Udruga za nezavisnu medijsku kulturu uputila je sredinom siječnja zahtjev Ministarstvu kulture, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup Iz prostora nezavisne kulture samo ponekad se čuje samokritički ton, da se reakcije na kriminalne rezultate natječaja za javne potrebe svode na tematiziranje osobne pogođenosti rezovima, bez jasne refleksije o društvenim posljedicamainformacijama, da nam omogući uvid u dokaze o upisu u očevidnik nakladnika elektroničkih publikacija koji se vodi pri Vijeću za elektroničke medije za pet elektroničkih publikacija koje su ostvarile potporu na natječaju za Javne potrebe u kulturi raspisanom za 2019. godinu. U Uputama za prijavitelje na navedeni natječaj kao nužan uvjet nalaže se prilaganje dokaza o upisu u taj registar. U članku objavljenom nekoliko dana prije slanja zahtjeva izrazili smo sumnju da su svi portali koji su na njemu ostvarili potporu ispunili taj administratvini zahtjev.
I doista, prošloga tjedna primili smo od Ministarstva odgovor u kojem je rečeno da ono "ne posjeduje tražene informacije". Time je pružilo dodatnu indiciju da je natječaj za javne potrebe u kulturi, u dijelu koji se odnosi na periodične elektroničke publikacije, bio neregularan.
Kao što smo pisali, Ministarstvo kulture dovodi nakladnike elektroničkih publikacija koji se žele prijaviti na natječaj za Javne potrebe u nemogućUdruga za nezavisnu medijsku kulturu još je 2015. godine podnijela Ministarstvu zahtjev za izdavanje pisane obavijesti o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja prava sudionika natječaja za javne potrebe, i naravno, nismo nikada dobili odgovor položaj: od njih se očekuje da njihova publikacija bude "periodična", što bi vjerojatno značilo da, poput "paprinatih" časopisa koji izlaze mjesečnim, kvartalnim ili polugodišnjim ritmom, kroz određeni period skupljaju i pripremaju svoje članke, a zatim ih sve preko noći šibnu na Web. Istovremeno se kao nužan uvjet traži izvod iz registra elektroničkih publikacija pri Vijeću za elektroničke medije. A VEM-ovi kriteriji omogućavaju upis samo onih publikacija koje objavljuju sadržaje u dnevnom ritmu!
U istom smo članku ponudili preliminarne rezultate naše komparativne analize popisa sretnih dobitnika i popisa registriranih elektroničkih publikacija, sumnjajući da je pet prvih, a možda i trinaest drugih, dobilo sredstva mimo natječajnih uvjeta. Naše sumnje sada su potkrijepljene, pa nam preostaje da vidimo kako će Ministarstvo reagirati na UNMK-ov zahtjev za poništenje natječaja.
Foto: Uputa za prijavitelje
Za izmišljanje odgovora Ministarstvo je sebi ostavilo dovoljno širok prostor. Svojim nelogičnostima, nedomišljenostima i nomotehničkim nepreciznostima Upute za prijavitelje na natječaj za javne potrebe u kulturi više podsjećaju na akcijski plan amaterskog folklornog društva iz Mrduše Donje nego na dokument središnjeg upravnog tijela zaduženog za kulturu, na osnovu kojeg se publikacijama od javnog interesa raspodjeljuje četiri milijuna kuna. A iz dokumenta koji pršti nelogičnostima logički se može zaključiti samo jedno, a to je da iz njega nije moguće bilo što logički zaključiti.I doista, prošloga tjedna primili smo od Ministarstva odgovor u kojem je rečeno da ono "ne posjeduje tražene informacije". Time je pružilo dodatnu indiciju da je natječaj za javne potrebe u kulturi, u dijelu koji se odnosi na periodične elektroničke publikacije, bio neregularan
Nije, recimo, posve jasno postoji li ili ne postoji obaveza podnošenja dokaza o upisu u VEM-ov registar, jer je u Uputama spomenuta u poglavlju "Postupak prijave", ali ne i u poglavlju "Formalni uvjeti poziva". Što uopće znači sintagma "periodička elektronička publikacija", to možemo samo nagađati, jer u Uputama, kao niti u Zakonu o elektroničkim medijima (koji taj pojam koristi kao dekriptivni) nije definirano. Premda su u tekstu natječaja diskriminirani portali koji "idu" u dnevnom ritmu, iz rezultata je vidljivo da je čak trinaest njih dobilo potporu.
Iz Uputa nije jasno teče li rok za prigovor od trenutka objave (ministričine) odluke o financiranju, kako stoji u poglavlju "Vremenski okvir", ili bi pak prethodno trebali biti objavljeni "odbijeni programi", kako stoji u poglavlju "Rok za dostavu prigovora/zamolba za ponovno razmatranje"; kako god bilo, objavljeni su samo prilozi ministričine odluke i to bez jasnog podatka o datumu njihova objavljivanja, pa čak i podatka da se radi o prilozima ministričine odluke, tako da je nejasno od kada do kada je prigovor (bio) dopušten.
