To je postao stožer oko kojeg se okuplja sve što kidiše na posttuđmanovsku vlast, i tek će direktna predsjednička interpelacija Mesića u Vatikanu nakratko otupjeti njenu bojovnost.
Dok Karamarko kaska za Crkvom, često izgledajući kao njen puki trbuhozborac, Tuđman je stvorio uske veze s njom, sa strogo ciljanom namjerom da je iskoristi, instrumentalizira za realizaciju svog političkog programa
Kako su i Stipe Mesić i Ivo Sanader svaki na svoj način detuđmanizirali zemlju, s tim da je prvi to radio otvoreno, a drugi uz puno domišljatosti, pa kada je micao ustaške spomenike po Baniji i Lici to je imalo biti shvaćeno kao ostajanje na Tuđmanovom tragu - izgledalo je da se njih dvojica odlično nadopunjavaju. Ali, dojam vara. Mesiću, koji je imao istančan instinkt da otvara najgorljivija pitanja ne čekajući da zemlja za njih sazri, falilo je metodičnosti i kooperativnosti da to dovede do kraja, a kada je u jednom od verbalnih juriša doveo u sumnju uvjete pod kojima je polovica Ine prodana mađarskom Molu, možda ni sam nije znao da je time stavljena točka na njegovu suradnju s premijerom. Poslije će se, naime, otkriti da je baš spomenuta prodaja, uz sumnju na uzimanje mita, činila kralježnicu u suđenju Sanaderu, koje je jedno od najšokantnijih događaja u dvijetisućitim. Pokazalo se da je taj daroviti političar, svakako najdarovitiji među HDZ-ovcima, drugom polovicom janusovskog lica halapljivi i slabo inteligentni tat, čijih je barem devedeset posto suradnika u krađi u hipu završilo među svjedocima optužbe protiv njega. Ima dosta razloga za sumnju da je dio tih svjedočenja svjesno prepariran i usmjeravan tako da Sanader ispadne glavni, čak jedini veliki krivac za krađe u HDZ-u, što je daleko od istine. Ali, zato najvjerojatnije ima istine u nečemu što je u političkom smislu i važnije. To je da je, prema jednom mišljenju, Sanader proveo reforme u HDZ-u tako što je stranku podmitio pravom da odricanje od nacionalizma naplati krađom državnih fondova i imovine.
sanader_ytb-prtsc.jpg
To jako sliči na rane devedesete kada se u HDZ-u i javno govorilo da je "sada vrijeme da se naši ljudi materijalno osiguraju", što je, među ostalim, napravio i Tuđman. Ali Sanaderu je promaklo da se nova velika krađa može provesti samo pod tako neupitnim i gorostasnim autoritetom, a on to, iako je čvrsto grabio prema tome, ipak nije bio. Osim toga, Tuđman je bio zelot s "misijom", kojemu materijalno nije bilo na prvom mjestu, što će reći da je bio bliži asketskom nego dionizijskom tipu političara. Pa iako su prvi u povijesti najčešće znali biti opasniji od drugih, ne bi bilo loše da je Sanader barem u ovome bio sličniji Tuđmanu. Umjesto toga, sada trune u zatvoru, što je jedna od najglupljih epizoda u najnovijoj hrvatskoj povijesti, jer se i danas zatvara političare zbog kriminala više kampanjskog reda radi, što znači da gomila nesposobnjakovića i štetočina i dalje ostaje na pozicijama političke moći. Koliko je Sanaderovo hapšenje nanijelo štete ne samo njemu osobno, nego i HDZ-u i zemlji u cjelini, vidjelo se kada je na čelo stranke došao Tomislav Karamarko, politički podkapacitirani i užnirani obavještajac, koji je neko vrijeme bio u Mesićevoj predsjedničkoj operativi. No, bivši šef nije na njega prenio nijednu vrlinu. Doduše, Karamarko je dobar organizator koji je HDZ brzo obnovio u smislu uhodanog stranačkog mehanizma, ali je cijepljen od svake političke imaginacije, koja je vickastom Mesiću i osigurala veliku popularnost nakon odlaska mrkog i doktrinarno usukanog Tuđmana. Karamarko je tipski bliži ovom drugom, ali bez vidljivih političkih uvjerenja, kojih je kod Tuđmana naprotiv bilo i previše, pa se sadašnji predsjednik HDZ-a opredijelio da ga taksativno, ali beživotno imitira, nazvavši to "retuđmanizacijom". Ni njemu po svemu sudeći nije jasno što to zapravo znači u zemlji koja je upravo primljena u Evropsku uniju, što se toliko malo slaže s Tuđmanovim preferencijama da bi, da može, sigurno na to stavio veto.
