Nije poanta u humanitarnoj pomoći

Udruga žena Romkinja Romsko srce (Asociatia Mujerilor alu Cganjilor Sufljitu lu Cganjilor) zauzima se za izgradnju povjerenja između Romkinja i ostalih građanki Hrvatske, podizanje samopoštovanja, samosvijesti i socijalizacije Romkinja, poboljšanje kvalitete njihova života i edukaciju, sređivanje njihova građanskoga statusa, suprotstavljanje obiteljskom nasilju. Provodi edukativne programe o planiranju roditeljstva, zaštitu i poboljšanje ženskoga zdravlja i za uključivanje što većeg broja romske djece u odgojno-obrazovni sustav.

Mada ciljna populaciju udruge u prvom redu sačinjavaju romske žene i djeca, radi povećanja socijalne inkluzije sve se aktivnosti provode uključivanjem svih građana. Udruga je suosnivačica Vijeća koordinacijskih odbora romskih udruga u Republici Hrvatskoj. Razgovaramo s predsjenicom Romskog srca, Nadicom Balog. 

Udruga Romsko srce kojoj ste na čelu, orijentirana je prvenstveno prema položaju žena, Romkinja. Kakve specifičnosti razlikuju položaj Romkinja od položaja "prosječne" žene u Hrvatskoj?

Položaj Romkinja je specifičan zbog toga što romska populacija živi u lošim životnim uvjetima (stanovanja, voda, struja). Osim toga zbog niske Kod nas u Baranji bolji su odnosi i povjerenje nego u drugim dijelovima Hrvatske. Na primjer, susjeda koja odlazi na dan-dva nekom u posjete, ostavlja ključ od kuće Romkinji. Polako s počinje dešavati da Romi i neromi međusobno sklapaju kumovske vezerazine završenosti srednjeg i visokog obrazovanja nisu konkurentne na tržištu rada. Žive od djetinjstva u siromaštvu, što se nastavlja u kasnijem bračnom životu gdje su izložene neravnopravnom životu i šikaniranju u odnosu na ostale žena u Hrvatskoj.

Pojedini analitičari, konkretno mislim na slovensku feministkinju Ljiljanu Burcar, pokazuju da se u neoliberalnoj tranziciji žene sustavno pretvara u kućanice. Čini li ta "sistematičnost" koja obuhvaća sve žene položaj Romkinja još težim?

Romkinjama je teže od drugih žena, jer se nisu u mogućnosti izboriti za sebe. Nisko samopouzdanje i samopoštovanje idu tome u prilog, kao i nezaposlenost i formalna neobrazovanost.

Kakvi su konkretni podaci sa zapošljavanjem Romkinja na području Baranje? Postoje li u tom pogledu ikakvi pomaci?

Na području Baranje postoje pomaci iz razloga što HZZ ima program javnih radova 3 do 6 mjeseci. Za njega smo se izborili 2003. godine da bude uključen u Nacionalni program zapošljavanja jer je bilo potrebno uvesti ljude u svijet rada. Pogotovo je bilo teško ženama za području Osječko baranjske županije. Program ide i dalje, naša je organizacija kroz zadnje desetljeće imala dvadesetak žena u programu. Na području Baranje imamo mladu Romkinju sa završenim Pedagoškm fakultetom koja je zaposlena u vrtiću u privatnom vlasništvu.

Osim programa, naša udruga kroz razne projekte zapošljava svake godine 3 do 7 žena ovisno od odobrenih projekata od kojih su 3 mlade Romkinje sa završenim srednjoškolskim obrazovanjem.

Kampanja "Udaj se kad si spremna", po kojoj je vaša udruga javno najpoznatija, usmjerena je protiv udaje maloljetnih djevojaka. Zašto je ta praksa toliko ukorijenjena i koliko ste, u dvadesetak godina postojanja udruge, uspjeli utjecati na nju?

