Na najudaljenijem otočju Jadrana skupina umjetnika i umjetnica postavila je izložbu na temu suživota. "Palagruža je poslužila kao metafora čovjeka kao često nedostupnog otoka, a nedostupnost mjesta izložbe je ujedno promišljena gesta kojom se nezahvalna pozicija umjetnosti u društvu želi učiniti vidljivijom", istaknula je Natalia Borčić.

Magarac Ćoro na otoku s najvećim jadranskim svjetionikom najveća je konstanta proteklih dvadeset godina. Nadimak je dobio jer ne vidi. Raditi odbija, a po Veloj Palagruži se navodi njuhom. Svjetioničari se mijenjaju, ostaju po mjesec dana gdje dolaze s Korčule. Na otoku nema stabala, pa odaje dojam oveće hridi nasukane u Jadranu. Međutim, i bez stabala biljni je svijet Palagruže fascinantan. Zatičemo rascvjetale kapare i divlji luk. Posvuda se nalaze grmovi mlječike koju se ne smije dirati jer može izazvati i kratkotrajnu sljepoću, koja cvjeta zimi a u ovo doba godine izgleda kao osušeno grmlje. Kako Palagruža ima najblažu klimu u Hrvatskoj i najmanje padalina ovdje se razvio čitav niz endemskih vrsta koje teško prepoznajemo, mi svježi posjetioci ovog otočja.


img_6844.jpg img_6844.jpg

Na Palagruži nema prirodnih izvora vode, a kako su i padaline rijetke, voda se za svjetionik dovozi s kopna. U oči mi, međutim, upadaju postojeći elementi održivosti. Oko zgrade svjetionika, koju je hrid na koju se smjestila prihvatila kao svoj sastavni dio, nalaze se solarni paneli kao i mala vjetrenjača. Oko sedamdeset posto utrošene energije svjetionik, kao i uređaji meteorološke postaje koja se ovdje nalazi, dobiva iz obnovljivih izvora energije. Ostalo pokriva agregat. U blizini je i vrt koji održavaju svjetioničari Plovputa i njihove obitelji, a u vrtu je uređeno i kompostište.

Na dvije plaže Vele Palagruže i na jedinoj plaži Male Palagruže suprotna slika. Naplavljene plastične boce, rasparene japanke, plastične vrećice, prazne igle, razbijeno staklo, donose miris civilizacije na obale ovog udaljenog otoka koji se čini spašen od uobičajenog stresa civilizacije. Većinu ovog otpada naplavi more, a završi tamo s jedrilica i drugih plovila koje plove Jadranom, a čiji ga vlasnici doživljavaju kao sredstvo za jednokratnu upotrebu.

borcic-palagruza1.jpg borcic-palagruza1.jpg

Ime Palagruža dolazi od grčke riječi "pelagos" koja znači otvoreno more, pučina. A upravo zbog te nedostupnosti Palagruže skupina umjetnika i umjetnica izabrala je upravo ovo otočje da na njemu postavi izložbu na temu suživota krajem srpnja. Palagruža je poslužila kao metafora čovjeka kao prečesto nedostupnog otoka. "Nedostupnost mjesta izložbe ujedno je promišljena gesta kojom se nezahvalna pozicija umjetnosti u društvu želi učiniti vidljivijom", istaknula je slikarica Natalia Borčić koja je izložbu organizirala, a umjetnike na Palagružu dovela uz pomoć Jasne Antolović iz Grupe Sredozemna medvjedica.

"Ideja je došla kao posljedica više događaja. Ja sam otočanka, živjela sam na Visu sve dok nisam upisala Likovnu akademiju. Razmišljanje o usamljenosti i otuđenosti dolazi prirodno s otočnim životom. Također, željela sam upisati doktorski studij pa sam dugo razmišljala o temi doktorata. Nisam znala što točno želim. Navelo me to na razmišljanje da ne samo da otok može biti nedostupan, već i mi sami sebi možemo biti nedostupni. Kada sam čula priču o Palagruži, predložila sam kolegama i kolegicama da odvedemo umjetnost upravo tamo i oni su, na moje iznenađenje, to spremno prihvatili", opisuje Borčić.

palagruza10_mk.jpg
palagruza5_f24.jpg

Danko Friščić donio je tako na otok 17 metara dug isprint s fotografijom smeća s Jakuševca koji je izložio na heliodromu koji bode oči usred palagruške osame. Riječ je o zajedničkom radu Friščića i Davora Mezaka koji je nedavno bio izložen u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.