tudjman-ytb-prtsc.jpg
Ali, Karamarko trpa u svoju praznu ideološku bilježnicu sve čega se dokopa, pogotovo ako ima neke veze s njim, pa je svoje stare veze s nekim katoličkim laičkim krugovima iskoristio kao most prema Katoličkoj crkvi. Dobro, to su radili svi postkomunistički nacionalisti devedesetih i dalje, od Baltika do Jadrana, uostalom to je iskoristio kao odskočnu dasku za dolazak na vlast i njegov odnedavno veliki uzor Tuđman. Ali, tu dolazi jedna velika razlika koju Karamarko u svojoj štreberskoj limitiranosti nije u stanju osvijestiti. Dok on kaska za Crkvom, često izgledajući kao njen puki trbuhozborac, Tuđman je stvorio uske veze s Crkvom sa strogo ciljanom namjerom da je iskoristi, instrumentalizira za realizaciju svog političkog programa. Dakle, da u tradicionalnoj konkurenciji religioznog nacionalizma i nacionalističke religije oko toga tko će od njih biti predvodnik nacije, on bude taj koji će diktirati pravila igre. I tako je i bilo. HDZ je u njegovo vrijeme bio gazda Kaptolu, na otprilike isti način kao što je bio gazda i raznim radikalnim desnim strankama koje su u ratno vrijeme htjele, ne bez stanovitog izgleda na uspjeh, preuzeti hrvatski državni barjak. Tada je HDZ-ova mašinerija hitno djelovala, ako je trebalo i likvidacijama lidera desnice (Ante Paradžik, Blaž Kraljević), a na meti je bio, doduše ne tako brutalnim metodama, i prvi čovjek Crkve Franjo Kuharić. Dogodilo se to nakon što se javno suprotstavio HDZ-ovoj politici razbijanja i razvaljivanja u BiH, što nije bio jedini slučaj kada je iskakao iz poželjne matrice odnosa državne i crkvene vlasti.
karamarko_ytb-prtsc.jpg
Kuharić se ogradio i od hrvatskih zločina u ratu u Hrvatskoj ("Ako netko zapali moju kuću ja neću njegovu, ako mi ubije oca, brata, sestru ja neću uzvratiti istom mjerom"), što znači da je dirnuo u dva zaglavna kamena Tuđmanove ratne politike. Ovo, naravno, ne znači da je spremao nekakvu pobunu protiv njega. Čak i Ivo Banac, koji u nedavno objavljenoj knjizi Hrvati i Crkva vrlo blagonaklono piše o Katoličkoj crkvi, priznaje da ona nije imala ništa protiv što su crkve u Hrvatskoj postale ispunjenije nakon nasilne razmjene stanovništva u jugoslavenskim ratovima. To će reći da je Kuharić, slično kao svojedobno Alojzije Stepinac, imao prigovore samo na krajnje nasilne metode, ali je pristajao na glavne konzekvence HDZ-ove ratne politike, smatrajući da ona najbolje izražava hrvatske nacionalne interese u postkomunističkoj tranziciji. Zato i nije prihvaćao ideju o osnivanju posebne hrvatske demokršćanske stranke, vjerujući da je HDZ već ispunio taj prostor, i time mu zapravo priznao i vodstvo nad hrvatskim katolicima i Crkvom.
