Foto: ytb-prtscFoto: ytb-prtscPovežemo li dva kultna "poprišta" hrvatske nove mitologije, Knin i Vukovar, nije teško zapaziti jêd njezinih pronositelja što se u Istočnoj Slavoniji stvari nisu odvile isto onako kao u Lici i Dalmaciji. Nacija bi trebala slaviti i njegovati mirnu reintegraciju Vukovara, smatrati ju svojom pravom pobjedom i sramiti se događaja u Oluji i nakon nje, no zbiva se upravo suprotno. Predsjednica tako u Kninu govori o "besprijekornoj pobjedi". Ali možda je za KG-K i njezinu sljedbu "besprijekorno" upravo to što je zločina ondje bilo?

Predsjednici KG-K nesporno pripada naslov prve zvijezde višednevnih domovinsko-militarističkih bakanalija koje su obilježile kraj prošlog tjedna. Večer uoči proslave godišnjice tzv VRA Oluje, pred ratnim zapovjednicima u Kninu (uglavnom istim onim koje je njezin prethodnik Stipe Mesić Promatrano čak očima sljedbenika olujnog kulta, bilo bi uvredljivo i neprilično što predsjednica sudjelovanje na svečanosti od – navodno – najveće nacionalne važnosti instrumentalizira u svojoj predizbornoj utakmicipočetkom svojeg mandata naredio penzionirati zbog nedopuštenih upletanja u politiku i prijetnji demokraciji) održala je jedan od sumanutijih govora, u vrlo oštroj konkurenciji vlastitih javnih istupa.

Sva njezina lažljiva titranja, vijorenja, prenemaganja kojima nema smisla istraživati logički slijed, svu tu nervoznu estradu morali smo otrpjeti zato što joj je najopasniji konkurent u borbi za glasove desnice i sam profesionalni zabavljač čije emocije poput bujice teku iz, kao krv crvenoga, hrvatskoga srca. Pa se valja potruditi i što uvjerljivije odigrati stari, na pamet naučeni dramolet.

Promatrano čak očima sljedbenika olujnog kulta, bilo bi uvredljivo i neprilično što predsjednica sudjelovanje na svečanosti od – navodno – najveće nacionalne važnosti instrumentalizira u svojoj predizbornoj utakmici. Iz mnoštva nerazrađenih tvrdnji i očitih neistina koje je, kao lopatom, nabacala pred nazočna uniformirana lica, američku generalicu Sandru Best i postrojenu djecu, male autore najsrcedrapateljnijih literarnih radova o Oluji, zbog čije bi političke instrumentalizacije vjerojatno trebala prosvjedovati nadležna pravobraniteljica, izdvojimo, ipak, Ovaj kratki osvrt na povijesni kontekst Sinjske alke pokazuje nam da iza "pobjede" ne mora nužno slijediti "blagostanje", kako su nakon 1995. voljeli misliti u HDZ-u. Da se ne bi zaglibilo u provincijalizaciju, u život bez veselja i naprednog rada, što se ponovilo i nakon tzv. Oluje, potrebno je znati malo više od podbadanja konja i pogađanja kopljem "u sridu"dvije-tri.

Jedna je da je Hrvatska pobjedu izvojevala sama bez ičije pomoći, što je nimalo domaćinsko laganje u oči gostujućoj američkoj oficirki. Naime, bez američkog naoružanja i obuke, usprkos embargu na uvoz oružja koji su još 1991. godine proglasile Ujedinjene nacije, a potom i američkog odobrenja, ne bi ništa bilo od blistave pobjede.

Uostalom, ta pobjeda nije bila niti "besprijekorno čista", kako kaže KG-K, podrazumijevajući i pokazanu vojnu vještinu i etički aspekt. Nema sumnje da bi isti iskaz potpisao i KG-K-in "desni" predsjednički protukandidat Škoro, a možda i malo ljeviji Milanović

Sporna je već i sama ideja da se pobjeda u ratu jedne države protiv dijela njezinih građana beskompromisno iz godine u godinu slavi kao najveći događaj u suvremenoj povijesti. Time ih se iz godine u godinu iznova ponižava i poražava.