Dopustivi okvir prigovora u uputama je sadržajno vezan uz podnositeljevu "zamolbu" kulturnom vijeću "za ponovno razmatranje" njegove prijave. Ukazivanje na neusklađenost natječaja s različitim propisima koji, u ovom slučaju, uređuju područje medijske proizvodnje nije ni predviđeno kao sadržaj "prigovora". Već sama činjenica da se netko drzne posumnjati u nepogrešivost Mate Bukare koji stoluje u Runjaninovoj može biti dovoljan razlog da Ministarstvo, bez ulaženja u meritum, odbaci zahtjev.Svojim nelogičnostima, nedomišljenostima i nomotehničkim nepreciznostima Upute za prijavitelje na natječaj za javne potrebe u kulturi više podsjećaju na akcijski plan amaterskog folklornog društva iz Mrduše Donje nego na dokument središnjeg upravnog tijela zaduženo za kulturu
I naravno, nejasan je pravni karakter Uputa: je li on propis na osnovu kojega se provodi natječaj, ili neobvezatni priručnik?
Ministarstvo kulture (kao i Grad Zagreb i druge lokalne vlasti) može iz godine u godinu na svojim natječajima za javne potrebe u kulturi raspodjeljivati milijune kuna postupajući suprotno različitim propisima, od antikorupcijskih do onih koji se odnose na pojedine djelatnosti, kao u ovom slučaju medijske, izazivajući negativne reakcije i skandale, pri čemu je dosljedno na snazi samo jedan princip koji glasi – "psi laju, karavana prolazi". Sudionicima natječaja suspendirana su neka od osnovnih građanskih prava, a negativne posljedice na takvom terenu niču poput gljiva.
Udruga za nezavisnu medijsku kulturu još je 2015. godine podnijela Ministarstvu zahtjev za izdavanje pisane obavijesti o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja prava sudionika natječaja za javne potrebe, i naravno, nismo nikada dobili odgovor. Iste godine podnijeli smo Upravnom sudu tužbu sa zahtjevom za ocjenu zakonitosti njegova postupanja u slučaju natječaja za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima, a sud je prvostupanjski, pozivajući se na vladin akt koji u trenutku raspisivanja natječaja nije bio na snazi, presudio da su postupci dodjele financijskih sredstava udrugama "akti poslovanja" i da se kao takvi ne vode kao upravni postupak, pa da shodno tome nismo niti imali mogućnost tužbe. Predmet sada čeka red na Visokom upravnom sudu.
Spomenuti vladin akt zove se "Uredba o kriterijima, mjerillima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge", i donijela ga je 2015. godine Milanovićeva vlada. "Uredba" se ne primjenjuje na natječaje za javne potrebe u kulturi, jer mogući prijavitelji na njih nisu isključivo udruge. U pozivu na natječaj za javne potrebe u kulturi kao niti u uputama za prijavitelje, nigdje nije izrijekom naznačeno da se i ovdje radi o "aktima poslovanja", ali svi se ponašaju kao da jest.Ministarstvo kulture (kao i Grad Zagreb i druge lokalne vlasti) može iz godine u godinu na svojim natječajima za javne potrebe u kulturi raspodjeljivati milijune kuna postupajući suprotno različitim propisima, od antikorupcijskih do onih koji se odnose na pojedine djelatnosti, kao u ovom slučaju medijske, izazivajući negativne reakcije i skandale, pri čemu je dosljedno na snazi samo jedan princip koji glasi – "psi laju, karavana prolazi"
Godine 2014. pri dovršavanju "Uredbe o kriterijima...." odvijala se polemička rasprava o konceptu "akta poslovanja" i o problemu pravne nezaštićenosti udruga koje obavljaju programe s priznatim statusom općeg dobra u postupcima javnih natječaja. Njome je zamišljeno da državno tijelo koje je raspisalo natječaj formira komisiju za prigovore, čija se "nezavisnost" ili "kompetentnost" sastoji samo u tome da u njoj ne smiju sjediti osobe koje su prethodno sudjelovale u pripremi i provedbi natječaja i u ocjeni ponuđenih programa i projekata. Postupke dodjele sredstava, rekosmo, Uredba proglašava "aktom poslovanja", oduzimajući im karakter upravnog postupka, pa tako i mogućnost korištenja njegovih pravnih lijekova.