Sasvim drukčije stoje stvari sada kada je na čelu ove stranke Tomislav Karamarko. Iako to nikada nije i neće priznati, on je praktički pristao da Kaptol bude glavni moderator hrvatske nacionalne politike, a HDZ će biti glavni u operativnom dijelu vođenja te politike. Tako je stvoreno dvojno vodstvo onoga što se sada naziva "konzervativnom revolucijom", odnosno "kontrarevolucijom", a uključuje sinkronizirano demoniziranje navodnih neokomunista u današnjoj vlasti, njihovo prikrivanje komunističkih zločina, favoriziranje istospolnih zajednica, te, što je u najnovije vrijeme u izrazitom porastu, srpske nacionalne manjine. U svemu ovome, rekoh, HDZ je pristao da bude glavni operativac onoga što se osmisli u vrhu Crkve, a stvar je tim gora što je Karamarko na sličan način priznao primat i radikalnim desnim strankama.
bozanic_ytb-prtsc.jpg
Tuđman nije dopuštao da se poništi pobjeda hrvatskih partizana (naglasak je na ovom hrvatski), ali kako je i ustašama priznavao državotvornost, htio je da se njihov ratni krimen relativizira
Zato često izgleda da idejnu agendu HDZ-a ne osmišljava Karamarko nego pravašica Ruža Tomašić. Ovo podilaženje krajnjoj crkvenoj i izvancrkvenoj desnici možda ne bi bilo toliko porazno da su formati njihovih vodećih ljudi ostali isti. Ali, oni su se strmoglavo srozali, što uključuje priprostu Tomašićku, ali posebno vrijedi kada je riječ o crkvenim čelnicima, pa usporedba Franje Kuharića s njegovim nasljednikom Josipom Bozanićem izgleda kao uprizorenje silaska s konja na magarca. Pokojni Kuharić (umro je tri godine poslije Tuđmana) bio je konzervativac, tvrda katolička korjenika, ali baš mu je to omogućavalo, slično kao u Sanaderovom slučaju, da ponekad povlači poteze od kojih se glavnini hrvatskih nacionalista, uključujući katoličke, dizala kosa na glavi. Nasuprot tome, kardinal Bozanić je skloniji, barem je tako na početku izgledalo, modernijim proevropskim stavovima, pa ga je Vatikan po svemu sudeći i ustoličio za prvog čovjeka hrvatske Crkve da bude protuteža tvrdom Tuđmanu. A možda i da simbolički označi kraj njegove ere. I zbilja, Bozanić je pred kraj Tuđmanovog života izrekao znamenitu sentencu o "grijehu struktura", koja je otprije poznata iz crkvene ćudoredne frazeologije (slično kao Bergoglijevo "tko sam ja da sudim homoseksualcima?!"). Ali, je u javnosti zasićenoj HDZ-om primljena kao protuhadezeovska i protutuđmanovska, što je kardinal prigrabio kao neočekivani dar, jer mu hrabrost sigurno nije dotle dopirala. Uostalom, to je bio i njegov zadnji izlet u modernost, a pogotovo u nešto što bi se moglo shvatiti kao oštro oponiranje HDZ-u. Poslije toga, a pogotovo nakon Račanovog dolaska na vlast, dograbili su ga se tvrdolinijaši iz vrhova Crkve i iskoristivši što nema patriotske štitnike kao njegov prethodnik, doslovce ga slomili.
