U Novinarskom domu u Zagrebu danas je održan okrugli stol pod nazivom Zakon o pobačaju za 21. stoljeće s ciljem poticanja rasprave o novom zakonu koji bi pobačaj i druga reproduktivna prava trebao regulirati na način primjeren modernim znanstvenim dostignućima. Okrugli stol su organizirale udruge CESI i Inicijativa liječnika/liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini, a gosti su bili pravnica Ivana Radačić, ginekologinja Jasenka Grujić, ginekolog Dubravko Lepušić, te umirovljena pedijatrica Gorjana Gjurić, uz moderaturu Nives Miošić.
Podsjetimo, Ustavni sud je 2. ožujka ove godine odbacio zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona iz 1978. i potvrdio da žena do 10. tjedna trudnoće ima pravo sama odlučivati o tome hoće li nastaviti trudnoću. Također, Hrvatskom Saboru je naloženo da u roku od dvije godine donese novi zakon kojim mora unaprijediti i osuvremeniti postojeća zakonska rješenja.
Ivana Radačić je za početak izložila ustavnopravni kontekst unutar kojeg se danas kreće pitanje pobačaja u Hrvatskoj i svijetu. Napomenula je da zakonodavac u Hrvatskoj nije slobodan donositi zakone kakve bi htjele određene interesne skupine, već mora djelovati u skladu s nekim međunarodnopravnim normama koje je Hrvatska usvojila, poput UN-ove Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). Jasenka Grujić kazala je da restriktivni zakoni ne dovode do smanjivanja stope pobačaja što je potkrijepila podatakom s američkog Guttmacher instituta koji pokazuje da je stopa pobačaja veća u zemljama gdje je on zabranjenUN-ov odbor koji je zadužen za nadzor provedbe ove konvencije redovito naglašava da se restriktivni zakoni o pobačaju moraju liberalizirati, te da zakoni ne smiju ženama onemogućavati pristup na pobačaj, već da države moraju osigurati pravovremen i neometan pristup. Također, prepreke pristupu poput autorizacije treće osobe ili pristranog savjetovanja moraju se ukinuti, a priziv savjesti mora biti reguliran na način da ne onemogućuje pristup pobačaju. Sudeći po izvještaju CEDAW-a iz 2015., Hrvatska se ne drži ovih preporuka i pravnih standarda jer se prizivom savjesti često onemogućava pobačaj u javnim bolnicama, a HZZO ne pokriva troškove pobačaja i kontracepcije koja mnogim ženama nije ni dostupna. Sukladno sa zahtjevima CEDAW-a, Radačić je zaključila da se u Hrvatskoj ova pitanja moraju početi rješavati, te da u svim školama mora biti dovoljno zastupljen spolni odgoj, kao adekvatan i nediskriminatoran predmet utemeljen na znanstvenim spoznajama.
Jasenka Grujić kazala je da restriktivni zakoni ne dovode do smanjivanja stope pobačaja što je potkrijepila podatakom s američkog Guttmacher instituta koji pokazuje da je stopa pobačaja veća u zemljama gdje je on zabranjen. Posljedično, mnoge žene u tim zemljama pribjegavaju nesigurnim uvjetima pobačaja koji uzrokuju do 18 posto maternalnih smrti. Preporuke Svjetske zdravstvene organizacije 2015. navode kirurški inducirani i medikamentozni pobačaj kao najbolje metode, a zabrinjavajuće je da se u Hrvatskoj potonja metoda, koja je mnogim ženama prihvatljivija, rijetko upotrebljava što Grujić smatra sramotom struke. Problem u Hrvatskoj je i širenje mnogih mitova o pobačaju koje je znanost demantirala, poput mita da uzrokuje rak dojke, mentalne probleme, kao i kasniju nemogućnost zanošenja. Grujić je iznijela i neke svoje preporuke za novi zakon, poput one da troškove pobačaja mora pokrivati HZZO, da se prekid trudnoće u određenim slučajevima može izvršiti do kraja 24. tjedna (iznimno i nakon toga), kao i da osoba mlađa od 16 godina za pobačaj ne treba autorizaciju roditelja.
