Nazivaju ga »najvećim živućim hrvatskim filozofom« i »jednim od najvećih hrvatskih filozofa«. Nazivaju ga i »posljednjim Mohikancem praxis-filozofije«, te općenito lijeve, marksističke misli na ovim prostorima, kao i »angažiranim intelektualcem u pravom smislu riječi«.
Milan Kangrga, rođen 1923. u Zagrebu, više od četrdeset godina predavao je etiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je prije toga diplomirao i doktorirao filozofiju. Predavao je i znanstveno se usavršavao i na nekolicini drugih sveučilišta u bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu, prvenstveno u Njemačkoj. Jedan je od osnivača časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole. Objavio je četrnaest knjiga i mnoštvo članaka. Njegova Odabrana djela u četiri sveska objavljena su u zagrebačkom Naprijedu, 1989. godine. Godine 2004. u Njemačkoj je, kod izdavača Königshausen & Neumann, objavljen prijevod njegova djela Praksa – vrijeme – svijet, a krajem iste godine, kod izdavača Golden marketing – Tehnička knjiga, izašla je Kangrgina knjiga Etika – Osnovni problem i pravci.
Nakon okrugloga stola Mogućnosti i granice etike u djelu Milana Kangrge, organiziranog 2003. godine, u povodu Kangrgina osamdesetog rođendana, časopis Filozofska istraživanja (br. 94-95/2004) objavio je istoimeni tematski broj s prilozima dvadesetak domaćih i stranih filozofa. Ovaj je broj Filozofskih istraživanja bio predmetom organizirane medijske hajke koju je započeo Goran Milić u svom popularnom nedjeljnom TV-dnevniku, prepustivši potom štafetnu palicu drugim »državotvornim« i »domoljubnim« novinarima u istim takvim medijima. No, kada je Kangrga u pitanju, takvi napadi nisu novost. Naime, zbog svojih je stavova, kao i zbog njihova beskompromisnog zastupanja, te neuvijenoga izražavanja, Kangrga nerijetko bio izložen kritikama i »kritikama«, a jedna takva »kritika« nedavno je imala čak i sudski epilog.
Pošto se o tome već očitovao u nekolicini medija, kojima su takvi »slučajevi« često jedina zanimljiva stvar vezana uz Kangrgu, ovu smo priliku iskoristili da s Milanom Kangrgom razgovaramo o drugim temama. Vaša knjiga Etika – što se kod nas ne događa često – izazvala je veliko zanimanje i prije objavljivanja. Kakve su bile prve reakcije na knjigu i očekujete li daljnje reakcije, produbljena i kritička čitanja, polemike? Kakvu sudbinu, općenito, proričete svojoj Etici? Moja je knjiga Etika već dosad izazvala veliko zanimanje, čak i šire publike; dobivam telefonske pozive i pismena odobravanja, tako da me s te strane ovako velik odjek i raduje i ohrabruje. Na dosadašnjim promocijama (Novi Sad, Subotica, Beograd, Maribor, Zagreb, Dugo Selo) knjiga je dobila veliko priznanje, tako da sam s te strane vrlo zadovoljan. Mislim da će tako biti i ubuduće. S druge strane, Etika je – što se i moglo očekivati – naišla na vrlo oštre kritike, koje se, međutim, uglavnom svode na ideološku ravan. Manje je bilo riječi o samim problemima i kvaliteti knjige. Ta je ideološka dimenzija kritikâ došla do izražaja naročito u vezi sa spomenicom objavljenom u Filozofskim istraživanjima, odnosno skupom koji je meni u čast, uz 80. godišnjicu života, priredila Katedra za etiku pri Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U nizu članaka objavljenih u domaćim novinama, kao i u samom TV-dnevniku urednika Gorana Milića (20. veljače 2005.), koji je pokrenuo ove napade, oštro se (a može se reći i: neprofesionalno) napada prije svega kolegu dr. Božidara Jakšića, sociologa iz Beograda, koji je u svom prilogu za spomenicu samo ponovio neke moje stavove o pljačkama i ubojstvima što su se događali u Hrvatskoj devedesetih godina. Međutim, smatram da smo kolega Jakšić i ja u ovom trenutku Hrvatske bili samo jedan od instrumenata napada desničarskih snaga u zemlji, koji smjeraju na kritiku Sanaderove vlade zbog njegove politike oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Inače, uvjeren sam da će moja Etika naići na dobar prijem, prije svega zbog njezine kvalitete, kao i zbog toga što je to prva sistematska etika u Hrvata do danas, pa će se to morati honorirati i općenito, a posebno zato što može poslužiti kao udžbenik u studiju filozofije i etike, a ujedno i u srednjim školama. Stoga smatram da će moja Etika zadržati trajnu vrijednost i za buduće generacije. U knjizi se ne suzdržavate od ekskursa u kojima etičko-moralna pitanja oprimjerujete, s jedne strane, anegdotama iz vlastitoga života, a s druge strane, društveno-političkim aktualijama. Tako se u kazalu imena na kraju knjige, uz Aristotela, Kanta, Hegela, Marxa i mnoge druge filozofe, nalaze također imena Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića, Ivice Račana, don Živka Kustića... Mislite li da će to naškoditi eventualnom korištenju vaše knjige kao udžbenika etike i što općenito možete reći o ovakvom svom pristupu koji je neuobičajen u našoj filozofijskoj literaturi? U vezi s tim pitanjima – samo, dakako, sa suprotnim »usmjerenjem« i u drugom smislu – upućene su knjizi neke kritičke primjedbe i zamjerke, s obzirom na to da su ti, kako kažete, ekskursi išli malo dalje od uobičajenog pisanja o etičko-moralnoj problematici, ali i o filozofiji samoj. Zato ovdje prije svega želim naglasiti nešto što je bitno ne samo za mene, nego i u mnogo širem smislu: pored toga što sam filozof (naglašavam: ne filozof »po struci«; filozofija nije struka, jer