Tuđman uopće nije razumio, ni htio razumjeti, da su komunisti izveli i socijalnu revoluciju, a još manje ga je zanimalo što su oni, u nedostatku građanske, izveli i naknadnu, socijalističku prosvjetiteljsku revoluciju
Sada je Bozanić postao barjaktar tvrdih nacionalističkih i antikomunističkih stavova, jedva išta zaostajući za granično ustaškom crkvenom koterijom koju čine biskupi Juraj Jezerinac, Mile Bogović i drugi, a odnedavno posebno Vlado Košić i Valentin Pozaić. To je postao stožer oko kojeg se počelo okupljati sve što kidiše na posttuđmanovsku vlast, i tek će direktna predsjednička interpelacija Mesića u Vatikanu prije nekoliko godina nakratko otupjeti njenu bojovnost. No, njegov nasljednik Ivo Josipović izgubit će interes da se time bavi. Štoviše povezivao se s nekim katoličkim krugovima (medijski utjecajni pater Ivan Tolj) čim je ocijenio da to može pomoći njegovoj opsesivnoj potrebi da bude najpopularniji političar u zemlji. Tako se pokazalo da je odlazak Mesića (koji, usput nije bio ništa manje popularan, ali je to postigao otvorenim i hrabrim konfrontacijama, a ne tajnim i račundžijskim kompromisima) značio napuštanje nekih ionako ne osobito učvršćenih međaša posttuđmanizma. Pa čak i napuštanje nekih prihvatljivih zasada samog tuđmanizma. Tako su eskalirali napadi na "komuniste" u SDP-u, ne doduše onom zapjenjenom ostrašćenošću koja je u Račanovo vrijeme kulminirala na splitskoj Rivi. Ali, su zato ti napadi sada puno sinkroniziraniji zbog tješnjeg povezivanja HDZ-a sa Crkvom, a i meta im je proširena tako da je obuhvatila i Tuđmanovu pomirbu, uz plitko opravdanje da je ona u njegovo vrijeme imala smisla, a danas, navodno, više ne. Istinabog, Tuđmanova ideja pomirbe bila je izrazito retrogradna jer je on njome pomirivao ne rodbinske sljednike ustaša i partizana, što bi bilo sasvim u redu (ali je to i bez ikakve pomirbe već sadržano u Ustavu), nego same ideologije ustaštva i hrvatskog antifašizma, što je, naravno, neizvedivo i groteskno. Ali, on je očito zamišljao da bi tako trebao izgledati novi hrvatski čovjek, a zapravo je stvorio čudovište kojeg je netko sarkastično nazvao "komušistom" (da bi ta frankeštajnska kreatura zaživjela poduzimao je sve moguće intelektualne akrobacije, uključujući to da je mehanički poravnao broj ubijenih u Jasenovcu i na Bleiburgu, smjestivši ih u isti okvir od 30-40 tisuća).
Pa ipak, i ta čudačka alkemija novog hrvatstva imala je u sebi zrno konstruktivnog motiva kada se usporedi sa sadašnjim Karamarkovim i Bozanićevim jurišanjem na "crvene", čime se otvoreno zaziva duh građanskog rata. I to takvog koji bi preokrenuo povijesni ishod Drugog svjetskog rata, tako što bi se partizane zbog navodno nečuvenih zločina proglasilo moralnim gubitnicima, a ustaše moralnim dobitnicima tog rata. Iako je i sam Tuđman u krajnjoj liniji kriv, ili najkrivlji, što je taj duh pušten iz boce, to kod njega ne ide tako daleko. On nije dopuštao da se poništi pobjeda hrvatskih partizana (naglasak je na ovom hrvatski), ali kako je i ustašama priznavao državotvornost, htio je da se njihov ratni krimen relativizira, što je imalo dvije posljedice. Implicitno se htjelo reći da je slava partizanske borbe sadržana samo u borbi protiv stranog okupatora, a ne protiv domaćih kvislinga, pa i otud njegova averzija prema Istri i Istranima. Oni su više od dva desetljeća navodno poslušno trpjeli okupaciju talijanskih fašista, a ovi su, kao, bili