Intimno, partnerski...

Nasilje nad ženama veliki je problem u Hrvatskoj, a pandemija je eksponencijalno pogoršala situaciju. Kako bismo saznali više o tom problemu razgovarali smo s Valentinom Andrašek, aktivisticom za prava žena koje su preživjele nasilje te vanjskom suradnicom Autonomne ženske kuće Zagreb i Ženske mreže Hrvatska. Andrašek je ujedno članica europskog opservatorija za nasilje nad ženama i nezavisna konzultantica za tu problematiku.

Kako procijenjujete situaciju nasilja nad ženama u Hrvatskoj?

Žene su zapravo najviše zlostavljane u vlastitom domu. Svaka treća žena u Hrvatskoj je preživjela ili će preživjeti fizičko nasilje dok dvije trećine žena koje se razvode izjavljuju da su preživjele psihičko nasilje.

Istaknula bih da je intimno partnersko nasilje važno definirati kao jedan od oblika nasilja nad ženama.  Naime, najčešći oblik obiteljskog nasilja U Hrvatskoj je potrebno u edukaciju institucija uključiti ženske nevladine organizacije koje imaju dugogodišnje znanje i ekspertizujest onaj muškarca nad ženom, ali potrebno je uključiti i one žene koje nikada nisu živjele s partnerom ili nemaju s njim djecu. Hrvatski Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (ZZNO) ne priznaje te žene kao žrtve obiteljskog nasilja, a sadrži mjere zaštite kao što su zabrana prilaska, uznemiravanja i uhođenja, koje su i njima prijeko potrebne.

Radi se o propustu u ZZNO i već godinama lobiramo da se to izmjeni. Fokus ne smije biti samo na obitelji nego na pomoći ženama koje su preživjele nasilje, što uključuje žene koje su preživjele partnersko nasilje. Dodatni problem je što se mjere zaštite čak i za žrtve obiteljskog nasilja izriču samo u 20 posto slučajeva, a u prošloj godini zbog pandemije bilježimo pad zaštitnih mjera.

Važno je naglasiti i da ZZNO podrazumijeva kazne do devedeset dana zatvora, novčane i uvjetne, što je također važno za žrtve partnerskog nasilja.

Jesu li kazne preblage?

Svakako. Od početka su aktivistice Autonomne ženske kuće Zagreb lobirale da se poseban zakon o nasilju nad ženama napravi unutar kaznenog zakonodavstva, a ne prekršajnog jer se ovako zatvorske kazne uglavnom ne izriču. Istraživanja pravobraniteljice za ravnopravnost spolova su pokazala da se u manje od 10 posto slučajeva izriče zatvorska kazna.

Kazne naprosto nisu ozbiljne. Financijska globa jednog člana obitelji - počinitelja nasilja – može utjecati i na žene i na djecu, a uvjetne osude Istambulska konvencija  zabranjuje medijaciju u slučajevima obiteljskog nasilja. Naime, medijacija podrazumijeva da obje osobe imaju jednaku količinu moći u odnosu i mogu ravnopravno sudjelovatitakođer neće spriječiti daljnje nasilje. Jedino je ozbiljna zatvorska kazna primjerena u kažnjavanju i zaustavljanju daljnjeg nasilja.

Koja je uloga policije i obavlja li ju savjesno?

Uloga policije je odgovoriti na svaki poziv žrtve, prekinuti nasilje, zaštititi žrtvu, pronaći i privesti počinitelja nasilja, podignuti prekršajnu prijavu prema ZZNO ili kaznenu prijavu. Njihove ovlasti uključuju i u dogovoru sa žrtvom zatražiti zaštitne mjere te ju uputiti na organizacije koje joj mogu pomoći. Usprkos tome, ima mnogo slučajeva gdje žena pozove policiju i počne pričati što se sve događalo od kada je nasilje počelo, što je često godinama prije, a policijski službenici joj napomenu da im to nije važno nego neka im navede samo što se točno dogodilo taj dan. Fokus je na incidentu, a intimno partnersko nasilje je obrazac koji se razvija kroz godine. Ono ima svoj tijek i dinamiku, a to se ne uzima u obzir i dovodi do racionalizacije “pa nećemo ga kazniti za jedan šamar”. Iako je i jedan šamar previše, najčešće se ne radi o jednom šamaru već o sustavnom dugogodišnjem zlostavljanju. Također, nasilje najčešće traje 5 do 7 godina prije nego što žena pozove policiju. Povijest nasilja se ne uzima u obzir jer ne postoji edukacija za policiju o rodno osjetljivom pristupu tom problemu kakva postoji u drugim europskim zemljama.