se ne ustručava govoriti o svim bitnim problemima svijeta i čovjeka), ja sam i intelektualac, pa sam – na čuđenje nekih – naglasio i »vrhunski intelektualac«, i to kako u ovoj zemlji, tako i u europskim razmjerima. Intelektualac je, pak, par excellence kritičko biće koje nužno reflektira o svim bitnim općim interesima života oko sebe i u svijetu. Zato često naglašavam da je za mene paradigma intelektualca bio i ostao francuski književnik i intelektualac Émile Zola, sa svojim čuvenim J'accuse! (Optužujem!), u javnoj borbi za istinu i pravdu. Samo oni filozofi koji još nikada nisu čuli za Kantov pojam »primata praktičkog uma«, te su ostali, ili zastali, isključivo u horizontu spoznajne teorije – a danas je pomodno govoriti o »epistemologiji« (od grčke riječi epistÄ™me, znanje) – odnosno metafizike ili najnovije mudrosti »analitičke filozofije«, te ne znaju abecedu samog početka filozofije kao filozofije, nikada neće dospjeti ni do pojma intelektualca, jer to nisu i nikada neće biti. Za takve je posve primjerena Krležina ironična uzrečica: »Tak čkomi, kak da v gupcu deci svete vode ima!«, a u Hrvatskoj se to ljepše kaže – »hrvatska šutnja«. Intelektualac koji šuti nije intelektualac, nego u najboljem slučaju – inteligent. Zato sam – u vezi s vašim pitanjem – pored svojih filozofskih napora u knjizi Etika, posve primjereno samoj etičko-moralnoj problematici, »povezao« to s nekim aktualnim pitanjima koja su upravo moralnoga karaktera, jer ta pitanja u nas »lebde u zraku« kao krucijalni problem našeg svakidašnjeg života. Tako su ti »nefilozofski pasaži« itekako duboko povezani s onime što nas svakodnevno »tišti«, i to toliko da tzv. »prosječan čovjek« smatra da će svoje bitne životne probleme riješiti svakidašnjom uzrečicom »Fali nam više morala u društvu«, što je dakako točno, samo što se etičko-moralnim instrumentarijem ti problemi ne daju ni razriješiti, ni riješiti, jer problemi zasijecaju mnogo dublje od te »sfere«. Moj bi odgovor na vaše pitanje mogao, dakle, glasiti: čitavim svojim životom, i kao filozof i kao intelektualac i kao građanin, pa napokon i kao čovjek određene sredine danas i ovdje, borim se za nešto bolje od onoga što nam svakodnevno priređuju ovi politički i kulturni polutani, i to već jako dugo. Svojom kritikom želim pridonijeti tome da se u ovoj zemlji živi i bolje i humanije i dostojnije, a to uvijek iznova smeta onima kojima je svagda najbolje u postojećem status quo. Zato i ističem da sam ljevičar i socijalist (ne staljinist!), jer ujedno smatram da je sintagma »desničarski intelektualac« ono što se logički naziva contradictio in adjecto, ili po naški – drveno željezo! Zato prepuštam »kritičarima« neka se i dalje »zgražavaju« nad time kad mi kolege kod kuće i u inozemstvu odaju priznanje ne samo kao vrsnom filozofu, nego i kao intelektualcu! Čini mi se da bi u filozofskim krugovima najviše reakcija moglo izazvati poglavlje koje ste posvetili »Suvremenoj 'renesansi etike'«, a u kojem interpretirate i kritizirate nekolicinu suvremenih filozofa koji su se bavili etičkim problemima (Habermas, Apel, Jonas, Rawls, Krämer, Tugendhat). Zašto je izbor autora koji reprezentiraju »suvremenu 'renesansu etike'« baš ovakav? Premda se doista radi o značajnim imenima suvremene etike, koncentrirali ste se prvenstveno na njemačke filozofe, zaobilazeći angloameričku filozofiju. Suvremenu »renesansu etike« kritički sam apostrofirao samo zato što nakon dubljih i dugogodišnjih studija etičke problematike uopće, a posebno klasične njemačke filozofije (Kant, Fichte, Schelling, Hegel), nalazim da je i europska i angloamerička misao uopće, a posebno ona filozofsko-etička, spala na tako nizak nivo da u prvi čas, čitajući te stvari, gotovo nisam mogao povjerovati da se takvo nešto piše i objavljuje. Meni, koji sam »prošao kupku« klasične njemačke filozofije, kao i njemačke filozofije općenito, bilo je, da tako kažem, nedolično da su upravo njemački filozofi današnjice sve to gotovo dezavuirali. Upravo oni, koji – za razliku npr. od nas na ovim područjima, koji nemamo neke velike filozofske tradicije – imaju iza sebe najviše vrhunce filozofijske misli, a klasična je filozofija, osim toga, pokazala što je to zapravo istinska (spekulativna) misao i filozofija kao takva. Zato sam se u svojoj Etici zadržao samo na glavnim reprezentantima te (etičke) misli u današnjici, a prije svega na njemačkim filozofima. Moram usputno – bez ikakve pretencioznosti – naglasiti da ne držim mnogo do te angloameričke filozofijske (etičke) misli, jer to smatram svojevrsnim »pabirčenjem« po problemima istinske filozofije, a nakon klasične filozofije to je misaoni pad ispod svake ozbiljne misaone razine. Nitko se ne mora složiti sa mnom u toj prilično oštroj ocjeni i svatko ima pravo na drugačiju ocjenu, ali to ipak mora biti suvislo provedeno i upravo filozofijskim načinom argumentirano. Podsjećam pritom da Hegel naglašava: filozofija je izvođenje, a ne neka proizvoljna puka tvrdnja, teza, bila ona ne znam koliko velika i značajna. Da pritom ostanem na »konkretumu«, upućujem samo na § 33 Hegelove Filozofije prava, gdje je izvršena najradikalnija filozofijska kritika samoga pojma moralnosti, kao i prije toga u glavi vic Fenomenologije duha. Onaj tko to nije pročitao, a da se i ne kaže produbio, neka o etičko-moralnoj problematici ništa ne govori, a još manje piše! Toliko o tome.