Kroz naš dvadesetogodišnji rad u kojem smo se fokusirale na poboljšanje obrazovanja, pa i na smanjenje pojava ranih udaja/ženidbi i povećanje svih segmenta za bolji život, smanjene su rane udaje/ženidbe, no još ih uvijek ima. Zato nastavljamo raditi na kampanji kroz prikazivanje filmova, razgovore s mladima o štetnosti rane udaje, štetnosti pušenja, alkoholizma, konzumiranja opojnih sredstava i kocke. Potrebno je raditi na kampanjama već s djecom osnovnoškolskog uzrasta, jer praksa osnivanja izvanbračnih zajednica postoji već pred kraj osnovne škole. Imamo mladih koji upisuju srednje obrazovanje, pa i završavaju, mada je to mali broj, jer srednja škola nije obavezana. Već sedam godina zalažem se da se uvede obvezno srednje obrazovanje, jer bi se time izbjegla ranee udaje/ženidbe, zatim da vrtići za svu djecu budu besplatni i obavezni.  Jer djeca su blago.

Kakva je realna uloga javnih institucija – socijalnih službi, pa možda i organa gonjenja – u suzbijanju sklapanja maloljetničkih brakova? Smatrate li da one dobro obavljaju svoj posao?

Institucije su voljne pomoći, ali su spore. Razlog je jednostavan – njihov je stav često da krivnju snose roditelji, škole pa i centri za socijalnu skrb. Da pojasnim - škola poziva roditelje na razgovor, roditelji ne dolaze; zatim se opet poziva roditelj, a on se opravdava, kaže da je kaže dijete bolesno. Tako prolaze dani, škola šalje obavijest Centru za socijalnu skrb,  pa dok oni reagiraju opet potraje,  zatim se obitelj stavlja pod nazor. Dijete je tada već u dobi od petnaest ili šesnaest godina, i na našu žalost već je i trudno.

U intervjuu koji ste prije četiri godine dali Deutche Welleu spominjali ste projekt kojim ste pomagali romskoj djeci da se uključe u nastavu, zapošljavanjem asistenata u nastavi. Kada je projekt završio, od 12 asistenata samo je jedna osoba zaposlena - a niti ona nije Podjelom pomoći ponovo dovodimo u ovisnost romske obitelji koje doživotno trebaju zahvaljivati osobama i glasati za iste, pri čemu su one tu pomoć osigurale našim i europskim novcima, a ne svojim romskog porijekla. Kakva je situacija danas kada se radi o obrazovanju djece? Je li se išta otada promijenilo?

Naša udruga pomaže djeci još od 2001 godine, kada smo preko donatora iz Francuske u škole donosili školski pribor, odjeću, obuću i hranu za školsku kuhinju za 58 djece iz siromašnih obitelji. Francuski donatori plaćali su i prijevoz za tri srednjoškolca. Kroz projekte koje smo vodili naša je udruga sudjelovala u opremi škola i vrtića, plaćali smo hranu, sokove, grickalice, financirali smo osamdeset školskih torbi s pernicama,
bilježnicama i ostalim priborom kako bi djeca od prvog dočetvrtog razreda imala čime raditi. Kupili smo i 25 tableta, koje smo donirali Osnovnoj školi Jagodnjak. Već četiri godine imamo tri mlade Romkinje koje kroz naše programe pomažu djeci u obrazovanju, a od 2020. godine u rad s djecom uključena je još jedna osoba neromske nacionalnosti. Programe provodimo zahvaljujući dobroj suradnji sa školama i partnerima iz Centra za socijalnu skrb u Belom Manastiru. Bila sam jako razočarana kad na natječaju za asistenta u nastavi za romsku djecu koji je raspisala Osječko-baranjska županija nije bila zaposlena niti jedna Romkinja, mada su se prijavile dvije koje su prethodno završile obuku kroz naš projekt Otvorena učionica.

Na Wikipedijinoj starnici posvećenoj Romskom srcu istaknuto je da se zauzimate za izgradnju povjerenja između žena Romkinja i ostalih građanki Hrvatske, podizanja samopoštovanja, samosvijesti i socijalizacije žena Romkinja. Možete li navesti neku pozitivnu priču o izgradnji povjerenja?

