Dolaskom na čistinu već se nalazim pred krajnje neobičnim zdanjem nalik napuštenom dvorcu te trebam podignuti pogled kako bih sagledala kameno pročelje visine oko petnaest metara. Preko pet tisuća kvadrata velika vila u obliku krnjeg slova V još užom je cestom, ali i podzemnim tunelom, povezana s tri manja gospodarska objekta.
Bila je dom predsjedništva vlade Jugoslavije, popularnog naziva Vila Izvor. Građena je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kao djelo moderne arhitekture s potpisom hrvatskih arhitekata Rikarda Marasovića i Zvonimira Marohnića. Radili su na projektu državnog i vojnog značaja pod velom tajnosti. Postaje očito da su, usudivši se napraviti zaista poseban autorski kolaž, zaslužili veću istraživačku pozornost, što potvrđuje i nedavno pobuđen interes za Marasovićevo dječje lječilište u Krvavici. Raspadno stanje tih građevina motivira na promišljanje o njihovu nastanku.
Vila Izvor je napuštena i bez nadzora. Sve što se fizički moglo ukrasti iz nje je ukradeno.
Vila Izvor je napuštena i bez nadzora. Sve što se fizički moglo ukrasti iz nje je ukradeno, a mještani čiji su djedovi i bake radili na njenoj izgradnji, u servisiranju ili posluzi, ne propuštaju priliku provesti me ruševinom za pedeset kuna. Pričaju priče o posjetama Sophie Loren, te scenariju Hladnog rata. Vila Izvor je, kažu, bila idealno sklonište od nuklearne katastrofe, samodostatna uz izvor pitke vode, presvučena slojem olova. Ne želim odbaciti teoriju da je sloj olova na toj vrlo raščlanjenoj kući postojao, no da je Tito tražio zaštitu od radijacije, vjerojatnije bi se sakrio u bunker kojeg je istovremeno s gradnjom Vile Izvor probio u kanjonu Velike Paklenice.
Odlučujem ignorirati teorije zavjere samoprozvanog vodiča te pomnije promatram: ziđe ulaznog rizalita se, kao na kuli, blago sužava u vis – no isključivo na jednom uglu, što nije slučajno. Kada bi takvih statički nepotrebnih uglova bilo više, detalj bi ostao na razini imitacije utvrde. S obje strane ulaznog rizalita ispušteno je kamenje iz ziđa. Rupe nalikuju na golubarnike seoskih kuća, no ovdje vjerojatno služe ventilaciji dvaju manjih komora između kojih je stiješnjen ulazni vjetrobran. Desno od ulaza je monumentalno stubište koje vodi u glavnu dvoranu s izlazom u dvorište.
Nosači balkona su neobični: ogoljeni armirani beton potvrđuje kako se radi o modernoj građevini, no oblikovan je kao drveni nosač tipičan za alpske kuće, te postavljen u ziđe kao još jedan kamen.
Sjeverno ulazno pročelje
Ulazni rizalit – lijevo skošeni ugao
Ulazni rizalit – otvori formirani ispuštanjem kamenja iz ziđa
Lijevo od ulaznog rizalita – 'privatno' sjeveroistočno krilo - nosači balkona iznad kuglane
Monumentalno ulazno stubište
Kuglana
Reprezentativna središnja dvorana
Južno pročelje sjeveroistočnog krila – Titov dvoetažni apartman
Dvorište – zid nasipa
Pogled na jugozapadno krilo - kino dvorana u prizemlju, apartmani za goste na višim etažama
Vidljiva zvučna izolacija iz raspadnutih vrata (govori o potrebi za privatnosti svih koji su u vili boravili)
Pogled na krov iz apartmana za goste
Hodnik ispred kino dvorane
Kino dvorana
Tlocrt ulazne etaže
Tlocrt etaže reprezentativne dvorane s dvorištem
Višestruka smislenost detalja mogla bi biti kritika parametrima zadanim za oblikovanje objekata na području Plitvica još dvadeset godina prije proglašenja nacionalnog parka. U doktorskom radu konzervatorice Martine Ivanuš pod naslovom Arhitektura i prostorno planiranje u Nacionalnom parku Plitvička jezera od 1881. do kraja 20. stoljeća navodi se kako su 1928. izrađeni nacrti Regulatorne osnove parka te je predviđena gradnja tri do četiri barokna dvorca "naročito lijepe arhitekture za najveće uglednike naše države" (tada još Kraljevine SHS). Za oblikovanje još predlažu uzore "našeg folklora" te "švicarskih kuća".
Osamdesetih je godina vila funkcionirala u turizmu, no takav je scenarij sada, nakon nepovratne materijalne štete uslijed nekorištenja, praktički neostvariv.
Osebujan i politički angažiran Marasović, koji je radio sa senzibilitetom konzervatora i slikara te mnogo proputovao,vjerojatno je htio za tu svrhu isprojektirati posebnu građevinu, a zastarjele smjernice iskoristiti radeći gotovo protiv njih: "barokno" zavojito stubište i dvorana, kameni golubarnik, istureni ugao kule dvorca , balkonski nosač alpske kuće – elementi su provokacije, a ne imitacije predviđenih uzora, jer promatranjem istih otkrivamo kako su promišljeno preobraženi. Takvo razmišljanje o elementima arhitekture javlja se u postmodernizmu koji će tek uslijediti za deset godina, a kod nas još kasnije!
Neke novinarske reportaže nisu mogle odoljeti tumačenju da je blizina Vile Izvor rodnom mjestu Titove supruge Jovanke – Jošanima razlog što se ista nalazi baš tu. To nije jedina takva vila - ima ih po čitavoj bivšoj Jugoslaviji, a ova je, za razliku od većine njih, prvenstveno dom predsjedništva vlade, ne privatna rezidencija za odmor. Osamdesetih je godina funkcionirala u turizmu, no takav je scenarij sada, nakon nepovratne materijalne štete uslijed nekorištenja, praktički neostvariv. Može ju se posjetiti na vlastitu odgovornost. Prazna i razrušena, i sama je po sebi pre kompleksna da bismo ju potpuno sagledali i shvatili.