U Hrvatskoj se događa problem dvostrukih uhićenja gdje policija privede i žrtvu i nasilnika zato što nasilnik izjavi policiji da ga je žena prva napala ili zato što se žena branila. Policija nije educirana da procijeni situaciju u smislu tko je zaista žrtva, a tko nasilnik nego djeluje na svaku izjavu. U jednom smo trenutku imali 20 posto slučajeva dvostrukih uhićenja -

U 2015. godini, čak su četiri UN tijela i mehanizma, izdala preporuke RH da odmah ukine praksu dvostrukih uhićenja. Naime, dvostruka uhićenja imaju teške posljedice za žrtvu jer nakon što se odvažila zatražiti pomoć, i sama biva kažnjena što predstavlja institucionalno nasilje nad njom. Još uvijek se često događa i da se žena nakon udaje preseli u supružnikovu obiteljsku kuću, a ako se u tom kontekstu krene događati nasilje, njegovi roditelji često podržavaju svog sinaUhapšena žena nekad mora i provesti noć u pritvoru. Događalo se i da sud preporuči ženi da odustane od žalbe kako bi odmah mogla otići kući, a ona to i učini kako bi se mogla vratiti djeci.

Zbog manjka rodno osjetljivog pristupa ženama koje su preživjele nasilje, imamo kontantan pad prijava, a porast nasilja. Od 2011. do 2019. prijave su s 18,000 pale na 9,000, a po zadnjim pokazateljima za 2020. godinu i na 7,000 prijava. Prošla je godina bila osobito teška za žene koje su preživjele nasilje jer smo imali porast nasilja zbog pandemije i lockdown-a, a pad prijava.

Kojom znanstvenom metodom možemo zaključiti koliko žena u Hrvatskoj proživljava nasilje, a koliko ih prijavljuje?

Rade se istraživanja na reprezentativnom uzorku. Autonomna ženska kuća Zagreb je 2003. godine napravila istraživanje koje je utvrdilo da samo 17 posto žena koje su preživjele nasilje ga prijavljuje. U istom istraživanju je utvrđeno i da je svaka treća žena preživjela nasilje. Međutim, moramo uzeti u obzir da je broj slučajeva nasilja puno veći i to vidimo kod brakorazvoda jer se žene često tek tada usude reći da je bilo nasilja, pa tako dvije trećine razvedenih žena izjavljuje da je u braku bilo psihičkog nasilja.

Možete li opisati najčešći obrazac nastanka nasilja u obitelj?

Obično ljubavni odnos između muškarca i žene započinje sa sretnom fazom, ali u kojoj već može postojati određena količina kontrole. Možda je to kontrola načina na koji se žena obukla ili ljubomora u slučaju razgovora s drugim muškarcem. S vremenom kontrola žene od strane nasilnika postaje sve jača i on je izolira od prijatelja i obitelji. Neki potiču žene da ostanu kod kuće i čuvaju djecu, uz obećanje da će oni privređivati i brinuti se za njih. Na taj način žena žrtva postaje i ekonomski ovisna. Kada padne prvi šamar ona je već pripremljena na to da trpi jer zna da se Policija bi se trebala educirati kako da ispita povijest nasilja i prestati s dvostrukim uhićenjima. Češće bi trebala tražiti zaštitne mjere za žrtvu nasilja, pogotovo zabranu približavanja, uznemiravanja i uhođenjanema kome obratiti.

Postoje čak i slučajevi da nakon dugogodišnjeg fizičkog nasilja ono prestane jer nasilnik u potpunosti kontrolira ženu i bez uporabe fizičkog nasilja. Žene u tim situacijama obavljaju svaki bizarni prohtjev kojeg se nasilnici sjete. One u tim trenucima gledaju kako će preživjeti sljedećih pet minuta, te nemaju mogućnosti razmišljato o tome kako će otići, osnaživati se, naći posao i svjedočiti protiv njega. Teški oblici psihičke torture koji postoje u nekim slučajevima imaju sličan učinak kao i mučenje zarobljenika u ratu. U prosjeku dvije trećine zlostavljanih žena pate od post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP), a podaci Ženskog savjetovališta AŽKZ pokazuju da i do 90 posto žena ima bar neke simptome PTSP-a.

