Udruga za nezavisnu medijsku kulturu prošloga je tjedna dostavila Ministarstvu kulture prigovor na postupak natječaja za Javne potrebe u kulturi – program Časopisi i periodičke elektroničke publikacije za 2019. godinu. Sam čin prigovaranja trebao bi podrazumijevati izvjesnu mjeru povjerenja u instituciju: čovjek se ne obraća arbitru, pa čak niti kad ovaj arbitrira u postupku u kojem je "tužena" strana, ako barem pri dnu srca ne vjeruje u nekakve rudimente njegove pravednosti.Istražujući pozadinu odugovlačenja s objavom tog natječaja Udruga za nezavisnu medijsku kulturu zatražila je, u prosincu 2018. godine, dokumentaciju vezanu uz ta ESF-ova sredstva i uz obaveze Ministarstva s obzirom na njih. Odgovoreno nam je da "Ministarstvo kulture nema tražene informacije i ne zna gdje se one nalaze"
Da kažemo odmah na početku, potpisnik ovih redaka uvjeren je u suprotno, to jest u bazičnu nepravednost adresirane institucije i u njezine loše namjere. Stoga naše pismo nije niti popraćeno nadom u mogućnost njegova uvažavanja: ono je sročeno i otposlano tek s jednim razlogom - da bude "ulaz" u ovaj novinski članak, koji ima za cilj reći da se odbija progutati baš sve što je servirano. Riječ je dakle, priznajemo, o etički nedopustivoj proizvodnji događaja radi medijske eksploatacije istoga.
Raspisujući godišnjim ritmom javne pozive za predlaganje programa na natječaje kojima im se priznaje, ili poriče, njihov status javne kulturne potrebe, Ministarstvo je još davne 2013. godine, baveći se internetskim portalima (birokratski nazvanim "elektroničkim publikacijama"), uvelo jedan novum: (formalno!) je omogućilo pristup natječaju samo "periodičkim elektroničkim publikacijama", drugim riječima (formalno!) je onemogućilo portalima koji izlaze u dnevnom ritmu da budu proglašeni javnom kulturnom potrebom.
Da bi se to moglo dogoditi, trebalo je promijeniti Zakon o elektroničkim medijima. Izmjene zakona koje su uslijedile 2013. godine donijele su novu službenu definiciju "elektroničih publikacija", koje su postale "urednički oblikovani programski sadržaji koji se objavljuju dnevno ili periodično putem interneta od strane pružatelja elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja i obrazovanja". Otada, portali koji izlaze u dnevnom ritmu diskriminirani su (formalno!) na natječajima za javne potrebe u kulturi.Ne zaboravimo, loša namjera vidljiva je i iz činjenice da Ministarstvo kulture ušlo u četvrtu kalendarsku godinu odgađanja raspisivanja natječaja za raspodjelu 30 milijuna kuna koje je prethodna administracija osigurala iz Evropskog socijalnog fonda za programe medija zajednice
Godinu-dvije potom, Vijeće za elektroničke medije uspjelo je nekako sastaviti registar portala koji je bilo dužno voditi još od 2003. godine, no čitavo desetljeće nije izvršavalo svoju zakonsku obavezu (a Ministarstvo kulture, u kojem je kao državna tajnica svoju plaću zarađivala današnja ministrica Nina Obuljen Koržinek, u tom otaljavanju posla nije nalazilo ništa sporno).
Radi popisivanja portala, VEM u rujnu 2014. donosi podzakonski propis s birokratski podugačkim naslovom: Preporuka o upisu pružatelja elektroničkih publikacija u Upisniku pružatelja medijskih usluga, elektroničkih publikacija i neprofitnih proizvođača audiovizualnog i/ili radijskog programa.
Ministarstvo kulture koristi novoprobuđenu VEM-ovu agilnost kako bi "unaprijedilo" standarde svojega natječaja za periodičke elektroničke publikacije: uvjerenje o upisu u "upisnik" koji vodi Vijeće uvodi se kao jedan od "obaveznih priloga" za njihov pristup natječaju za javne potrebe u kulturi.