Nezadovoljstvo ovakvim rješenjem izrazio je čitav niz udruga – Centar za mirovne studije, Zelena akcija, Mreža mladih Hrvatske, Argonaut, Hrvatski pravni centar, Cenzura plus itd. One su ukazivale da je na taj način davateljima potpora dopušteno da sami arbitriraju u žalbama na postupke u natječajima koje su raspisali, pa da ih Uredba time "vrlo ekstenzivno štiti od mogućnosti da korisnicima na raspolaganju bude pravni lijek protiv njihovih odluka i sudska instanca koja bi bila neovisna o davatelju potpore".
Pa zatim: "Ovakvom odredbom, ukoliko bude usvojena, država uvelike odstupa od razvojnog i partnerskog pristupa civilnom društvu koje pretpostavlja jasno definiranje, ali i jamstvo provedbe uzajamnih prava i obaveza". Pa: "Sudionici natječaja moraju imati pravnu zaštitu u postupku provođenja i odobravanja sredstava iz javnog izvora. U postupku dodjele sredstava iz javnih izvora pravno je neutemeljeno pozivati se na 'akt poslovanja'."
Vladin ured za udruge, koji je pripremio Uredbu i proveo javno savjetovanje, ukopao se u stav da se na postupke dodjele financijskih sredstava ne primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku, jer da su odluke o financiranju akti poslovanja, a ne upravni akti. Ured za udruge zračio je tada nekritičkim optimizmom glede dobronamjernosti državnih autoriteta koji dodjeljuju financijska sredstva: "Uredbom i nastojanjima na uspostavljanju dobre prakse očekuje se od davatelja da financiraju samo najbolje projekte u realnim iznosima", dominantna je UZUVRH-ova teza iz tog javnog savjetovanja.
Pitanje je bi li autori Uredbe i službenih odgovora na primjedbe koje su od strane civilnog društva bile iznesene na tom savjetovanju, danas, nakon iskustva s Hasanbegovićem, Obuljen Koržinek, Helenom Beus, Lukom Bogdanom, Markom Pavićem i ostalom HDZ-ovom "mladunčadi" zaduženom za kulturna, civilna i društvena pitanja, i dalje iskazivali nepomućenu vjeru u dobre namjere onih koji raspisuju natječaje, kao što su je iskazivali 2015. godine, kada su kreirali taj dokument.Vladin ured za udruge, koji je pripremio Uredbu i proveo javno savjetovanje, ukopao se u stav da se na postupke dodjele financijskih sredstava ne primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku, jer da su odluke o financiranju akti poslovanja, a ne upravni akti
Ali vratimo se natječaju za javne potrebe, Ministarstvu kulture i njegovu resoru. Izmjenjivanje HDZ-ovih, SDP-ovih i HNS-ovih dužnosnika na njegovim političkim pozicijama tijekom posljednja dva desetljeća izaziva predvidivo pomicanje vrijednosnog klatna, od privilegiranja konzervativnih, retrogradnih i reakcionarnih kulturnih projekata, prema podršci onim progresivnim, nezavisnim i avangardnim, i natrag, uz disclaimer da su oni "ljeviji" redovito, kada su bili u poziciji, preko granice neukusa poštovali temeljne kulturno-političke i vrijednosne zasade "desnijih".
No sami odnosi u provođenju kulturnih politika kroz čitavo to vrijeme ostaju beznadežno isti, tojest nepravedni, nedemokratski, neprozirni i duboko autoritarni, prečesto izazivajući klijentelističku snishodljivost ondje gdje bi trebalo biti mjesto radikalnoj kritici, i o tim se odnosima uglavnom šuti. Zahtjevi za transparentnost i proceduralnost u provođenju kulturne politike pretežno su u funkciji vrijednosnog rata na kulturnom polju i gotovo u pravilu zamiru kad lijevi ili desni zauzmu odlučujuća mjesta.
Iz prostora nezavisne kulture samo ponekad se čuje samokritički ton, da se reakcije na kriminalne rezultate natječaja za javne potrebe svode na tematiziranje osobne pogođenosti rezovima, bez jasne refleksije o društvenim posljedicama. Nesporan je imperativ solidarne reakcije čitave nezavisne scene na svaki pokušaj uništavanja bilo koje umjetničke grupe, institucije ili udruge u kulturi Treba mukotrpno dekonstruirati sustav, kritički ga preispitivati i brusiti prave zahtjeveuskratom financijske potpore, zbog njezine puke vrijednosne neprilagođenosti ukusu trenutno jašuće ultradesnice.
No istodobno, potrebno je pripremati se za razgovor o odnosima u kulturi, za trenutak kada taj razgovor bude moguć. Treba mukotrpno dekonstruirati sustav, kritički ga preispitivati i brusiti prave zahtjeve. Postojanje nezavisnog prizivnog tijela trebao bi biti jedan od njih.
