Veliki vođa i njegova sve manja Amerika

SAD treba predsjednika s vizijom. Svi već desetljećima čekaju da se pojavi neki novi Kennedy. Netko, tko će reći: "Za deset godina imat ćemo koloniju na Ganimedu". Puno je nade polagano u Obamu koji je na kraju ispao samo blijeda bijela ovca, maskirana u crnu vučju kožu za potrebe izbora, no poslije nigdje vučjeg zavijanja nego smo čuli samo blejanje. Ili barem da dođe netko pragmatičan kao Eisenhower, tko bi elektrificirao sve autoputove da induktivno pune električna vozila i odredio do koje godine sva vozila u zemlji moraju biti električna i samovozeća.

Trump i 1 posto to ne shvaćaju – njih voze šoferi u limuzinama ili piloti u njihovim privatnim avionima i helikopterima – kada je Trump zadnji put sam sebe autom vozio kroz promet u Midtown Manhattanu, gdje živi? Je li ikad u životu morao tražiti parking? Kako bi on onda mogao pojmiti da je automobil vjerojatno najveći problem američkog društva? Kamen oko vrata. Rješavanje tog problema nije samo ekološki imperativ, nego bi doprinijelo produktivnosti ekonomije i poboljšalo kvalitetu života građana. Automobil je u svakoj pori američkog života. Posjedovanje automobila je toliko vitalno da poslodavci u ruralnim regijama često uvjetuju zaposlenje "posjedovanjem upotrebljivog automobila".

Puno je nade polagano u Obamu koji je na kraju ispao samo blijeda bijela ovca, maskirana u crnu vučju kožu za potrebe izbora, no poslije nigdje vučjeg zavijanja, nego smo čuli samo blejanjeJavni prijevoz, vlakovi, autobusi – to nikad u Americi nije zaživjelo. Niti neće. Amerika se uglavnom tek i naselila kad je automobil već postojao, te je doslovce organizirana oko ideje da će apsolutno svatko stariji od 16 godina imati svoj auto i svuda njime ići. Što se onda i dogodilo. Čak 87.5 posto Amerikanaca starijih od 16 godina vozi auto. Roditelji ne mogu dočekati da svoje mališane stave iza volana u 16., jer im do tad već dojadi svuda ih vozikat (škola, orkestar, nogomet...). Živi se izolirano i raštrkano u obiteljskim kućama. Kupuje se u velikim trgovačkim centrima. Radi se u uredima na drugom kraju grada. Amerika je izuzetno nepraktična za javni prijevoz. Zamisli, dođeš TGV vlakom na kolodvor u Los Angelesu, a onda shvatiš da je kuća u koju ideš 50 km vožnje od kolodvora.

Tako da ljudi provode 3-4 sata dnevno u svojim automobilima idući na posao, s posla, u dućan, po djecu na trening, u kino, itd. Uglavnom se nigdje ne ide bez auta. I u većim gradovima kao New York i Los Angeles glavni gradski autoputovi su toliko zakrčeni u oba smjera i u svako doba dana i noći, da se po njima puzi oko 5-10 km/h u rijekama od stotina tisuća uzavrelih metalnih kutija, tvornica novih stotina tisuća tona ugljičnog dioksida ispuštenih u atmosferu (točnije: milijardu i pol metričkih tona godišnje – 30 posto ukupnog Amerika se uglavnom tek i naselila kad je automobil već postojao, te je doslovce organizirana oko ideje da će apsolutno svatko stariji od 16 godina imati svoj auto i svuda njime ićiameričkog carbon footprinta su auti). To je isto i strašan gubitak vremena i nesumnjivo utječe kako na produktivnost ekonomije tako i na kvalitetu života i zdravlje ljudi. Dva puta dnevno po pet milijuna ljudi ide automobilom ili na posao ili sa posla u Los Angelesu. Pet milijuna automobila na cesti u gradu. Svakih 10 km je jedna automobilska nesreća, gdje je nekom na tren popustila pažnja, pa je udario ovog ispred sebe.