Rawlsovu poziciju eksplicitno određujete kao utilitarističku, što bi se također moglo smatrati spornim, budući da on to niječe već u uvodu svoje Teorije pravednosti, na koju ste se i vi u svojoj oštroj kritici fokusirali. Treba pažljivije pročitati mjesta na kojima se Rawls eksplicitno najprije poziva na Kanta, pa se čak mjestimice deklarira kao kantovac, a odmah potom – kao da je popio čašu vode – ističe svoje utilitarističko stanovište. Smatram, pored toga, da Rawlsu »više leži« upravo taj američki utilitaristički »duh« kojim je natopljena čitava ta filozofija i ne samo filozofija nego i bitni način i »aroma« tog života. Onaj tko misli da i u najdalju vezu može dovesti Kantovu etiku i utilitarističku »etičku« poziciju, nije dokučio samu srž etičkog fenomena. Osim toga, u svojoj sam Etici pokazao i dokazao da je već i sama sintagma »utilitaristička etika« neodrživa, tako da se može govoriti tek o utilitarističkom načinu života, u skladu s prevladavajućim duhom ove naše kapitalističke današnjice. Taj se način života ni ne može, ni ne treba još podizati na etički nivo onim kantovskim »treba da«. Dosta je već i to što utilitaristički živimo, pa taj stil života ne moramo sebi još i »etički zapovijedati«! Zato i stavljam sintagmu »utilitaristička etika« u navodnike, kao i tzv. »kršćansku etiku«, zbog čega me ovi naši polupismeni svećenici katoličke provenijencije sada napadaju, a ja sam samo tvrdio da ono »kršćanski« anulira svaku mogućnost da se ta etika smatra i naziva – univerzalnom (usprkos onome katholikňs). Vaša je ocjena bioetike također vrlo oštra. Nažalost je i vrlo kratka, pa bi bilo korisno da ovom prilikom obrazložite svoj stav prema tom, ne tako davno otvorenom području etičke rasprave. Bitni je problem u vezi s »bioetikom« prije svega u tome što se ni sa samom biti etičko-moralnoga još nije »izišlo na kraj«! O čemu je tu riječ? Moja je osnovna teza, koju produbljujem i slijedim iz same srži spekulativno-povijesne misli klasične njemačke filozofije, da se etičko-moralnim instrumentarijem, čak i u njegovim najboljim ili najdublje promišljenim oblicima, ne zadire u najdublje slojeve (ne samo današnjeg) načina života čovjeka, jer je taj instrumentarij svojom apstraktnošću »preuzak« i »prekratak« da bi dohvatio i razriješio samu osnovu onoga što – da tako kažem – živimo u svim oblicima života. Doista ne mogu shvatiti kako se ne može dospjeti bar do toga da pored moralnoga oblika odnošenja postoje i religijski, socijalni, politički, ekonomski, kulturni i općeduhovni oblici života, čemu bih dodao i ono što se nikakvim, doslovno nikakvim instrumentarijem ne da dokučiti i razriješiti, kao što je ljubav. Što želim reći? Jednostavno: ekološki problem kao krucijalni problem – doslovno, problem održavanja života čovjeka na Zemlji – ne može se riješiti nekim moralnim apelom na bilo koga, a najmanje na vlastodršce velikih ekonomskih i političkih sila svijeta, jer je to danas zapravo »bacanje prašine u oči« svim ljudima svijeta. Ekološki je problem prije svega – ekonomsko-politički, pa ga neće svojim bioetičkim apelima riješiti nikakvi, čak ni najveći mislioci sadašnjice. Apel ostaje, doduše, apel i nitko ga ne treba omalovažavati, ali bioetika neće riješiti ekološki problem. U temelju leži i mora da leži borba protiv kapitalističko-imperijalističkog globalizacijskog sistema u kojemu je ekološko zagađivanje sama srž sistema, jer on odbacuje svaku pomisao o naknadnim i »suvišnim« sredstvima za postizanje profita po svaku cijenu, pa i po cijenu tzv. »globalnog zatopljenja« ili čak doslovnog rasprsnuća zemljine kugle, budući da je profit vrhovni princip tog »proizvođenja« života na rubu očite katastrofe! Ako, pak, dodamo još i problem pobačaja, umjetne oplodnje, eutanazije (i čega sve još?), onda smo opet na istom problemu i u istom horizontu postavljanja pitanja, i to bitnog životnog pitanja! Pobačaj je ne samo usko etičko (moralno) pitanje, nego i radikalno socijalno-ekonomsko pitanje, plus: zadiranje u intimu žene i njezinu odluku o smislu i mogućnosti vlastita života, i to u konkretnoj (kod nas u Hrvatskoj k tome još i do srži neljudskoj) situaciji, kad žena jednostavno nema osnovnih uvjeta za život dostojan čovjeka. I sad, po nekima, ona mora roditi bez obzira na to hoće li moći svoje dijete, ako ga rodi, dovesti ne samo na život, nego i na ljudski dostojan život, a to nikoga nije briga. I što će tu etika ili taj njezin lijepo nazvani oblik – bioetika? »Pa, znate, mi ćemo apelirati na...« Na koga? I na što? I u kojem smislu? Recimo konačno ono bitno, ono što nije etičko i moralno: ukinimo takvu vlast koja svima nama, uključujući i žene, ne omogućuje da živimo kao ljudi! To bi bio »apel« koji nadmašuje moralnu dimenziju, jer pledira za temeljito novo ustrojstvo života po svim linijama, u kojem bi onda i moralni impuls mogao doći do svojeg prava i punog smisla. Zato smatram da su i etika i bioetika upravo »prekratke« za rješenje tih problema koji su mnogo dublji, a pred kojima neprekidno stojimo s pukim apelima. Apelima na koga?! Dokle ta nedopustiva naivnost, čak i kod ljudi koji misle ili bi barem trebali da misle svojom glavom?! U ovom svom odgovoru potvrđujete dakle svoj stav, eksplicitno i jednoznačno iznesen u Etici, da »ekološki problem nije etički, nego prije svega i jedino – gospodarsko-politički«. Znači li to i da smatrate kako – usprkos višedecenijskim intenzivnim filozofijskim i etičkim raspravama o ekološkim problemima – filozofija i etika doista nemaju što reći o ekološkim pitanjima, koja zasigurno spadaju među najvažnija pitanja s kojima se suočava današnji svijet? Na to sam pitanje prethodno uglavnom odgovorio. No, ne bih želio da se moji stavovi pogrešno shvate. Nipošto ne smatram da je etički apel u borbi za rješenje ekološkog problema današnjice suvišan, nepotreban ili čak nepoželjan. Dapače, treba i s te strane dizati glas, ali to više nije i ne smije biti »glas vapijućeg u pustinji«, nego zahtijeva široku i sveobuhvatnu akciju svih progresivnih ljudi svijeta, jer je riječ o »biti ili ne biti« Zemlje i čovjeka kao čovjeka. Bioetika mora biti sastavni i bitni dio akcije koja je usmjerena protiv samog sistema života (produkcije i reprodukcije života), koji u bitnome funkcionira na principu onoga što uništava, u ovom slučaju, atmosferu koja život znači, ali uništava i čovjeka kao čovjeka! Zato ne negiram potrebu bioetike kao takve, nego samo plediram na samorefleksiju, samoosvještavanje dosega te bioetičke akcije! Inače se vrlo lako može dospjeti do velike i nedopustive – samoobmane, a time i do posvemašnje obmane svjetske i vlastite javnosti. Pođemo li od konstatacije da je novovjekovni pobjedonosni hod prirodne znanosti i tehnike glavni uzročnik današnje ekološke krize, moramo se osvrnuti i na ulogu i odgovornost filozofije u oblikovanju novovjekovne znanstveno-tehničke paradigme. Pritom je nezaobilazan i Marx kao »mislilac tehnike« (kako glasi naslov poznate Axelosove knjige), a onda i Marxom inspirirana filozofija, te marksizam općenito, sa svojom bezgraničnom vjerom u tehniku, odnosno u emancipatorski potencijal tehnike. Smatrate li da bi danas trebalo kritički preispitati Marxovo promišljanje tehnike i da li je, u tom smislu, moguće revidirati marksistički odnos prema znanstveno-tehničkom kompleksu u skladu sa zahtjevima koji se postavljaju u doba ekološke krize? Axelosov Marx kao mislilac tehnike ne samo da je promašena sintagma i nedopustivo pojednostavljivanje Marxove misli, nego ni ne dopire do osnovnih zasada Marxove filozofije. Zato ću odmah protiv te teze istaknuti tezu na kojoj ću u dogledno vrijeme (ako Bog da!) eksplicirati samu srž Marxove misli, filozofije i nauke uopće. Ta teza glasi: srž Marxove filozofije i nauke utemeljena je na najdubljoj misli spekulacije klasične njemačke filozofije. A kao takva je ona daleko od bilo kakve »misli tehnike« u bilo kojem smislu. Zato se dovođenje u vezu Marxa i najnovijeg razdoblja novovjekovne znanosti i iz nje proizišle epohe tehnike pokazuje, blago rečeno, kao puki falsifikat onoga do čega je Marxu u bitnome bilo stalo. Poput Hegela, i Marx je bio povijesni mislilac par excellence, a pojam povijesnoga nema u tom kontekstu nikakve veze s tehnikom, a najmanje s pojmom prakse kao tehničkog produciranja svijeta i njemu primjerene tehnike. Upravo suprotno: ta je misao radikalno usmjerena protiv pojma rada u tehničkom ovladavanju svojim životom i svijetom u cjelini. Ona je, jednostavno rečeno, usmjerena i utemeljena, do posljednjih konsekvencija, kao humanistička misao.
U svojoj knjizi Praksa – vrijeme – svijet pokušao sam pokazati ono bitno: razliku između starog (i novovjekovnog) pojma prakse i modernog, u ovom slučaju upravo Hegelova i Marxova pojma prakse, čiji su »konstitutivni momenti« starogrčki praxis – poiesis – tehne – theoria, a ono što je tu »moderno« upravo je pojam vremena kao produktivno-stvaralačkog prisvajanja svijeta i vlastita života u njemu kao svojemu, tj. kao otvorena horizonta mogućnosti, slobode i duha. Ta dimenzija nema nikakve veze s tehničkim prisvajanjem svoga života i njemu primjerenim produciranjem i reproduciranjem. Ono »tehničko« u njemu samo je specifikum najnovije epohe čovječanstva, koja je najdublje usidrena u kapitalističkom (i u tom smislu »tehničkom«) karakteru proizvodnje i reprodukcije same srži tog i takvog oblika života i duha samoga. Marx (i ne samo Marx, nego već i Hegel, a zapravo i čitava klasična filozofija) iz temelja ide na destrukciju tog novonastalog oblika života, koji se najdublje doživljava i misli kao bitno izvrnut i otuđen (upravo primjereno iskazano: kao postvaren). Pripisivati to ovoj misli i ovom htijenju znači samo potvrđivati tu bitnu i najdublju izvrnutost života u njegovoj biti. Samo ako se pod »tehničkim« ima razumijevati ono najbanalnije – što je Hegel nazvao »lukavstvom uma« – to jest, čovjekova umna moć da pomoću sve produktivnijih sredstava, tzv. »tehničkih pomagala« i njihovim usavršavanjem olakša sebi život, onda se može govoriti i danas (kao i u slučaju najranijih i najprimitivnijih sredstava za ovladavanje prirodom) o »vijeku tehnike«, koji se čovjeku »popeo na glavu« zato što se tehnika od sredstva pretvorila u svrhu, cilj i bitni smisao života. Potvrđivati to djelatno i misaono znači pretvoriti samu srž ili bit čovjeka, kao utopičnog bića koje nužno živi u i po budućnosti, u njezinu suprotnost, kao što je slučaj kod čuvenog i već posve verbaliziranog i obesmišljenog »kraja utopije«. Marx, dakle, nije bio »filozof tehnike«, nego filozof budućnosti kao ljudske bitne mogućnosti, i to radikalnom negacijom tog kapitalističkog »svijeta tehnike«.