palagruza9.jpg palagruza9.jpg

"To je samo dio dvogodišnjeg projekta koji se prihvatio promišljanja komunikacijske mogućnosti nas, ne kao umjetnika nego kao ljudi, u ovom novom svijetu u kojem su aktualna i ekološka pitanja i neoliberalni kapitali koji čovjeka i odnos prema prirodi svode na interes banaka i na neka vrlo kratkoročna poentiranja. Uzeli smo lightmotiv iz klasičnog slikarstva, 'Splav Meduze', priču koja govori o propasti ljudskog morala zabilježenu prije dvjesto godina. Na Jakuševcu smo snimili interpretaciju te priče, ali umjesto u moru ta splav pliva u moru smeća, i informacijskog smeća i fizičkog smeća i moralnog smeća. To je dio cjeline koja se bavi i reinterpretacijom slike Vlahe Bukovca'Gundulićev san'. Tu razmišljamo o snovima, o tome kakve bi svari mogle biti," pojasnio nam je Friščić.

Iako je rad bio izložen svega 20 minuta zbog vremenskih prilika, umjetnik smatra kako je to prava slika zdrave komunikacije između čovjeka i okoliša.

palagruza2.jpg palagruza2.jpg

"Kontrast je zanimljiv i moćan alat umjetnosti. Donijeli smo sliku smeća na mjesto gdje ne bi uopće trebalo biti smeća. Ovaj otok treba ostati ovakav sa svim ovim brojnim endemskim vrstama. Donoseći splav Meduze ili 'Brod luđaka' kako se ovaj rad zapravo zove, poručujemo da trebamo paziti da se ovaj otok kao i drugi otoci ne pretvore u brodove luđaka i da se mi ne pretvorimo u luđake već da preko umjetnosti, tolerancije i razmišljanja budemo bolji", zaključuje Friščić.

Osim drugih afirmiranih umjetnika, Matka Vekića, Josipa Zankija, Alema Korkuta i Ljiljane Mihaljević, na izložbi je sudjelovala i nekolicina mlađih, Ana Ratković, Natalia Borčić, Patricia Cunjak, Iva Čurić i Damir Sobota.

"Radim već duže vrijeme seriju slika koja se bavi noćnim životom ljudi. Postavila sam vukove na disco podij jer smo mi svi kad izlazimo van na neki način grabežljivci. Ovdje vukovi nikad nisu bili, ali opet stalno posjećuju ovaj otok. Ljudi dolaze jedrilicama, u svjetioniku postoje  apartmani za turiste, ali se taj čopor u nekom trenutku razbježi i ostaje samo svjetioničar. To je njegov teritorij, njegovo područje", opisuje vezu svog rada i Palagruže Patricia Cunjak.

palagruza3_b18.jpg
palagruza6_697.jpg

Izložbu je skratilo nadolazeće nevrijeme, ali umjetnicima to nije smetalo, a i Palagruža je smireno disala svojim stoljetnim ritmom. Nevrijeme koje je dizalo velike valove oko otoka nije mijenjalo sliku svjetionika koji izrasta iz hridi na kojoj stoji. Izgrađen je 1875. godine i danas je jednako funkcionalan kao i prije 139 godina. Današnja arhitektura i urbanizam rijetko postižu ovakav suživot. Većina gradnje na obali u zadnjih nekoliko desetljeća izgledaju kao slonovi u staklani čak i kad su namjere dobre. Možda je razlog specijalizacija i odvojenost koja je zavladala u svim područjima društva pa tehničari ne shvaćaju da je uloga tehnologije da odgovori na zahtjev lokalne zajednice, društvenjaci idu studirati društvene znanosti jer "ne znaju matematiku", a arhitekti ne provode vrijeme u proučavanju odnosa u ekosustavu. Skupina umjetnika učinila je korak u drugom smjeru, maknula je umjetnost iz galerija i urbanih sredina, pozvavši nas da razmislimo jesmo li otoci i trebamo li to biti, kako (su)živimo u svijetu i kako se prema tome svijetu odnosimo.


 

aem.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija). 

Ključne riječi: umjetnost, hrvatski otoci, slikarstvo
<
Vezane vijesti