Kod nas u Baranji bolji su odnosi i povjerenje nego u drugim dijelovima Hrvatske. Na primjer, susjeda koja odlazi na dan-dva nekom u posjete, ostavlja se ključ Romkinji. Polako s počinje dešavati da Romi i neromi međusobno sklapaju kumovske veze. To je prije svega zasluga samih tih ljudi, i njihova otvorenog uma koji im omogućava da shvate kako smo svi mi prije svega ljudi.

A kako stoji stvar s podizanjem samosvijesti i samopoštovanja?

Loše. Radimo kroz projekt i na tome, ali to se mora raditi sustavno od malena. Polako se mlade Romkinje bude, evo od kad postojimo petnaest njih položilo je vozački ispit, a imamo i tri mlade djevojke koje ne žele da se udaju, već će upisati fakultet. Te postupne promjene rezultat su našeg stalnog rada u zajednici.

Premda su prirodno najbogatiji dijelovi Hrvatske, Slavonija i Baranja postale su regija s najvećom stopom iseljavanja. Jesu li odljevom stanovništva zahvaćeni i Romi?

Da, i Romi odlaze s ovog područja.

Na stranicama Vladinog ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina čitamo da je i dalje u postupku izrada Nacionalnog plana za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. Primjećujem da vi ne sudjelujete u tom procesu. Koliko realno očekujete od takvih strateških dokumenata?

Ne sudjelujem u tome jer nisam osoba koja će šutjeti. Ne slažem se s metodologijom i radom saborskog zastupnika Veljka Kajtazija i njihovih suradnika, te me se iz tih razloga isključuje. Ne očekujem puno, jer nije poanta samo u podjeli humanitarne pomoći ljudima koji je kasnije i prodaju, ili u kratkorčnim radionicama.

Zalažem se za institucionalno rješavanje problema, a to znači da se zakonskim sredstvima stane na kraj ranoj udaji, da se uvede obavezno srednjoškolsko obrazovanje kao i rad s romskim roditeljima na osvještavanju. Također, da se zakonskim sredstvima osiguraju sredstva za konkretnu pomoć na izgradnji infrastrukture u romskim naseljima, popravak krovova i slične radove. Ovako, podjelom pomoći ponovo dovodimo u ovisnost romske obitelji koje doživotno trebaju zahvaljivati osobama i glasati za iste, a one su tu pomoć osigurale našim i europskim novcima, a Romkinjama je teže od drugih žena, jer se nisu u mogućnosti izboriti za sebe. Nisko samopouzdanje i samopoštovanje idu tome u prilog, kao i nezaposlenost i formalna neobrazovanostne svojim. Politika im omogućava da dođu do tih sredstava na lakši način od drugih, jer se nalaze na pozicijama gdje su im informacije daleko dostupnije.

Koliko Romima u Baranji smetaju manifestacije neoustaštva? Nedavno je u javnost dospjela informacija o izdavanju automobilske tablice s ustaškim "U" i datumom osnutka NDH kao brojem, na zahtjev jednog vozača. Pitam vas, naravno, zato što je rasna politika NDH, kao i nacizma, bila direktno usmjerena (i) protiv Roma.

Svako zlo je zlo,  a da ne kažem kako se svaki normalan čovjek osjeća loše na samu spomen riječi nacizam. To je za nas grozota.

Smatrate li da ima previše radikalne desnice u hrvatskoj politici danas? Kako biste prokomentirali aktualne hrvatsko-srpske odnose u istočnom dijelu zemlje, poput zabrane ćirilice kao službenog pisma u Vukovaru?

Ne radim na području Vukovara, pa ne mogu govoriti o tome. Načelno, smatram da taj dio treba dogovorati predstavnik Srba gospodin Pupavac koji se nalazi u Saboru kao predstavnik srpske manjine. Smatram da svaki narod treba imati pravo na njegovanje svojega jezika i kulture.

Što se tiče romskog jezika, protivim se uvođenju jezika koji nije standariziran. Tu mislim na uvođenje romano ćip za sve Rome, iako u Hrvatskoj 90 posto Roma govore bajaškim jezikom. Zato u Međimurju i u Koprivnici imaju problema, jer djeca ne poznaju hrvatski jezik.