili u ovom slučaju nogometne, aktivnosti, hvale vrijedno je istraživanje koje je provela Rahela Jurković. "Migranti i sport: nogomet kao prostor integracije izbjeglica u Hrvatskoj", kvalitativno je istraživanje o ulozi nogometa kao sredstvu integracije izbjeglica na području balkanske rute. Istraživanje je izdano 2019., a dijelom je financirano od strane UEFA-e.
Istraživanje je temeljeno na studiju slučaja Nogometnog kluba Zagreb 041, baveći se pitanjem koje dimenzije integracije, za osobe koje traže ili su dobile azil u Hrvatskoj, može imati sudjelovanje u sportskim natjecanjima. Nadalje, rad problematizira kritičnost nekih istraživača o integrativnoj ulozi sporta i njihovo mišljenje da je sport više prostor stvaranja distinkcije i statusa nego inkluzije građenja mostova između društva prihvata i imigranata.
Valja napomenuti kako je NK Zagreb 041 osnovan u prosincu 2014. g. kao prva direktnodemokratski organizirana sportska udruga u Hrvatskoj. Pokazalo se da nogometni klub može biti mjesto u kojemu se igrač ili trener osjeća ravnopravno svima drugima, što je bit integracije, kao procesa postajanja prihvaćenim članom društvaVrijednosti za koje se klub zalaže definirane su kao: "protiv modernog nogometa, protiv bilo kojeg oblika diskriminacije, samoupravljanje – autonomno upravljanje, rad u i s lokalnom zajednicom, integracija, podržavanje inicijativa koje dijele naše vrijednosti, nogomet za sve i svi za nogomet“. Jedini je to hrvatski nogometni klub, koji se takmiči u nekoj od službenih hrvatskih nogometnih liga, a koji ima integraciju izbjeglica kao izričito navedeni cilj.
Udruga navijača Bijeli anđeli započela je druženja i igranja nogometa s izbjeglicama i tražiteljima azila nekoliko godina prije no što je sam klub, NK Zagreb 041, osnovan. Za jednog od ispitanika u istraživanju te su aktivnosti bile ključne, budući da je u tom druženju uspostavio društvene veze s "domaćim dečkima“ koje su se pokazale važnima za njegov osjećaj povezanosti s onim što će kasnije postati Klub, a on njegovim igračem. Taj odnos je okarakterizirao slično obiteljskom.
Drugi pak ispitanik u istraživanju, 35-godišnji trener azilant, nije uspio ostvariti dublju povezanost sa Zagrebom 041, ali ga je zato stvorio u drugom nogometnom klubu. Vjeruje da je tome razlog bio osjećaj da su ga tamo primili "samo iz ljubavi“, ne gledajući u njemu izbjeglicu ili azilanta.
Pokazalo se da nogometni klub može biti mjesto u kojemu se igrač ili trener osjeća ravnopravno svima drugima, što je bit integracije, kao procesa postajanja prihvaćenim članom društva (Penninx 2007:10). Istraživanje je potvrdilo i da je integracija dvosmjeran proces, koja je kao takva i uvrštena u dokumente Europske komisije, proces u kojem svatko svakoga mora prvenstveno biti spreman čuti, potom razumjeti i Pokazala se netočnom tvrdnja da u sportu ne dolazi do stvaranja društvenih mostova između imigranata (u ovom slučaju azilanata) i predstavnika lokalne zajednice, već samo do stvaranja veza među imigrantimasukladno tome djelovati. Ta dvosmjernost integracije treba biti usmjerena na pojedinca, konkretnu osobu, a ne na apstraktni pojam izbjeglice, pri tome ne zaboravljajući da "kada u nekome uporno želite vidjeti tražitelja azila, onda ga stavljate u drugu klasu“, kako je naveo kazivač trener. Potrebno je stoga i neprestano propitivati pozicije moći s kojih govorimo kada govorimo o integraciji, jer, parafrazirajući još jednom kazivača trenera, može li "netko tko živi s roditeljima i ima sve što je potrebno“ u potpunosti shvatiti što je integracija, kako se ona odvija ili treba odvijati? Istraživanje je pokazalo i da se integracija kroz neki sportski klub ne može sagledavati bez razumijevanja dinamike samog kluba i pretpostavljajući da će sama činjenica da je klub naklonjen izbjeglicama značiti i da će se izbjeglice kroz njega dobro integrirati.
U tom smislu ovo je istraživanje potvrdilo tezu Spracklena da se ne može tvrditi da se nove migrantske zajednice samo trebaju organizirano baviti sportom kako bi postale uključene u zajednicu. No, s druge strane, istraživanje je opovrgnulo tvrdnju istih autora da u sportu ne dolazi do stvaranja društvenih mostova između imigranata (u ovom slučaju azilanata) i predstavnika lokalne zajednice, već samo do stvaranja veza među imigrantima, dakle unutar imigrantske zajednice, zaključuje Rahela Jurković.