Zamislimo sada situaciju u kojoj se žena usudi nazvati policiju, a policajci dođu i pitaju što se točno dogodilo taj dan i na kraju zapišu da je on nju gurnuo i čupao, a ona njega vrijeđala, bez da ispitaju kad je nasilje uistinu započelo.

Događaju se i slučajevi da policajci zaprijete ženi da ih više ne zove jer će ih privesti oboje, kojih je u doba pandemije sve više. Autonomna ženska kuća Zagreb je za vrijeme pandemije napravila istraživanje putem online ankete. Istraživanje je pokazalo da, osim što je došlo do povećanja nasilja i smanjenja prijava, one žene koje su potražile pomoć od policije su je dobile u 33 posto slučajeva, a u 66 posto im je savjetovano da ne provociraju muža.

Budući da se najviše nasilja nad ženama događa u obitelji, može li se koncept obitelji dovesti u pitanje?

Svakako. I prekršajno i kazneno zakonodavstvo koje se odnosi na obiteljsko nasilje napominje da se obitelj treba štiti. To je problem jer trebamo štititi pojedince od nasilja, a ne obitelj. Ako je obitelj nešto sveto, onda se treba sve riješavati u okviru nje. Taj stav potiče crkva, koja u Hrvatskoj ima snažan utjecaj. Tome indirektno pogoduje provedba zakona i to je svakako problem. Iako zakoni štite žrtve, u fokusu implementacije je često pomoć počinitelju nasilja kako bi se popravili odnosi u obitelji, što najčešće stavlja i žrtvu u položaj da pomaže nasilniku da se promijeni umjesto da fokus budu zaštitne mjere za žrtvu i kažnjavanje počinitelja. Obitelj bi trebala biti mjesto pripadanja i sigurnosti, ali ako ona to nije, tada kao zajednica trebamo pomoći osobi koja je preživjela nasilje, bez obzira na razdvajanje obitelji.

Trebali bismo veći fokus stavljati na zajednicu i na zaštitu svake pojedinke i pojedinca unutar nje. Recimo, u nekim afričkim plemenima čitavo selo dođe pred kuću muškarca koji tuče svoju ženu, bubnja i pjeva o tome kako ih je sramota što u njihovom selu živi takav nasilnik. Kada bi cijela zajednica imala stav nulte tolerancije na nasilje nad ženama, kada ne bismo propitivali ponašanje žrtve već jasno pozvali nasilnika na odgovornost, to bi sigurno pridonijelo smanjenju nasilja nad ženama.

Još uvijek se često događa i da se žena nakon udaje preseli u supružnikovu obiteljsku kuću, a ako se u tom kontekstu krene događati nasilje, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike trebalo bi raditi više jer je ono zaduženo za provedbu Istambulske konvencije i koordinaciju svih ostalih ministarstava u njenoj provedbi. Za početak moramo donijeti kvalitetne zakonenjegovi roditelji često podržavaju svog sina. Postoje slučajevi kada njegovi roditelji podrže nju, ali su vrlo rijetki, a njena se rodbina često ne želi miješati. Uvijek je lakše podržati onoga tko ima moć jer nasilnik traži samo to da se nitko ne miješa, odnosno ne učini ništa. Žrtva traži da nešto učinimo kako bi joj pomogli, a to sa sobom nosi rizik i da se oni koji joj pokušaju pomoći također izlože napadima. Aktivistice, ali i djelatnice u institucijama koje rade sa žrtvama nasilja isto tako bivaju izložene nasilnicima i bilo je čak i fizičkih napada na njih.

Koje su glavne teškoće pri radu autonomnih ženskih skloništa?