Povežemo li dva kultna "poprišta" hrvatske nove mitologije, Knin i Vukovar, nije teško zapaziti jêd njezinih pronositelja što se u Slavoniji stvari nisu odvile isto onako kao u Lici i Dalmaciji. Knin je u ljeto 1995. vraćen u sastav Hrvatske opsežnom oružanom akcijom, bijegom većine srpskog stanovništva, onemogućavanjem njihova povratka, masovnim ubojstvima preostalih, uništavanjem, pljačkanjem i konfiskacijom imovine, zauvijek promijenjenom demografskom slikom čitava kraja.

Vukovar i okolna područja Istočne Slavonije vraćeni su u sastav majčice zemlje tri godine potom, mirnom reintegracijom koja je srpskom stanovništvu garantirala mir i poštivanje građanskih i manjinskih prava. To je bio plod višegodišnje diplomatske kampanje (kojom se KG-K ne hvali kao svojim navodnim diplomatskim sudjelovanjem u pripremi VRA Oluje), uz posebno zalaganje američkog ambasadora u Zagrebu Petera Jedna je da je Hrvatska pobjedu izvojevala sama bez ičije pomoći, što je nimalo domaćinsko laganje u oči gostujućoj američkoj oficirki. Naime, bez američkog naoružanja i obuke, usprkos embargu na uvoz oružja koji su još 1991. godine proglasile Ujedinjene nacije, a potom i američkog odobrenja, ne bi ništa bilo od blistave pobjedeGalbraitha.

Pravni temelji za mirnu reintegraciju bili su zaključci Badinterove komisije iz prosinca 1991. godine koji, između ostaloga, utvrđuju da je svaka od država nastalih raspadom Jugoslavije obavezna poštovati individualna i manjinska prava svojih stanovnika. Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina bio je donesen također još 1991. godine jer je i prije završetka rada Badinterove komisije Tuđmanu i ostalim "državotvorcima" bilo jasno da je takav dokument nužan uvjet međunarodnog priznanja.

Nakon integracije počelo se raditi na Zakonu o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH, ali stvari su tu išle nešto teže pa ga je donijela tek Račanova vlast 2000. godine. Današnje uskraćivanje punog prava na korištenje jezika i pisma u javnoj komunikaciji srpskoj manjini u Vukovaru, što je protivno Ustavnom zakonu i Zakonu o upotrebi jezika i pisma, ugledni odvjetnik Anto Nobilo tumači kao "kolektivno kažnjavanje jednog naroda za stvarnu ili izmišljenu krivicu" i naziva ga nespornim izrazom fašizma.

Nacija bi trebala slaviti i njegovati mirnu reintegraciju Vukovara, smatrati ju svojom pravom pobjedom i sramiti se događaja u Oluji i nakon nje, no zbiva se upravo suprotno.

Govoreći o "besprijekorno čistoj" pobjedi KG-K vjerojatno je mislila na oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču, podrazumijevajući da je sama činjenica kako za zločine u tzv. Oluji nitko nije osuđen dovoljan dokaz da zločina u njoj nije niti bilo.

No čak i ako prihvatimo tu presudu, koju su poneki vrlo upućeni diplomati pa i sami suci Haaškog suda smatrali u najmanju ruku spornom i politički nametnutom, iz nje još uvijek ne možemo izvesti zaključak da je vojno-policijska operacija 1995. godine bila u etičkom smislu Vukovar i okolna područja Istočne Slavonije vraćeni su u sastav majčice zemlje tri godine potom, mirnom reintegracijom koja je srpskom stanovništvu garantirala mir i poštivanje građanskih i manjinskih prava. To je bio plod višegodišnje diplomatske kampanjebesprijekorna. Većina sudaca žalbenog vijeća ograničilo se na "rušenje" odluke prvostupanjskog suda u pogledu prekomjernog granatiranja Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca i u pogledu "alternativne (zapovjedne) odgovornosti" Gotovine i Markača za druge počinjene zločine.