Ni danas ne postoje podaci o broju i registru prizivača po bolnicama, kao ni o tome izvršavaju li oni svoje zakonske obaveze transferiranja i informiranja, te koliko je žena radi njihovih propusta pobacilo u ilegalnim uvjetimaGinekolog Dubravko Lepušić sudjelovao je u izradi spornog četvrtog modula Kurikuluma zdravstvenog odgoja radi kojeg je Ustavni sud u svibnju 2013. ukinuo čitavi kurikulum. U svojoj iscrpnoj prezentaciji, Lepušić je iz različitih aspekata objasnio složenost adolescencije kao vremena povećane ranjivosti, stresa, traženja i dokazivanja, radi čega je toj skupini itekako potreban zdravstveni i spolni odgoj u školama. Po Lepušiću, adolescenti su društvena skupina povećanog rizika radi slabog znanja o spolno prenosivim bolestima i želje za seksualnim eksperimentiranjem, snažnog utjecaja vršnjaka, hedonizma kao vrijednosne orijentacije i sl. Provedene ankete i statistike Zavoda za javno zdravstvo pokazale su da prosječnom adolescentu nedostaje još mnogo informacija o spolnosti, a prema istraživanjima adolescenti u Hrvatskoj zaštitu (npr. kondom, hormonalna kontracepcija) koriste znatno rjeđe nego njihovi vršnjaci u zemljama Zapadne Europe. Zaštita reproduktivnog zdravlja stoga obuhvaća edukaciju o spolnosti i reprodukciji, kao i savjetovanje o planiranju obitelji i primjeni kontracepcije, a naveo je i da se u jednoj anketi koju je provodio čak 92 posto učenika izjasnilo za suvremen i znanstveno utemeljen seksualni odgoj u školama. Lepušić je zaključio da je interes svakog društva da ima educirane ljude oslobođene od straha od bolesti, te da je vlastiti izbor jedino moguć ako postoji znanje. Smatra i da u školama ne smije biti mjesta religioznoj ili političkoj agitaciji.
Umirovljena pedijatrica Gorjana Gjurić u svom se izlaganju osvrnula na problem priziva savjesti koji je zakonom uređen kao pravo medicinskih radnika koje sadrži i neke obveze, budući da je pravo pacijenata temeljno ljudsko pravo projicirano na području zdravstva. Tako su prema zakonu prizivači savjesti dužni transferirati pacijenticu prvom dostupnom doktoru koji nema priziv, pružiti hitnu medicinsku pomoć ako je stanje kritično a nema drugog doktora, informirati pacijenticu o medicinskom zahvatu i sl. Gjurić smatra kako je ogroman problem što još uvijek nemamo evaluaciju o učinku zakonskog prava na priziv savjesti koje postoji od 2003. Tako ni danas ne postoje podaci o broju i registru prizivača po bolnicama, kao ni o tome izvršavaju li oni svoje zakonske obaveze transferiranja i informiranja, te koliko je žena radi njihovih propusta pobacilo u ilegalnim uvjetima. Prema Gjurić, rješenje nije u ukidanju priziva savjesti što su to učinile neke zemlje (Švedska, Bugarska, Češka itd), već u preciznijoj zakonskoj regulativi i vršenju evaluacije učinka. Primjerice, osoba koja bi bila u registru prizivača ne bi smjela obavljati pobačaj u privatnoj praksi, a i žene bi putem registra unaprijed znale koji doktori su prizivači pa njih ne bi ni odabirale. Prema istraživanjima adolescenti u Hrvatskoj zaštitu (npr. kondom, hormonalna kontracepcija) koriste znatno rjeđe nego njihovi vršnjaci u zemljama Zapadne Europe
Nakon izlaganja gostiju, uslijedila su pitanja iz publike i rasprava gdje smo saznali da se priziv savjesti u bolnicama javlja isključivo oko pitanja pobačaja i reproduktivnih prava, a Grujić je istaknula kako treba pojačati nadzor nad pobačajima na crno koji se znaju odvijati u privatnim, ali i javnim ustanovama. Moderatorica Nives Miošić je za kraj zaključila da je potrebno provesti niz empirijskih istraživanja o domaćoj i međunarodnoj praksi kao podlozi za novi zakon koji mora biti temeljen na znanstvenim činjenicama i spoznajama.
Budući da u Hrvatskoj posljednjih godina svjedočimo novom valu nazadnjaštva pod vodstvom Crkve i njezinih (para)političkih satelita koji radi zadovoljenja vlastitih materijalnih interesa vrše sve jači pritisak na institucije, pitanje dostupnosti pobačaja i reproduktivnih prava mora se shvatiti krajnje ozbiljno. U tom smislu, današnji okrugli stol bio je koristan jer je problematici pristupio s više aspekata pri čemu je javnost upoznao s mnogim znanstvenim rezultatima uz ponuđena konkretna rješenja.