Hrvatska još uvijek nema dovoljno skloništa, a ona koja postoje ne dobivaju dovoljno novca. Imamo sedam autonomnih ženskih skloništa, a njihov ukupan rad košta milijun eura godišnje, dok država izdvaja nešto iznad dva milijuna kuna. Skloništa zbog toga moraju pisati projekte, lobirati vlast i iščekivati da novci stignu. Mi ne govorimo o stotinama milijuna kuna nego o 7 i pol milijuna kuna za zaštitu žena žrtva nasilja da se osigura rad skloništa. Skloništa trebaju sigurno i trajno financiranje kako bi se mogla fokusirati na rad sa ženama i djecom te kako ne bi trebala ulagati goleme količine energije i vremena u borbu za opstanak.

Koje državne institucije ne rade svoj posao?

Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike trebalo bi raditi više jer je ono zaduženo za provedbu Istambulske konvencije i koordinaciju svih ostalih ministarstava u njenoj provedbi. Za početak moramo donijeti kvalitetne zakone jer problem na papiru još uvijek nije riješen do kraja. Recimo, kazna za kršenje zaštitne mjere je po ZZNO-u deset dana u zatvoru, što je premalo. Bilo bi bolje kada bi kršenje zaštitne mjere bilo kazneno djelo jer je prekršaj počinjen nakon što je izrečena zabrana prilaska. Nasilnik u tom slučaju svjesno krši zakone ove države i Ministarstvo pravosuđa bi moralo poraditi na tome da zakon omogući strože kažnjavanje.

Hrvatska policija bi se trebala educirati kako da ispita povijest nasilja i prestati s dvostrukim uhićenjima. Češće bi trebala tražiti zaštitne mjere za žrtvu nasilja, pogotovo zabranu približavanja, uznemiravanja i uhođenja te udaljenje iz zajedničkog kućanstva. Također, kada policija traži izricanje ovih mjera, suci ih često ne izriču. Ne postoji dovoljno razumijevanje ozbiljnosti problema partnerskog nasilja pa suci uglavnom dodijeljuju Kada bi cijela zajednica imala stav nulte tolerancije na nasilje nad ženama, kada ne bismo propitivali ponašanje žrtve već jasno pozvali nasilnika na odgovornost, to bi sigurno pridonijelo smanjenju nasilja nad ženamapreblage kazne.

U Hrvatskoj također postoji trend da se nasilnika liječi pa se izriču zaštitne mjere za liječenje od ovisnosti i psihosocijalni tretman. To postoji samo u slučaju kaznenih i prekršajnih djela nasilja u obitelji, a ne i u slučajevima drugog kršenja zakona, što nam pokazuje da se problem partnerskog nasilja još uvijek ne tretira u dovoljnoj mjero kao ozbiljan zločin. Iako je načelno u redu provoditi psihosocijalni tretman i liječenje od ovisnosti, ono funkcionira u slučajevima kada osoba želi i traži pomoć. Osoba kojoj želimo pomoći mora biti svjesna da joj je pomoć potrebna i da mora preuzeti odgovornost za svoje ponašanje. Nasilnici to rijetko čine.

Istraživanje AŽKZ o partnerskom nasilju nad ženama tijekom COVID-19 pandemije pokazalo je da su centri za socijalnu skrb samo u 28 posto slučajeva prijavili nasilje policiji, a dužni su to učiniti svaki put. U 42 posto slučajeva su savjetovali ženi da ona sama prijavi nasilje, a u 14 posto slučajeva su pozvali nju i supruga na razgovor. 

To se protivi i odredbama Istambulske konvencije koja zabranjuje medijaciju u slučajevima obiteljskog nasilja. Naime, medijacija podrazumijeva da obje osobe imaju jednaku količinu moći u odnosu i mogu ravnopravno sudjelovati te uz pomoć medijatora riješiti nesuglasice. No, u slučajevima partnerskog nasilja nad ženama, žrtve su ranjive u odnosu na počinitelja te osjećaju strah i sram, kao i nemoć, dok je počinitelj u poziciji moći i dominacije nad žrtvom. Stoga nije moguće ravnopravnim razgovorom riješiti problem nasilja. Prvi zadatak je zaštititi ženu koja je preživjela nasilje i njenu djecu, te osigurati odgovornost počinitelja, a tek zatim pružiti priliku za pozitivnu promjenu kroz tretman onim počinitelja koji uviđaju svoju odgovornost i žele promjenu.

Možete li navesti primjere dobre prakse po kojima Hrvatska može učiti?