Državna birokracija onda optužuje brzu vožnju kao glavnog krivca. A kako kada svi puzimo. Pa se spuštaju ograničenja brzine sve niže. Uglavnom da bi policija lakše mogla pisati kazne. Kojima onda plaćamo da bude još više policije i sudova, koji od plaćanja tih kazni žive, što sve skupa stavlja nevjerojatan pritisak na ljude. Kao da živimo u ekspres-loncu. Poslodavac bi želio da mu budeš na raspolaganju 9-10 sati dnevno, a tebi treba 3-4 sata do posla i s posla, i onda su tu još obaveze prema djeci, stan, a treba i jest, spavat, piškit, kakit. Negdje se očito mora zakinuti jer dan ima samo 24 sata. I onda, ako promet dozvoljava, svi voze pasivno-agresivno 10 km/h iznad ograničenja u nervozi i stresu jer bi zapravo željeli stići ranije tamo gdje idu, ali ne bi htjeli da ih policija uhvati i odere kaznu od 300 dolara. Pažnja lakše popusti pod takvim stresom. Kako su samo ljudi ovdje, u najbogatijoj zemlji na svijetu, dozvolili sebi da žive tako bijedno?

Koliko bi Amerikanaca i američkih korporacija profitiralo od revolucije u prijevozu u SAD-u! Flota samovozećih električnih automobila, koje možeš pozvati telefonom da te pokupe gdje hoćeš i ostave gdje trebaš, dok ti lijepo čitaš novine i piješ kavu, a auto vozi, brže i sigurnije, umrežen s drugim vozilima na cesti, i sam se brine da se napuni strujom kad mu treba, te većina autoputova ima solarne ćelije i induktivne punjače. To je nesumnjivo budućnost prijevoza u Americi, no hoćemo li ćemo čekati do 2100. ili do 2030. ovisi o političkoj inicijativi.

Trumpovo napuštanje Pariškog dogovora pokazuje nedostatak inicijative unutar političkog vrha vodeće svjetske ekonomije da povede ostatak svijeta u tehnološki čistiju, efikasniju, produktivniju i komforniju budućnost. Možda je i u pravu kad kaže da je Kina bolje prošla u Pariškom dogovoru. Dobila je olakšice kao zemlja u razvoju, a onda, budući da je najveći svjetski industrijski proizvođač, pretekla sve u svijetu u Trumpovo napuštanje Pariškog dogovora pokazuje nedostatak inicijative unutar političkog vrha vodeće svjetske ekonomije da povede ostatak svijeta u tehnološki čistiju, efikasniju, produktivniju i komforniju budućnostproizvodnji solarnih ćelija (a usput su izgradili i najduži, pa onda i najviši viseći most, i tisuće kilometara autoputova i pruga za visoku brzinu), tako da je Partija za sada dosta sigurna da će s takvim rezultatima još dugo ostati na vlasti.

Strah od globalne dominacije Kine je zakasnio. Već danas sva školska djeca u Americi, a čujem i u Hrvatskoj vrte kineske fidget-spinnere. Najveći supermarket u mom susjedstvu u Brooklynu je kineski Jmart gdje danas riža stoji gdje je nekad bio kruh, mlijeko je lactose-free, a neke životinje u ribarnici izgledaju kao klingonski specijaliteti ili nešto što bi mogli očekivati vidjeti u nekom filmu Ridleya Scotta. Na sreću postoje i talijanski, ruski i arapski supermarketi, svi jedan do drugog, pa imamo što jesti.

No, tim više je gore što je Trump abdicirao vodeću američku ulogu u procesu tehnološke preobrazbe svijeta u jedan koji proizvodi znatno manje stakleničkih plinova, okrenuvši se natrag ugljenu i nafti. Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, podjela oko klimatskih promjena unutar američkog društva može postati jednako tako snažna kao što je podjela oko ukidanja robovlasništva bila u 19. stoljeću. Razvrstavanje među državama već je počelo.