puno veće zlo od ustaške vlasti, jer ona je, kakva god bila, ipak "naša". I drugo, ovo je otvorilo brešu napuhavanja partizanskih zločina, koji navodno nisu bili ništa manji od ustaških, a prema sadašnjim interpretacijama u HDZ-u i Crkvi, zapravo su bili puno veći i čudovišniji. Zato je još za Tuđmanovog života krenuo val rušenja partizanskih spomenika, što je on tolerirao, iako je sam u svome uredu držao Titovu bistu, ali ne i val podizanja ustaških spomenika (Juri Francetiću, Mili Budaku...). To se dogodilo tek kada je umro. Ovo govori da je ideja pomirbe u svojoj strogoj crno-crvenoj simetriji mogla opstati samo dok je on bio živ, iako je Tuđman sredinom devedesetih dozvolio da nakon odlaska "partizanskog" krila iz HDZ-a (Stipe Mesić, Josip Manolić, Josip Boljkovac, Slavko Degoricija...) prevagu odnese proustaško krilo oko Gojka Šuška. No, nije dopuštao tom krilu da se razmaše mimo njegove kontrole, pa je, recimo, zabranio rasprave o tome da hrvatski grb počne bijelim poljem kao u Pavelićevoj NDH. Kao što je rezolutno spustio rampu i svim zahtjevima da se izbriše Titovo ime na najreprezentativnijem zagrebačkom trgu.
Prve žrtve kapitalističke tranzicije postale su baš žene. One su najteže pogođene pošašću nezaposlenosti, jer su industrije koje su njih zapošljavale pometene najprije, što vjerojatno nije slučajno
Ukratko, Tuđman je bio i glavni ideator i glavni limitator obnove proustaških i ustaških resentimana. To se možda najbolje vidi na primjeru pjevača Marka Perkovića Thomspona, danas nesumnjivo prve ikone hrvatskih novoustaša (pogotovo otkako je Ante Gotovina nakon izlaska iz haškog zatvora stavio na znanje da za to nije zainteresiran). Thompson je popularnost stekao pjesmom u kojoj svoje rodne Čavoglave slavi kao ustaško uporište koje je bilo neosvojiva utvrda za četnike, iako pouzdana povijesna svjedočanstva govore da je, hm, bilo upravo obratno. Prema memoarskim zapisima koji su ostali iza Nikole Adžije, gradonačelnika Drniša iz vremena prije Drugog svjetskog rata, Čavoglave su zapravo bile mirno seoce, ni nalik nekakvoj ratničkoj utvrdi, uključujući ustašku (Adžija je umro 1972. godine, a Thompson se pročuo dvadesetak godina kasnije, tako da ne bude zabune oko nepristranosti ovih memoara). Štoviše, u Drugom svjetskom ratu znalo se dogoditi da to mjesto napadnu tzv. divlji ustaše, a da mu onda u pomoć priteknu četnici Momčila Đujića, koji su solidno surađivali s lokalnim ustaškim vlastima (čak su se međusobno posjećivali na raznim svetkovinama). Ali, kao što to obično biva s nacionalističkim mitovima, kada se ukorijene ništa im više ne može nauditi, pa s tim nije imao problema ni Thompson. Imao je, međutim, drugih. Nakon što se proslavio tim svojim "junačkim" Čavoglavama, njegova karijera nije krenula očekivanom uzlaznom putanjom, naprotiv stagnirala je, a ultimativnom zvijezdom, što je i danas, postao je tek nakon Tuđmanove smrti. Naravno, odavde ni izbliza ne proizlazi zaključak da je Tuđman bio nekakva nepropusna brana za ovakva ustaška mahnitanja, jer ona bez njega u krajnjoj liniji ne bi bila ni moguća. On je samo htio da bude glavni kontrolor što iz ustaške ostavštine smije, a što ne smije biti uneseno kao zadužbina današnje Hrvatske, ali toga se ljuta HDZ-ova i druga desnica držala samo dok je bio živ. Poslije toga je tu njegovu selekciju odbacila, iako još uvijek itekako poslušno hodočasti na njegov grob i ne usudi se to priznati.