O Marxovu mjestu u povijesti filozofije, te o dosezima i potencijalima Marxove misli mnogo ste pisali. No kako s Marxom stvar stoji danas? I u kakvom je danas stanju marksistička »teorija i praksa«? Pritom imam u vidu ne samo »marksiste staroga kova«, nego i neo-marksiste, post-marksiste i druge današnje teoretičare koji se, na ovaj ili onaj način, oslanjaju na Marxa. Mene Marx primarno zanima kao filozof, tako da sada pišem knjigu o njegovoj filozofiji, jer smatram da je srž cjelokupne njegove misli upravo u filozofiji. U vezi s time, moje je mišljenje da Marxa nisu do kraja shvatili čak ni najbolji interpretatori njegove misli. Zašto? Zato što se, kao prvo, nije uvidjelo da Marxa, da se tako kaže, nema bez klasične njemačke filozofije; zatim da je njegovo glavno i epohalno djelo Kapital po svojoj biti spekulativno filozofsko djelo; i kao treće, zato što je malo interpretatora dospjelo do tog nivoa spekulativne misli, jer ne znaju čak ni što bi to zapravo trebalo da bude. Ja ću upravo to pokazati u svojoj knjizi o Marxu. Ovdje mogu samo naglasiti kako spekulacija počinje s Fichteom, tj. s njegovim pojmom Tathandlung, a dvostruki karakter Marxova robnog oblika temelji se upravo na tome, pa Marx već na prvim stranicama Kapitala I gotovo »prepisuje« kao ono bitno upravo to fichteovsko određenje. Odatle slijedi odgovor i na sljedeće vaše pitanje: sve ono poslije Marxa ide najčešće mimo njega, pa se te kritike i »kritike« često svode na puke brbljarije, a najčešće se radi o kapitalističko-ideološkoim propagandističkim floskulama koje se ne da čitati! vi ističete »marksiste staroga kova«, a ja smatram da je to bilo ipak ono najbolje u dosadašnjem marksizmu. Na primjer: Lukács, Bloch, Korsch, Adorno, Horkheimer, Marcuse, pa i Fromm, da se i ne spominje ono najbolje od nekih tzv. »praksisovaca«, među kojima je ipak dobar dio išao mimo same biti Marxove misli. Na Trećem programu Hrvatskog radija 2004. godine sam slušao jednu dobru interpretaciju I. glave Marxova Kapitala, koju su napisala dvojica mlađih francuskih teoretičara (filozofa?), što me je obradovalo, jer sam konačno čuo nešto dobro i znalačko u odnosu na Marxa. To u ovoj propagandističkoj poplavi bezvezarija svakako ohrabruje! A što se samoga Marxa tiče, njegovo vrijeme tek dolazi, čemu će pripomoći današnja bushovska »globalizacija« s aromom terorizma! Smatrate li opravdanim kritike po kojima je marksistički ili Marxom inspirirani humanizam u konačnici ipak bio – apstraktni humanizam? Naime, pod krinkom deklarativnog humanizma i egalitarizma često su preživljavale stare i rađale se nove diskriminacije, na što je nastojala ukazati posebno feministička kritika. Što bi se, prije svega, imalo shvatiti pod pojmom »apstraktnog humanizma« kojim su nama praksisovcima punili uši nekadašnji staljinistički vlastodršci i njihovi plaćeni ideolozi? Ako se pod tim pojmom »apstraktnoga« ima shvatiti samo to da Marxova bitna misao još nikada nije zaživjela u realitetu (u čitavu svijetu sve do danas), onda je prvi i najveći »apstraktni humanist« bio – Karl Marx! Međutim, ljudi, pa ni sami filozofi, ne znaju što je to »apstrakcija«! Hegel je to lapidarno odredio jednom rečenicom: Apstraktno je bespredmetno. To znači: priča se o svemu, samo ne o onome o čemu treba govoriti. Tu je na djelu ona piljarica koja na pitanje o svježini prodavanih jaja odgovara o svemu, samo ne o – jajima. Ona jest i ostaje – apstraktna!