Dan nakon što je Trump istupio, Michael Bloomberg (još bogatiji kućevlasnik od Trumpa, koji je 12 godina bio gradonačelnik New Yorka, a danas igra ulogu UN ambasadora za gradove i klimatsku promjenu) pozvao je svijet da ignorira Trumpa i brojne američke države i gradove da se upišu kao potpisnici Pariškog dogovora bez obzira što je savezna američka vlast istupila iz dogovora. Veliki američki gradovi - New York, Los Angeles, Chicago izjavili su kako će se dobrovoljno nastaviti držati Pariškog dogovora. Secesija je već započela. Sjedinjene Države su se upravo smanjile za broj država (12) i gradova koji su odlučili ostati vjerni Pariškom dogovoru usprkos i unatoč saveznoj vlasti (1400 gradova i korporacija).I dok je Trumpova savezna vlast u sukobu s dvanaest američkih država oko Pariškog dogovora, Trump je u sukobu sa svojim najbližim državnim službenicima oko pitanja ruskog obavještajnog upliva u rezultate izbora na kojima je izabran

I dok je Trumpova savezna vlast u sukobu s dvanaest američkih država oko Pariškog dogovora, Trump je u sukobu sa svojim najbližim državnim službenicima oko pitanja ruskog obavještajnog upliva u rezultate izbora na kojima je izabran. Comey mu je bio jako drag kao direktor FBI-a dok je istraživao Hillaryne emaile tijekom kampanje. No, pobojao se njegove revnosti kad je shvatio da FBI istražuje upliv Rusije i samog Trumpa kao mogućeg beneficijenta tog upliva, te ga je smjesta otpustio (to se desilo samo jednom u povijesti do sada, da predsjednik Sjedinjenih Država otpusti direktora FBI zbog političkih razloga: predsjednik Bill Clinton je dao otkaz direktoru Williamu Sessionsu).

Nastavilo se time da je Comey optužio Trumpa pred Senatom da je lažov, na što je Trump uzvratio tweetom da je Comey lagao pod zakletvom. U međuvremenu se Trump okomio na ured javnog tužioca i Roda Rosensteina, koji mu je zapravo pomogao maknut Comeya. Oni nikako ne kuže da Trump želi da oni prestanu raditi svoj posao, tj. da prestanu s istragom. Trump im to naravno ne može direktno reći. Ali njegove implikacije u stilu engleskog kralja Henrya II kad se htio riješiti nadbiskupa Thomasa Becketa su svakako nedvoznačne. Priča se da je Kevin Spacey zgrabio škrnicl kokica i odustao od šeste sezone House of Cards, jer mu je Trumpov reality show postalo zabavnije gledati, čak i više nego glumiti predsjednika Underwooda.

Problem Amerike s Trumpom leži u tome da se nije lako riješiti izabranog predsjednika. Njega se ne može uhititi i staviti u zatvor i on uglavnom može smijeniti svakog državnog službenika i tako spriječiti da se istraga ikada završi. Svakako postoje šanse da uspije na sve funkcije staviti ljude dovoljno slijepo odane sebi da se ta istraga nikada ne završi. Mediji i ljudi ga mogu mrziti, ali ga ne mogu maknuti. Jedino ga može netko ubiti kao što su ubili Kennedya ili ga Kongres može natjerati u ostavku, kao što su napravili Nixonu.

Količina nasilja je u porastu. No ljudi, koji se zgražaju nad događajima u Portlandu i Aleksandriji, zaboravljaju da je količina političkog nasilja u Americi danas naprosto zanemariva u usporedbi s količinom političkog nasilja tijekom Pokreta za građanska prava 1960-ih, kad je SAD čak imao i legitimnu domaću ljevičarsku terorističku grupu Weather Underground, ili tijekom Građanskog rata sto godina ranije. Političko nasilje je ciklička pojava u Americi i sad smo u ciklusu kada ono raste. Ljudi pucaju po šavovima. Eksplodiraju od gorčine i netrpeljivosti.

