EU, u čitavoj svojoj stravi, stoji gola pred Hrvatskom dok Hrvatska žmireći još uvijek čeka neku "Europu" čijim se, ah, "predziđem" smatra. I ne samo da čeka "Europu" sama za sebe, nego predvodi "EUropeiziranje" drugih, s arogancijom visoko pozicioniranog lakeja.
Ne ulazeći uopće u proceduru i sadržaj kurikularne reforme, činjenica da su se 1. lipnja 2016., na "najmasovnijem prosvjedu nakon onog za Radio 101", mnogi deklarirani ljevičari, čak i neki koji se inače svrstavaju "ljevije od ljevice", našli na istoj strani s Kolindom Grabar-Kitarović, Emilom Tedeschijem i medijskim perjanicama kvazidemokratskog neoliberalizma, kao što su RTL, Jutarnji list i 24 sata, ne smije biti tek predmetom čuđenja, nego mora biti i predmetom analize, jer ona ima svoju povijest.
Premise iz knjige Nova hrvatska paradigma: Ogled o društvenoj integraciji i razvoju, HDZ-ova europarlamentarca Davora Ive Stiera, da treba mijenjati institucije, a ne tek elite, da treba poticati građanske inicijative kao "vrijedan alat za pritisak na vladajuću elitu", te da bi nova paradigma trebala biti usredotočena na društvo, a ne na državu – samo na prvi pogled predstavljaju odskočnu dasku za konkluziju da je Stier napravio korak prema radikalnoj kritici partitokracije i prema direktn(ij)oj demokraciji.
Anti-antifašistička rekonkvista, na sreću, nailazi na antifašistički otpor, ali isključivo fokusiranje na taj segment aktualnih zbivanja nosi sa sobom opasnost da se pod pritiskom "ustaško-partizanskih", "blajburško-jasenovačkih" tema ponovno zaboravi na neugaslu prijetnju kapitalizma. To se, naime, već jednom dogodilo, početkom devedesetih godina.
Stota godišnjica dadaističkog pokreta: Usred Velikog rata, između Francuske, Njemačke, Austro-Ugarske i Italije, u neutralnoj Švicarskoj, u podrumu europske klaonice – utočište su pronašli brojni i šaroliki ljudi iz svih krajeva Europe, mahom oni koji su, iz ovih ili onih razloga, bježali od rata i ratovanja te od političkih progona.
Tko zapravo vlada tzv. Republikom Hrvatskom, što je pozadina, a što sadržaj te vladavine? Otkud, nakon zajapurene reformističke retorike, nakon silnih izbora i pregovora, nakon uzvišenih deklaracija o demokratizaciji, jedan nepoznati biznismen na poziciji koju se u političkom imaginariju smatra ključnom političkom pozicijom?
Dok aktivisti u Parizu i širom svijeta prosvjeduju pod parolom "Jedan svijet – jedna borba", političari kao da zasjedaju pod parolom "Jedan svijet – jedna propast", neuvjerljivo izražavajući zabrinutost za sudbinu Planeta i ne čineći ništa po tom pitanju. Zoran Milanović i Republika Hrvatska savršeno se uklapaju u to.
Istinska opozicija bili bi samo oni koji osporavaju i odbijaju ovaj politički sistem, "antidemokratski demokratizam", te se politički aktiviraju na drugom planu, u najširem smislu riječi "politički", vraćajući politiku njenom izvornom značenju – zajedničkom, horizontalno strukturiranom bavljenju javnim stvarima i općim dobrom.
Inspiriran "spiritističkim razgovorom" s Edwardom Saidom koji je Ivana Perić upriličila na H-Alteru, organizirao sam "spiritističku seansu" na koju sam pozvao nekoliko umrlih i živih filozofa koje smatram relevantnim sugovornicima u diskusiji o problematici izbjeglica.
Zamišljati "Bosnu i Hercegovinu kao članicu Europske unije" jednako je "utopijski" kao i zamišljati neku novu "socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu" – jednako (ne)moguće i jednako (ne)legitimno.