U tom, pak, smislu ne može biti riječi o nekakvom Marxovom apstraktnom humanizmu, jer je on humanizam – u tragu klasične filozofije – vrlo konkretno mislio i odredio. Za to je dovoljan samo jedan »dokaz«: ako je kapitalistički sistem po svojoj biti ne-humani i anti-humani »stil« i način života današnjice, a on to jest, onda je već sam Marxov zahtjev za iskorakom i prevladavanjem te bitne perverzije života na osnovama kapitalizma jedan humanistički apel; u najmanju ruku, apel za nešto drugo i bolje. A Marx nije ostao ili zastao na nivou pukog apela (u moralno-moralističkom smislu), nego je svojom analizom u Kapitalu, i ne samo tamo, razotkrio samu srž onoga što još i danas živimo i jesmo, i to sve strašnije. Prema tome, svaka borba za ukidanje današnjeg imperijalističkog globalizma put je u nešto bolje, s jednom humanističkom perspektivom. Zato smatram da je socijalizam (ali ne staljinizam!) – ako ne dođe do kataklizme atomskoga rata ili ekološke katastrofe – jedina solucija suvremene povijesti. A kad spominjete feminizam i »feminističku kritiku«, ne znam kako bi se to moglo povezati s marksizmom kao nekakvim »protivnikom feminizma«. Istinski marksizam implicira borbu za ravnopravnost spolova i prava žena. Onim općim pojmom čovjeka ne pravi razliku između muškarca i žene, kao što to često ističu neke feministice, ne razumijevajući čitavu modernu filozofijsku i ne samo filozofijsku terminologiju. Gotovo je banalno pitati »Jesu li i žene ljudi?«. Dokle smo to došli s ovakvim besmislicama?! Vratimo se tezi o »kraju utopije«, o kojoj ste se već kritički izjasnili. Mnogi teoretičari, naime, konstatiraju kako danas živimo u »post-utopijskom dobu«. Ukoliko je doista tako, onda bismo diskreditiranje utopijskoga mišljenja i proglašavanje »kraja utopije« mogli smatrati jednim od konstitutivnih elemenata današnje situacije koja je obilježena, s jedne strane, globalnom pobjedom jednog ekonomsko-političkog sistema koji permanentno produbljuje postojeće i stvara nove probleme, a s druge strane, apatijom i beznađem »širokih masa«. Utopiju i utopijsko mišljenje intenzivno ste promišljali. Kako danas, u vremenu nesklonom svemu utopijskom, gledate na to? S obzirom na »budućnost utopije i utopijskoga mišljenja«, vi ste već dali primjeren odgovor. No, nije sve u tome. Naime, usprkos tome što je Ernst Bloch magistralno i do posljednjih konsekvencija temeljito filozofijski produbio utopijsku problematiku, do danas je ostao neshvaćen i tretiran »paušalno«. Ali nije samo Bloch produbljeno tematizirao pojam utopijskoga. Postoji jedan prvoklasan tekst Ortega y Gasseta pod naslovom O čovjeku kao utopičnom biću i vrijedno ga je konzultirati već zbog samoga naslova. »Čovjek kao utopično biće« smjera na to da se uvidi kako je sama čovjekova bit utopična, a najdublju razradbu cjelokupnog tog fenomena možemo pronaći već u klasičnoj njemačkoj filozofiji. Naime, već je Kantova bitna distinkcija bitka (Sein) i trebanja (Sollen) nagovještaj određenja čovjeka kao utopičnoga bića, i to time što mu je »upućenost u ono buduće« jedina dimenzija same njegove mogućnosti da bude ili, bolje rečeno, da se potvrđuje i odjelovljuje jedino u dimenziji onoga što tek treba da bude, tj. da sâm to odjelovi i proizvede svojim djelovanjem. Da se i ne govori o njegovim »nastavljačima«, Fichteu, Schellingu i Hegelu, a onda i o samome Marxu koji čitavu ovu bitnu problematiku produbljuje do posljednjih konsekvencija... Ako se, pak, pojam utopijskoga shvaća i tumači kao banalno »sutra«, pa se još i to »sutra« misli u horizontu puke sukcesije ili čak »kalendarski« (a onda i »meteorološki«: kakvo će sutra biti »vrijeme«; pri čemu o vremenu još ni ne govorimo jer o tome ništa ne znamo), onda je na djelu puka brbljarija, a ne problem i pojam utopije. Stoga fraza i brbljarija o »kraju utopije« može postati smislena i aktualna samo uz pretpostavku bilo atomske ili ekološke katastrofe naše Zemlje, pri čemu ne treba čak ni govoriti o – svijetu. Jer čovjeka u tom slučaju više neće biti. Ali tako dugo dok čovjek kao čovjek – dakle, ako čovjek ne bude pretvoren u robota ili kloniranog zombija druge vrste nego što je to još danas – i svijet kao njegovo djelo opstane, bit će i utopije i utopijskoga, i to ne samo utopijskoga mišljenja, nego i nade u nešto bolje, što i jest sama srž utopijske težnje i čežnje čovjekove otkad se on pojavio na historijsko-povijesnoj sceni. Zato i brbljanje o »kraju povijesti« spada ovamo, jer čovjek je kao povijesno biće ujedno i utopično biće, i obrnuto. Dakle, ako nastupi rečena katastrofa, neka onda ti »propovjednici« kraja svijeta i povijesti »na nebu i dalje filozofiraju« o svom vlastitom kraju. A onima koji, tobože u stilu Nietzschea, pričaju svoju priču o »smrti čovjeka« poručujem neka se okane svojih dobrih, univerzitetskih i svih drugih akademskih sinekura i neka odmah počine samoubojstvo, jer će time njihova tvrdnja »Čovjek je mrtav« biti »uvjerljivija«. Pritom, pak, još uvijek ne bismo bili načistu da je to samoubojstvo učinio baš – čovjek! Utoliko i to »postutopijsko doba« postaje i ostaje puka besmislica na kojoj možda insistiraju oni koji su plaćeni od strane postojećih sila u smislu zatiranja i same pomisli na akciju za promjenu postojećeg »najboljeg svijeta«, tj. imperijalističko-kapitalističko-globalističkog »stila života« na svim stranama svijeta. Mogao bih ovdje dodati: u stilu onog propagandističkog brbljavca Karla Poppera koji je na tim »filozofsko-sociološkim« brbljarijama zaslužio preko stotinu milijuna dolara!