Međutim, reklo bi se da nitko od birokrata koji su se otada do danas u Ministarstvu kulture bavili medijima nije VEM-ove Preporuke pročitao s razumijevanjem: da jest, uočio bi da one kao jedan od nužnih kriterija za upis u Upisnik, određuju da "elektronička publikacija mora objaviti najmanje tri (3) vlastita sadržaja tjedno" (NN 109/14, odjel II, točka 5).
Portal koji objavljuje najmanje tri članka tjedno očito nije periodička publikacija, već publikacija koja svoje sadržaje objavljuje u dnevnom ritmu. Drugim riječima, VEM u svoj registar upisuje samo takve, "dnevne elektroničke publikacije", dok Ministarstvo pripušta svojem natječaju za Javne potrebe samo one "periodičke", uvjetujući njihovu prijavu prilaganjem dokumenta koji mogu pribaviti samo ako su registrirane, to jest ako su "dnevne".Naposljetku, loša namjera Ministarstva kulture može se prozrijeti i iz činjenice da već četvrtu kalendarsku godinu traje upravno-sudski spor između Ministarstva i Udruge za nezavisnu medijsku kulturu
No pošto život nekako mora ići dalje birokratskom umu usprkos, Ministarstvo u postupku natječaja ignorira vlastite eliminacijske kriterije. Od osamnaest "elektroničkih publikacija" kojima su dodijeljene ovogodišnje potpore, njih pet ne nalazimo u VEM-ovom registru, što pruža dosta uvjerljive indicije da je njihovim financiranjem prekršena odredba "6. Postupak prijave" iz Upute za prijavitelje za programe časopisa i periodičkih elektroničkih publikacija za 2019. godinu.
Preostalih trinaest "publikacija" evidentno izlazi na dnevnoj, a ne "periodičnoj" osnovi, čime je neosporno prekršen čitav tekst natječaja, od njegova naslova do posljednje rečenice. Preostaje nam sada da pružimo neke dokaze za optužbu iznesenu na početku, to jest za nepravednost institucije kojoj smo podnijeli prigovor i za njezine loše namjere .
Loša namjera vidljiva je već u Uputama za prijavitelje, koje (u točki 7.6 - Rok za dostavu prigovora/zamolba za ponovno razmatranje) uopće ne pružaju mogućnost iznošenja prigovora zbog proceduralnih razloga poput gore opisanih. Institucija prigovora u Uputama se svodi na moljakanje za "ponovno razmatranje" vlastite prijave, čime se medijski nakladnik – koji bi trebao biti pravna osoba s integritetom, neovisna o donatoru sredstava, stavlja u položaj ovisnosti spram nadležnog tijela vlasti. Ugrožavanje integriteta pojačava kronična netransparentnost postupaka odlučivanja o dodjeli sredstava na natječajima za javne potrebe u kulturi.Reklo bi se da nitko od birokrata koji su se otada do danas u Ministarstvu kulture bavili medijima nije VEM-ove Preporuke pročitao s razumijevanjem: da jest, uočio bi da one kao jedan od nužnih kriterija za upis u Upisnik, određuju da "elektronička publikacija mora objaviti najmanje tri (3) vlastita sadržaja tjedno"
Premda je suvisao prigovor moguće sastaviti tek na osnovu poznavanja konkretnih činjenica o procesu donošenja odluke o potporama, nitko, bez obzira radi li se o predlagačima programa, novinarima ili zainteresiranim građanima, ne može legalnim putem dobiti tu vrstu informacija – na primjer podatke o ocjenama članova kulturnih vijeća s obzirom na pojedine kriterije, zapisnicima kulturnih vijeća ili modifikaciji njihovih prijedloga od strane ministrice kulture.
Ovaj novinar još je 2013. godine tražio da Ministarstvo objavljuje informacije o terminima održavanja sjednica svih kulturnih vijeća, o njihovom dnevnom redu i mogućnostima neposrednog praćenja njihova rada, što je njegova zakonska obaveza, ali ti zahtjevi nisu urodili plodom.
Na inicijativu Udruge za nezavisnu medijsku kulturu povećanje transparentnosti rada kulturnih vijeća bilo je uvršteno i u Akcijski plan Partnerstva za otvorenu vlast koji je sačinila Milanovićeva vlada, ali čak i male pomake koji su tada bili napravljeni s figama u džepu (Aktivnost 8.3), kasnije HDZ-ove vlade uspješno su poništile. Sadašnja, Plenkovićeva, nakon prekoračenja svih rokova usvojila je krajem 2018. godine novi Akcijski plan, no transparentnost kulturnih vijeća iz njega je netragom nestala.