Tuđman je bio glavni ideator i glavni limitator obnove proustaških i ustaških resentimana. On je samo htio da bude glavni kontrolor što iz ustaške ostavštine smije, a što ne smije biti uneseno kao zadužbina današnje Hrvatske
S partizanskom ostavštinom je isto. Tuđmanova fascinacija Titom uopće ne fascinira njegove današnje sljedbenike, naprotiv nikla je čitava industrija mržnje i harange protiv vođe jugoslavenskog i hrvatskog antifašizma. Ta bi mržnja vjerojatno bila i veća da su Karamarko, Bozanić i ostali proniknuli u jednu osobitost Tuđmanovog odnosa prema Titu, koja dosad nije analizirana. Ako je on dopuštao rušenje partizanskih spomenika, a istodobno je držao Titovu bistu na Pantovčaku, onda to može jedino značiti da je uvažavao samo vođe revolucija (u Titovom slučaju antifašističke, u svome nacionalističke), a sve ostale smatrao je nevažnim i zamjenjivim izvršiteljima. Time je najvjerojatnije liječio i frustracije koje je kao povjesničar NOB-a vukao iz svađa sa srbijanskim historičarima dok je kao general JNA bio u Beogradu. Sada se, naime, domogao mogućnosti da monopolizira povijesnu "istinu", što je, preneseno u hrvatski kontekst, značilo i da jedini on u HDZ-u i na čitavoj desnici ima ovjerenu punomoć davati interpretacije Drugog svjetskog rata. To je, vidjeli smo, bilo korisno dok je bio živ, ali, kada je umro utrlo je put novim vođama desnice da sada oni monopoliziraju povijest tog rata. Pa i da tom svojom ultimativnom istinom ucjenjuju cijelu Hrvatsku, što upravo gledamo praktički svakodnevno kao jedan od glavnih, ili i glavni, sadržaj aktualne hrvatske politike. Pritom se odnos prema hrvatskoj partizanskoj prošlosti srozao na slijepo i mrzilačko negiranje i prezir, zbog čega se Tuđman, štono se veli, vjerojatno okreće u grobu. Ali, baš je on svojim redukcionističkim gledanjem na tu prošlost otvorio prostor za njena naknadna čitanja i ukucavanja novih povijesnih "istina". I to ne samo u slučaju Drugog svjetskog rata. Čitavu komunističku revoluciju on je sveo na pohvalu komunistima što su znali prepoznati važnost nacionalnog pitanja, iako je držao samo do hrvatskog, a sva druga su mu bila nevažna. I ništa drugo ga nije zanimalo.
Ako je Tuđman dopuštao rušenje partizanskih spomenika, a istodobno je držao Titovu bistu na Pantovčaku, onda to može jedino značiti da je uvažavao samo vođe revolucija, a sve ostale smatrao je nevažnim i zamjenjivim izvršiteljima
Uopće nije razumio, ni htio razumjeti, da su komunisti izveli i socijalnu revoluciju, a još manje ga je zanimalo što su oni, u nedostatku građanske, izveli i naknadnu, socijalističku prosvjetiteljsku revoluciju. To je uključivalo masovno opismenjavanje, higijensko osvještavanje, industrijalizaciju, sekularizaciju odnosa države i crkava, ravnopravnost manjina, depatrijarhalizaciju obitelji i afirmiranje prava žena, odbacivanje tvrdokomunističke "teorije odraza" u filozofiji i drugim humanističkim disciplinama te u umjetnosti... ukratko sve što je obuhvaćeno pojmom moderniteta. Ovo se posebno dobro vidjelo na primjeru žena, zbog kojih su komunisti podizali na ho-ruk čitave privredne grane, posebno prerađivačke (tekstilne, plastične...) industrije, s jasnom namjerom da ih maknu od patrijarhalnih simbola kuhače i sudopera i uvuku u radne, političke, kulturne i