Neki su vas optuživali da kao profesor etike radite na ukidanju etike. Radi se o pojednostavljivanju vaše teze iz knjige Etika ili revolucija: »Što je manje revolucije, to je više etike«. Pojasnite nam ukratko tu svoju tezu, a posebno kakve konzekvence taj stav ima za etiku kao filozofijsku disciplinu. Treba, prije svega, objasniti sam pojam revolucije, koji fungira u naslovu moje knjige Etika ili revolucija. Bez ikakve pretencioznosti, želim ovdje ukazati na to da sam ja ne samo prvi, nego i jedini koji je dosad dokraja tematizirao i problematizirao pojam revolucije kao re-evolucije. U tom smislu i upotrebljavam taj pojam u naslovu navedene knjige, ali ne samo tu. Riječ je – gotovo banalno na prvi pogled – o tome da pojam evolucije kod Darwina (ali ne samo kod njega, jer je već i Hegel pod time mislio na puku sukcesivnost bez ikakva »prekida« ili »dijalektičkog skoka«, u odnosu kontinuiteta i diskontinuiteta) pogađa samo razvoj/evoluciju živih bića kao takvih, a prije svega životinjâ. Zato njegovo djelo Podrijetlo vrsta važi i ima veliku vrijednost za taj razvoj – sve do čovjeka. Za čovjeka to više ne važi, odnosno nije mu bitno primjereno, i to zato što čovjek svoju »evoluciju« mora doslovno proizvoditi, a to znači kako proizvodnju uvjeta svoga (ne više životinjskoga!) života, tako i samoga sebe u njima. To je historija i sada već uspostavljeni svijet kao čovjekovo vlastito djelo. Čovjek time postaje jedino svjetovno biće (a po njemu i sve ostalo), pa je sve ono što se otada događa »u njegovim rukama«, a to znači ujedno i »u njegovoj glavi« bez koje ničega za njega nema. Otada se za njega sve događa kao re-evolucija. Marx je, u tragu klasične filozofije, izrekao stav: »Čovjek ima historiju (povijest), jer mora proizvoditi uvjete svoga života i sebe u njima«. Ako se, pak, govori o »etici ili revoluciji«, pri čemu je naglašeno upravo ono »ili«, onda se pojam revolucije ovdje prije svega misli u smislu re-evolucije. Odmah zatim treba reći i da se pod etikom misli samo jedan od mogućih i povijesno bitnih momenata čovjekova samoosvješćivanja na njegovu historijsko-povijesnom putu do samoga sebe, ali samo jedan od tih momenata, na što se ovdje također stavlja naglasak. Kao što sam u jednom prethodnom odgovoru već rekao, čudno je kako se ne vidi bar to da pored moralnosti postoje i drugi oblici čovjekova samopotvrđivanja i samoosvješćivanja, kao što su religija, politika, društvenost uopće, država, ekonomija, umjetnost, pa i filozofija uopće, koja se ne iscrpljuje etičkom refleksijom, a ja uvijek dodajem i ljubav, prijateljstvo, drugarstvo itd., koji se ne daju »svesti« ni na koju »disciplinu«. Dakle, samo je o ovome primarno riječ: re-evolucija je impuls, poriv, motiv, htijenje i mišljenje nečega što prekoračuje i prevladava puko postojeće, koliko god ono bilo »dobro« u danome momentu historijskoga kretanja i u bilo kojim već postojećim oblicima života. A to proizlazi upravo iz rečene utopične čovjekove biti koja je svagda »okrenuta u buduće kao moguće i smislenije«. Zato je ovdje etici i suprotstavljena revolucija kao re-evolucija. Time se želi naglasiti totalitet čovjekova ovladavanja svijetom i vlastitim životom, pri čemu mu ono etičko-moralno čini samo jedan od oblika njegova samoosvješćivanja i ljudskog samopotrđivanja. I ništa više, ali i ništa manje od toga! Konsekvencije iz toga i takvoga stava za samu etiku sežu dotle da se (ističem: tek i samo s Hegelom!) mora naglasiti kako se to moralno »treba da« mora i ozbiljiti, tj. realizirati i biti na djelu u društvu i životu. To se mora ne samo naglasiti, nego se na tome mora i životno insistirati. U suprotnom, kako bi rekao Hegel, to »treba da«, ako je isključivo moralno, uvenut će u obliku pukog apela, u »svojoj sušičavosti«. Hegel to naziva »lijepom dušom«, ako ne i svojevrsnim licemjerjem koje samo deklamira o onome što bi tek trebalo da bude, a da se pritom ne učini ni jedno (moralno) djelo. Toga imamo oko sebe svakodnevno, napretek, da čovjeka zaboli glava od tih velikih »dušobrižnika«, naročito nacionalne provenijencije...
Nacionalnom i nacionalizmu posvetit ćemo se malo kasnije. Sada bih se još zadržao na pitanju revolucije. Svima koji su čitali vaša djela jasno je što mislite pod »revolucijom« (kao »re-evolucijom«). Time se protivite onima koji pod revolucijom smatraju samo »klanje, nasilje, krv i ubojstva«. No, što danas, u »post-revolucionarnom dobu«, mislite o onim revolucionarnim težnjama i socijalno-političkim prevratima, koji na to pristaju, barem kao na »nužno zlo«? Da li je radikalna promjena vladajućeg ekonomsko-političkog sistema uopće moguća bez revolucije u uvriježenom smislu riječi?