Loša namjera Ministarstva kulture vidljiva je i iz činjenice da su rezultati natječaja objavljeni na njegovim stranicama bez podatka o datumu objavljivanja uz napomenu "stanje s 17. prosinca 2018." i s 15-dnevnim rokom za podnošenje prigovora. Upućeniji tvrde da su rezultati objavljeni debelo nakon 17. prosinca, pa uzmu li se u obzir vikendi, božićni i novogodišnji praznici, proizlazi da su (nimalo slučajno) ostavljena svega 3-4 radna dana za sastavljanje eventualnih molbi za ponovno razmatranje.No pošto život nekako mora ići dalje birokratskom umu usprkos, Ministarstvo u postupku natječaja ignorira vlastite eliminacijske kriterije. Od osamnaest "elektroničkih publikacija" kojima su dodijeljene ovogodišnje potpore, njih pet ne nalazimo u VEM-ovom registru
Ne zaboravimo, loša namjera vidljiva je i iz činjenice da Ministarstvo kulture ušlo u četvrtu kalendarsku godinu odgađanja raspisivanja natječaja za raspodjelu 30 milijuna kuna koje je prethodna administracija osigurala iz Evropskog socijalnog fonda za programe medija zajednice.
U dopisu koje je MK još u prvoj polovici 2018. godine dostavilo pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, zainteresiranoj za ovaj slučaj, nalazilo se opravdanje da se radi o natječaju "kompleksnijem od prethodnih", ali da je "u visokoj fazi pripremljenosti zbog čega se uskoro očekuje i objavljivanje samog natječaja". U međuvremenu postalo je posve očito da se ne radi ni o kakvoj "kompleksnosti" već o, rekosmo, lošoj namjeri prema neprofitnim medijima.
Istražujući pozadinu odugovlačenja s objavom tog natječaja Udruga za nezavisnu medijsku kulturu zatražila je, u prosincu 2018. godine, dokumentaciju vezanu uz ta ESF-ova sredstva i uz obaveze Ministarstva s obzirom na njih. Odgovoreno nam je da "Ministarstvo kulture nema tražene informacije i ne zna gdje se one nalaze".
Odgovor je pomalo neobičan, uzmemo li u obzir da je u važećoj Uredbi o tijelima u sustavima upravljanja i Loša namjera Ministarstva kulture vidljiva je i iz činjenice da su rezultati natječaja objavljeni na njegovim stranicama bez podatka o datumu objavljivanja uz napomenu "stanje s 17. prosinca 2018." i s 15-dnevnim rokom za podnošenje prigovora. Upućeniji tvrde da su rezultati objavljeni debelo nakon 17. prosincakontrole korištenja Europskog socijalnog fonda Ministarstvo kulture navedeno kao jedno od posredničkih tijela prve razine investicijskog prioriteta u okviru kojega bi taj natječaj trebao biti proveden, pa ovu dokumentaciju zasigurno posjeduje.
Naposljetku, loša namjera Ministarstva kulture može se prozrijeti i iz činjenice da već četvrtu kalendarsku godinu traje upravno-sudski spor između Ministarstva i Udruge za nezavisnu medijsku kulturu: UNMK tužila je Ministarstvo zbog dodjele sredstava neregistriranim medijima na jednom od natječaja za financiranje novinarskih projekata, premda je potvrda o registraciji kod VEM-a također bila jedan od uvjeta.
U prvostupanjskom sudskom postupku Ministarstvo je zasnivalo svoju obranu isključivo osporavanjem našega prava na tužbu, izbjegavanjem činjenice da doista jest financiralo one koji nisu smjeli imati pristup tom natječaju.
Upravni sud dao je za pravo Ministarstvu, a predmet je trenutno na Visokom upravnom sudu: žalili smo se, naime, zato što je prvostupanjska presuda donesena na osnovu Uredbe o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge, premda citirana trakavica od naslova u vrijeme raspisivanja toga natječaja još niti nije bila stupila na snagu.