Jedan od najboljih primjera dobre prakse u svijetu je uvijek bila američka država Minnesota u kojoj je nastao model sveobuhvatnog odgovora na intimno partnersko nasilje, tzv. Duluth model. Policija tamo aktivno surađuje sa ženskim nevladinim organizacijama iz čega nastaju programi pomoći. Imaju intervencijske centre za žene žrtve nasilja u kojima se nalazi policija i socijalni rad, te ženske nevladine organizacije, a njihovi suci na papirima dobivaju što točno moraju pitati osumnjičene nasilnike kako bi procijenili stupanj rizika. Minnesota je po tom pitanju najbolja, a ujedno se stalno usavršava i svake godine mijenja zakon.

U Europi, Španjolska i Portugal imaju vrlo dobro praksu. Španjolska ima Zakon koji pokriva sve. Jednom kada žena prijavi nasilje na istom se sudu izriču mjere zaštite, privremena skrb za djecu, financijska pomoć za ženu i smještaj. Iznimno je bitno da ona ima kamo otići i dobiti podršku.

U Hrvatskoj je potrebno u edukaciju institucija uključiti ženske nevladine organizacije koje imaju dugogodišnje znanje i ekspertizu te mogu prenijeti kroz što žrtve nasilja prolaze. U Istambulskoj konvenciji jasno piše da moramo imati rodno osjetljiv pristup i da su prava i potrebe žrtve najvažniji. Kod nas se još uvijek stavlja odgovornost na žrtvu pitanjima poput onoga zašto nije zaštitila djecu ili se od nje traži da osigura i potiče da otac ima kontakt s djecom čak i kada je nasilan i kada ga se djeca boje.

Koliko su #metoo pokret i naša inačica #nisamtrazila važni za prevenciju nasilja nad ženama?

Pokret #metoo i njegove inačice iznimno pozitivno utječu na društvo i ako išta može ubrzati pomaganje ženama žrtvama nasilja je to da žene počnu progovarati, a mi kao društvo slušati. Na taj način širi se svijest o problemu nasilja nad ženama te o diskriminaciji koju žene i dalje svakodnevno doživljavaju. Važno je naglasiti da su ZZNO-u iz 2003. prethodila dva velika slučaja javno izrečenog obiteljskog nasilja, gdje su žene vrlo detaljno opisale svoja iskustva. Bivša supruga jednog poznatog i politički utjecajnog čovjeka je tada opisala svakodnevicu nasilja, objašnjavajući kako je čašu vode morala stavljati na stol s podmetnutim prstom kako zvuk ne bi bio previše glasan. Morala je zatvarati vrata s dvije ruke jer bi njega taj zvuk jako smetao. To je podiglo svijest javnosti i pridonijelo donošenju spomenutog zakona što je bila velika promjena, bez obzira na to što on nije adekvatan. S druge strane ne treba nijednu ženu prisiljavati da dijeli svoju priču u javnosti i okrivljavati je ako nije spremna pričati.

Kako komentirate seksističke izjave predsjednika Zorana Milanovića?

Osoba koja sjedi na toj poziciji zaista mora paziti što priča jer to utječe na sve građanke i građane. Ukoliko osobe na najvišim državnim pozicijama imaju seksističke izjave, seksizam i diskriminacija nad ženama će ostati široko prihvaćeni. Ne možemo dijeliti žrtve nasilja na one koje su u redu i one koje nisu jer to je nešto što se nažalost često događa. Postoji mišljenje da žrtva mora biti savršena. Ona mora imati modrice, biti uplakana i požrtvovna majka. Od žena se očekuje da prijave nasilje, a potom da osiguraju da dijete viđa nasilnog oca. Općenito postoji veliki fokus na ponašanje žrtve pa se tako postavljaju pitanja: zašto je tako dugo trpjela, zašto nije prije prijavila nasilje, zašto nije zaštitila djecu od nasilja, zašto mu je prigovorila, da li ona uopće govori istinu i tako dalje. Od žena se očekuje da zaštite sebe i djecu od nasilja te da se pri tome ponašaju na određen način. Nasilje nad ženama predstavlja tešku traumu za žene i djecu ukoliko ih ima. Uzevši sve to u obzir, odgovornost je države da ih zaštiti od nasilja.