U presudi navode "kaznena djela", ali napominju da nije jasno koje je mjere Gotovina trebao poduzeti da ih spriječi. "Gotovina je poduzeo brojne mjere kako bi spriječio i minimalizirao kaznena djela i atmosferu nereda među vojnicima HV-a pod njegovom kontrolom", pisalo je u pravomoćnoj presudi.

Zbog toga, žalbeno vijeće "smatra da dokazi u spisu ne dokazuju izvan razumne sumnje da je u slučaju Gotovine postojao ikakav propust dovoljno velik da bi predstavljao osnovu za kaznenu odgovornost u smislu pomaganja i podržavanja ili odgovornosti nadređenog". Dakle, pravomoćni stav suda bio je da Gotovina (a slično i Markač) nije zapovjedno odgovoran za počinjena zlodjela, a ne da ovih nije bilo. Ali možda je za KG-K i njezinu sljedbu "besprijekorno" upravo to što je zločina bilo?

Kako nam kninska proslava tzv. Oluje redovito stiže u paketu s militarističko-konjičkom svetkovinom u nešto južnijem Sinju, osvrnimo se nakratko i na nju. Alkom se, to svi znaju, obilježava godišnjica pobjede lokalnog stanovništva nad snagama Otomanskog Carstva u boju koji se odvio 1715. godine. Jedni su drugima izašli na megdan u sklopu mletačko-turskog rata (1714.–1718.), kojim je okončano više desetljeća krvavog ratovanja između Mlečana i Turaka za teritorije u Grčkoj, a koji ratovi su unijeli nemir i na lako zapaljivi antemurale u Dalmaciji. Dakle, pravomoćni stav suda bio je da Gotovina (a slično i Markač) nije zapovjedno odgovoran za počinjena zlodjela, a ne da ovih nije bilo. Ali možda je za KG-K i njezinu sljedbu "besprijekorno" upravo to što je zločina bilo?

Nakon 1718. uspostavljena je granica između Mletačke Republike i Otomanskog Carstva koja uglavnom odgovara sadašnjoj granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. "Dalmatinski Hrvati uzeše rat s Turcima kao svoj", opisuje tadašnje događaje Grga Novak u svojoj Prošlosti Dalmacije. "Oni se nisu tu borili za Veneciju, nego za slobodu svoje rodne grude, a kako su pojam oslobođenja od Turaka spajali s pojmom dolaska pod najbližeg kršćanskog vladara, borili su se oni i kao kršćani protiv nevjernika."

I što se dogodilo nakon pobjede?

"Sad, kad je dalmatinsko primorje dobilo i svoje zaleđe, moglo se očekivati da će nastati kudikamo bolje prilike", citiramo istoga autora. "Međutim se dogodilo obratno. Od sada pa sve do pada Republike, Dalmacija stalno i sigurno nazaduje. /.../ Svake godine sve zapuštenija, živjela je ona sitnim malograđanskim životom, bez naprednog rada, bez borbe i junaštva i bez životnog veselja."Sporna je već i sama ideja da se pobjeda u ratu jedne države protiv dijela njezinih građana beskompromisno iz godine u godinu slavi kao najveći događaj u suvremenoj povijesti. Time ih se iz godine u godinu iznova ponižava i poražava

Ovaj kratki osvrt na povijesni kontekst Sinjske alke pokazuje nam da iza "pobjede" ne mora nužno slijediti "blagostanje", kako su nakon 1995. voljeli misliti u HDZ-u. Da se ne bi zaglibilo u provincijalizaciju, u život bez veselja i naprednog rada, što se ponovilo i nakon tzv. Oluje, potrebno je znati malo više od podbadanja konja i pogađanja kopljem "u sridu".

Osim ako "blagostanje" nije mišljeno isključivo egoistički, na način kolonizacije vlastitog društva, kao što su ga u 18. stoljeću kolonizirali osmanski age i venecijanski gospodičići.

 

rsz_1rsz_1rekom_cso_activism_for_reconsiliation_mne_copy85730.jpg
Ovaj je tekst objavljen u sklopu projekta "Razgovarajmo o ratu da bismo živjeli u miru" koji je dio projekta "Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije - podrška REKOM-u" sufinanciranog sredstvima Europske unije.
<
Vezane vijesti