A toliko ih je naoružano, i to oružjem kojem je mjesto jedino u ratu, puškama i mecima nepraktičnim za lov i osobnu zaštitu, namijenjenim Ljudi, koji se zgražaju nad događajima u Portlandu i Aleksandriji, zaboravljaju da je količina političkog nasilja u Americi danas naprosto zanemariva u usporedbi s količinom političkog nasilja tijekom Pokreta za građanska prava 1960-ih, kad je SAD čak imao i legitimnu domaću ljevičarsku terorističku grupu Weather Underground, ili tijekom Građanskog rata sto godina ranijeubijanju i onesposobljivanju neprijateljske žive sile u ratu. Hodgkinson je bio loš strijelac – s tolikom puškom s takve blizine, a da nikog nije uspio ubiti. Ako kongresmen Scalise ipak podlegne metku koji je primio u kuk, to je zato što je ustrijeljen jednim takvim metkom i jednom takvom puškom kojima nije mjesto na ulicama grada u mirnodopsko vrijeme Da je recimo bio treniran u marincima, kao Lee Harry Oswald, koji je ubio Kennedya, Hodgkinson bi sigurno uspio ubiti nekoliko republikanskih političara.

Možda se zalomi da Trumpa dakle ipak netko ubije? Za sada ga ubijaju samo alegorijski, u kazališnim predstavama, kao što je trenutna obrada Shakespeareovog Julija Cezara u New Yorškom Centralnom Parku, gdje je Cezar obučen i napravljen da izgleda kao Trump, a završi izboden noževima, kao Cezar, ili u umjetničkim performansima poput fotografije bivše CNN-ove voditeljice, Kathy Griffin, s modelom odsječene Trumpove glave u ruci. Liberali se za sada drže pasivno-agresivnog pristupa. No vrag se može otet kontroli. Uvijek. Desilo se i drugdje, zar ne?

Srednjoj klasi, tihoj većini, petit bourgeoise, koji ipak formiraju građanski centar i još uvijek predstavljaju više od polovice stanovništva, svako nasilje, bez obzira na politički predznak, naprosto je odurno. Njihovi slogani su jasno i glasno: bolje rob nego grob i bolje pakt nego rat. Oni se svi nekako nadaju da će doći do 'impeachmenta', ali su spremni otrpjeti Trumpa do kraja njegovog mandata. Proći će brzo četiri godine, a ovako kako je krenulo, Trump će toliko pokvariti odnose između sebe i svojih službenika da će ga bojkotirati na svakom koraku, tako ograničavajući količinu štete koju može počiniti svjetskom poretku i planetarnoj sigurnosti.

Problem s 'impeachmentom' je da mora biti dovoljno glasova u Kongresu da se otvori postupak. Za sada ih nema. Republikanci su u većini i u Domu zastupnika i u Senatu. Imaju većinu guvernera i državnih skupština koje većinski kontroliraju. Iako mnogi od njih ne mogu smisliti Trumpa, još se više plaše da bi Demokrati mogli preuzet vlast, jer se boje da bi onda i oni morali sjašit sa svojih pozicija. Ili bi se ta njihova pozicija morala promijeniti, tako da se oni okrenu protiv Trumpa (i riskiraju vlastiti politički opstanak), ili bi na jesen 2018. Demokrati morali napraviti preokret u kontroli Kongresa.

Statistike pokazuju da u sličnim situacijama u povijesti stranka, s tako nepopularnim predsjednikom na vlasti, kao što je Trump sada, u tim 'među-izborima', obično izgubi dosta mjesta i u Domu zastupnika i u Senatu, što izgleda ohrabrujuće. Sandersova "politička revolucija" je načelno moguća. No hoće li se desiti ovisi o tome koliko je Demokratska stranka lojalna vlastitim idealima i principima. Ili će se i ona podijeliti tako da dio ode položiti zakletvu narančastom Vođi za fotelju, kao što se to već može desiti i najvjerodostojnijim strankama. Samo se nemojmo nadati kao Obamine ovce da će se politička revolucija desiti sama od sebe, jer se nije ni Bastilja srušila sama od sebe. Bernijeva ekipa će zbilja morati zasukati rukave ako želi izvesti taj preokret 2018.