druge zabrane predgrađanskog, predprosvjetiteljskog društva. Pa kada su po zapadnim sugestijama veliki hrvatski "državotvorci" počeli masovno zatvarati tvornice - čime je pripreman teren da Hrvatska postane mala velesila u uvozu zapadnih roba, što danas i jeste - i otvarati urede za projektiranje ne znajući ni čega, prve žrtve kapitalističke tranzicije postale su baš žene. One su najteže pogođene pošašću nezaposlenosti, jer su industrije koje su njih zapošljavale pometene najprije, što vjerojatno nije slučajno, a što se, međutim, ne tretira kao naročita tragedija. Zar ženi ionako nije mjesto u obitelji, čuje se praktički svakodnevno iz desničarskih i klerikalističkih krugova, što zvuči kao opijelo dosad postignutoj spolnoj ravnopravnosti. Ali ne samo njoj. Jer, zatim su spomenuti državotvorci uzeli na nišan i sve druge postignute vrijednosti modernosti. One su ili sasvim obezvrijeđene ili marginalizirane, i kada je riječ o elementarnim stvarima (pada čak i funkcionalna pismenost stanovništva, a u školama kod djece pojavljuju se šuga, uši i drugi nametnici kao da smo usred velikog rata ili slične pošasti). A uloga države, koja je u afirmiranju tih vrijednosti nenadomjestiva, svela se samo na to da brine za opstanak nacije. I to čak i onda kada joj ne prijeti baš nikakva vidljiva opasnost, kao danas. Zato se u Hrvatskoj, iako je bila "Evropa prije Evrope", sada ovoliko i kuburi sa zaštitom spolne, seksualne rodne i druge ravnopravnosti. To su postale zazorne teme, o kojima se pravo prvog glasa prepušta Crkvi, iako ona danas izgleda kao naoružana utvrda predmoderne Hrvatske, i za to je najmanje pozvana. S očima na potiljku, i to čak toliko da se protivi i umjetnoj oplodnji, ona opsesivno gura vrstu rasprave koja vraća zemlju u vrijeme kada još nije bila obavljena rastava države i crkve, kao što se i sama sve dublje zakopava u prošlost. Tako uporno pišti, s tvrdoglavošću koja već odavno izlazi na nos, da je ona "Stepinčeva crkva", tupo nesvjesna da kada njega ističe kao primjer odvažnog suprotstavljanja zločinačkim režimima, uključujući ustaški, u čemu doista ima istine, samo još više upada u oči da je Stepinac u tome bio odgovorniji i hrabriji u ratu, nego Bozanić i ostali danas u miru. Drugo što vrijedi podvući u Tuđmanovom gledanju na socijalističku ostavštinu, jer efektivno također utječe na hrvatsku sadašnjost, jest da je on od nje uzimao samo najgore (autoritarna vlast, stranački monopol, povremena pretjerana fiksacija na nacionalno...). A odbacivao ono najbolje (međunacionalna trpeljivost, strast za privrednim razvojem, socijalna solidarnost, nezavisna vanjska politika bazirana na racionalnoj procjeni vlastite važnosti, a ne na nacionalističkim fantazijama i brbljarijama...). Sve je zbrisano, stvarajući dojam da je hrvatska država nastala malone na praznoj ledini, dodatno "podgrijavan" kako bi se izgradilo mit o Tuđmanu kao bogomdanom "stvoritelju" samostalne Hrvatske (iako je padom Berlinskog zida stvoren čitav niz novih država u Evropi, među ostalim čak i neke, kao Makedonija ili BiH, koje su bile izrijekom protiv vlastitog osamostaljenja). I mit je zbilja stvoren.
Novo izdanje knjige Marinka Čulića, Tuđman: Anatomija neprosvijećenog apsolutizma, u nakladi Novog Libera, uskoro će se pojaviti u prodaji. (op. ur.)
