Izgleda kao da Trump ne želi razumjeti da je Amerika republika, a ne apsolutna monarhija. U svakom slučaju on vodi zemlju kao da je monarh, a ne predsjednik. Praktički od Kennedya nismo imali situaciju gdje je jedna obitelj toliko moćna i utjecajna. Američki predsjednici nakon Kennedya obično drže svoju obitelj van političkog života. Trump je u vladu uveo svoju djecu i zeta.

Ne prođe dan bez nekog novog skandala u državnoj vlasti. I ne govorim ovdje o Hrvatskoj. Hrvatska ne može tako puno štete svijetu učiniti ni da Glasnovića izabere za doživotnog predsjednika, koliko SAD može u šest mjeseci. Predsjednik SAD-a, koji se ponaša kao šef nogometnog saveza treće-svjetske banana republike, u ratu s vlastitim državnim odvjetnicima, radeći čistke u policiji, ne poštujući ranije potpisane međunarodne dogovore, opasan je za svijet i nije pouzdan partner, kako je Angela Merkel eufemistički primijetila kad se vratila u Njemačku s NATO i G7 summita.

Bogohulno pitanje? Ova pobjeda jača apetite radikalne desnice – ali i radikalne ljevice.

Ovi izbori nisu bili ništa posebno sudbonosni izbori za američku radničku klasu. Bila ona "domaća" ili imigrantska, bila ona bijela, crna ili latino, ona nema svog "konja" u parlamentarnoj utakmici. Američki predsjednički izbori ostali su i dalje najdosljedniji primjer sukoba kapitalističkih klanova; izbori s najciničnijim demokratskim pedigreom. No ovi izbori bili su sudbonosni za liberalnu Ameriku. Ona je njima izgubila svoje uljuđeno i licemjerno lice nobelovca Baraka Obame i dobila ono populističko, sirovo i vulgarno Donalda Trumpa.

Dan prije izbora pomislio sam kako je šteta, iz novinarske perspektive, što će ipak na kraju pobijediti Hillary Clinton - sva istraživanja, komentatori, ozbiljni mediji su se oko toga slagali. Pripremao sam se pisati o pobjedi status quoa, trijumfu buržoaskog razuma, ratovima koje će predsjednica započeti, ekonomiji koja će nastaviti biti namještena da služi gornju petinu stanovništva, usprkos predizbornoj retorici. Clinton nije pobijedila, ali Trumpova pobjeda je vrlo tijesna. Zapravo, on uopće i nije pobijedio.

Osvježavajuća vijest iz Sjedinjenih Država, po završetku konvencija za nominaciju predsjedničkih kandidata obje (i jedine dvije) vodeće političke stranke, jest da, tokom ovog izbornog ciklusa, zaista nitko ne može reći da su kandidati zapravo jednaki, te da je stoga irelevantno za koga ćemo glasati. Zapravo već dugo u povijesti nismo imali dva različitija kandidata.

Predsjednički izbori u SAD-u: Sasvim je moguće da će se vodeće stranke raspodijeliti u više njih u budućnosti. U Hrvatskoj su nezavisni birači dobili zajedničku reprezentaciju formiranjem treće "vodeće" stranke, što je eventualno rezultiralo padom vlade, i razrješenjem Sabora, dakle ne izgleda baš kao primjer koji bi valjalo slijediti. Iako, američki Kongres je već na dobrom putu da postane relevantan poput hrvatskog Sabora: SAD je jedina zemlja kojoj je lakše zabraniti ljudima da se voze avionom nego da kupuju poluatomatsko oružje, a političari se više niti oko toga ne mogu dogovoriti.

Tomislav Jakić: Nismo daleko od toga kada će se istaknute pripadnike civilnog društva i pobornike načina razmišljanja koji odudara od načina razmišljanja vladajuće kaste, početi fizički napadati na ulicama. Pogledajte komentare na internetu, na raznim forumima, ljudima koji su u stanju takve stvari pisati o neistomišljenicima, neće biti teško razbiti nos nekome od “onih drugih” kada ga sretnu na ulici.

Birači koji su željeli glasati za Sandersa morali su se 193 dana unaprijed registrirati.

Ivo Škorić analizira republikanske i demokratske kandidate za američku predsjedničku utrku: Desetljeća republikanske ideologije Trump dovodi do fašizma kao njenog logičnog zaključka. U sukobu sa Sandersom njegova ekonomska "rješenja" su inferiorna, a u sukobu sa Hillary Clinton su infantilna. Hillary je dijalektička sinteza Bernieja i Donalda, a ujedno je kandidat uhljeba. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je najveća prepreka njenom izboru za predsjednicu to što joj ljudi ne vjeruju.