Ako je čak i jedan »vrlo umjereni« Hegel, kojega optužuju za apologiju pruske države (a to čine ili propagandisti ili obični bezveznjaci koji ništa ne čitaju, a kamoli studiraju!), u svojoj Filozofiji povijesti, govoreći o Francuskoj revoluciji 1789. godine, naglašavao kako je nužno da se postojećoj nepodnošljivoj nepravdi (feudalizam, plemstvo, država, crkva, užasan ekonomsko-socijalni pritisak svih vrsta, itd.) moralo stati na kraj upravo drastičnim revolucionarnim odgovorom od strane masa, onda bih se i ja složio s takvom – dakako, nužnom – solucijom. Hoću reći da je u pojmu re-evolucije implicirana – ako je neophodna – i revolucija kao, u tom slučaju, nasilno svrgavanje tlačitelja koji se neće dobrovoljno odreći svog eksploatatorskog i lagodnog života, te ga štiti na najsvirepiji i teroristički način kojim uništava sve pred sobom. Iako se pritom mora naglašavati Kristovo »Tko tebe kamenom, ti njega hljebom« – kada to ne prelazi sve moguće ljudske granice – valja imati u vidu i druge, upravo suprotne Kristove izreke u kojima se on radikalno buni protiv ugnjetača svih vrsta. Krist, na primjer, kaže: »Nisam došao da vam donesem mir, nego mač«, čime traži pobunu i borbu protiv svega neljudskoga i nedostojnoga što čine vladajući, i židovski i rimski ugnjetači i »licemjeri«. U suprotnom, a to sam već prethodno istaknuo, morat ćemo se u životu zadovoljiti samo tzv. moralnim apelom, pa će onda vladajući teroristi »uživati« u tome i potajice nas s pravom ismijavati! Zato smatram, i to pišem, kako je moralni impuls, kao indignacija nad postojećim, samo uvod i predvorje, neophodan poticaj za re-evoluciju ili revoluciju u pravcu svladavanja svega ljudski nedostojnoga. U tom i samo u tom smislu, može se i mora govoriti o – humanizmu revolucije, koja smjera na nešto bitno bolje i ljudskije od postojećega.
Alter-globalistički pokret, kojega se još uvijek pogrešno naziva anti-globalističkim, nezaobilazan je kada se govori o otporu neoliberalističkom kapitalističkom sistemu, čije globaliziranje i vi smatrate opasnim. Pratite li što se zbiva na tom planu i kakvo je vaše mišljenje o tome?
Prije svega, svakako je primjereniji pojam »alter-globalizam«, jer se time naglašava upravo to da se danas širom svijeta treba zajednički boriti protiv imperijalističkog globalizma na čelu s multinacionalnim kompanijama i snagama uopće, koje – u skladu sa samom srži kapitalističke produkcije i reprodukcije života – globalno idu na uništenje svijeta u cjelini, na svim područjima života, jer im je osnovni princip profit i eksploatacija po svaku cijenu.
Sve što u svijetu postoji kao nužno mora, isto tako nužno, svoju vlastitu bit iživjeti do kraja, u najdrastičnijim svojim oblicima. Dok se to dokraja ne »ispuni«, do bitne promjene neće doći. U tom sam smislu, na primjer, i pledirao za to da George W. Bush pobijedi na posljednjim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama, jer mislim – možda i krivo, tko zna – da će on svojim imperijalističkim presizanjima i apetitima, zajedno sa svojim »jastrebovima«, dovesti čitavu stvar, stvar imperijalizma i paklenskog globalizma, do posljednjih konsekvencija, tako daleko da će protiv sebe, a to znači protiv tog sistema, pobuniti čitav svijet, ne samo Arape i tzv. »komuniste« kojih nigdje nema.
Stoga sam pristalica radikalne borbe protiv globalizma, odnosno za alter-globalizam, jer bih inače – s obzirom na nacionalno-provincijalne prilike u Hrvatskoj – morao biti za ovo plemensko zatvaranje u »svoje ognjište« (ne samo budakovskog tipa!). Zato sam također socijalist, kao i europejac, ali u onom najboljem, a ne najgorem u Europi danas. Zato sam, dakle, i alter-globalist, a ako hoćete i – kozmopolit.
Pridajete li ikakvu važnost vijestima koje stižu iz pojedinih kutaka svijeta, a koje govore o oružanoj borbi koja se vodi u ime marksizma i komunizma? Mislim tu prvenstveno na ljevičarske, najčešće maoističke gerile, primjerice u Nepalu.
Ti su pokreti i borbe samo uvjetno marksističke, ako i to jesu, ali o marksizmu u pravom smislu vjerojatno (ili, pak, sigurno) tu ne može biti riječi. Marxova misao i marksizam u njegovu smislu mogu stupiti u djelo i biti primjereni Marxovu bitnom usmjerenju samo na pretpostavci dosegnutosti onoga što je građanska klasa postigla u svom revolucionarnom usponu; dakle: samo na pretpostavci građanske demokracije u svim njezinim bitnim dimenzijama. Za mene je stoga ne samo dragocjena, nego i povijesno dalekosežna uzečica Rose Luxemburg: »Nema socijalizma bez demokracije, ali ni demokracije bez socijalizma!«. Ona je – već tada dobro uočavajući budući krah Lenjinova boljševizma koji je ne samo stradao bez demokratskih građanskih zasada, nego ih je i odbacivao kao suvišne – anticipirala sve ono što nam se pod firmom socijalizma, a bio je to ustvari staljinizam kao antipod socijalizmu, događalo kroz čitavo 20. stoljeće, pa je to i danas najveći problem za ideju socijalizma u svijetu.
No, mimo toga, tj. bez obzira na to pozivaju li se pokreti o kojima me pitate na marksizam, oni su svakako pozitivni, bez obzira na trenutni uspjeh u borbi. Možda je jedini negativum u tome što se često pod firmom Marxa i marksizma čine neke tome neprimjerene stvari, što onda postaje odiozno s obzirom na marksizam u Marxovu smislu. Ako, naime, čitavo ovo naše područje još nije (bilo) zrelo za socijalizam u Marxovu tragu, onda će to biti možda još teže u daleko nerazvijenijim krajevima svijeta.
(Drugi dio intervjua s Milanom Kangrgom objavit ćemo u ponedjeljak 23. siječnja, op. ur.)
