Poslije dugih godina apsolutne pasivnosti te nevoljkosti u imigrantskoj politici, još od osamostaljenja i rata, Hrvatska je sredinom prošlog desetljeća počela ozbiljnije sređivati legislativu kojom se regulira to područje. Uvodno rečeno, to znači da je pojedine krucijalne akte tek izradila i stavila na snagu, no i da je ukupni pravni okvir sve donedavno usklađivala s onim eurounijskim. A to potonje, jasno, nema nikakve veze sa Zapadnom Europom kakvu poznaju i hrvatski ekonomski imigranti iz vremena prošle države, nego je ista već desetljećima sve restriktivnija i zatvorenija prema doseljenicima općenito.
Opći trend pokazuje nagli rast broja zainteresiranih za azil u Hrvatskoj, sa 150 na 290 kandidata, pri čemu prednjače državljani Afganistana, a ove godine pridružila im se i veća količina Arapa uslijed nemira u arapskim zemljama
Ali, pustimo zasad kontinent i obratimo najprije pažnju na Hrvatsku, s obzirom da će se pokazati kako je, bez obzira na dotjerano zakonodavstvo, praksom ona još prilično daleko i od aktualnih EU-standarda. Zakon o azilu i Zakon o strancima, dva najvažnija dokumenta, provode se uza svojevrsne otpornike, što je uglavnom česta sudbina zakona u Hrvatskoj. Ipak, podsjetimo se da je zaključno s prošlom, 2010. godinom, ovdje podneseno preko 1300 zahtjeva za azil, računajući i one iz doba otprije donošenja zakona, a odobreno je svega njih 20. Naglasimo pritom kako dobivanje azila zakonski podrazumijeva istu mjeru za supružnika i djecu azilanta, pa se tu vjerojatno radi o ukupno znatno manje pozitivno riješenih zahtjeva.
Posrijedi su obitelji i pojedinci iz Azije, Afrike i sa sjeveroistoka Europe, izuzmemo li susjede iz Srbije, i to bez Kosova uoči njegova osamostaljenja, a koji općenito mogu veoma teško ostvariti uvjete za stjecanje azila u Hrvatskoj. Uspješnih je azilanata najviše iz Ruske Federacije, budući da je taj status dobila čitava jedna peteročlana obitelj. Slijede tri osobe iz Konga, dvije iz Afganistana, te pojedinci iz Ukrajine, Sudana, Turske, itd. Opći trend pokazuje nagli rast broja zainteresiranih za azil u Hrvatskoj, sa 150 na 290 kandidata, pri čemu prednjače državljani Afganistana, a ove godine pridružila im se i veća količina Arapa uslijed nemira u arapskim zemljama. Približivši se nadomak EU-članstvu, Hrvatska povrh svega za tražitelje azila upravo postaje zanimljiva krajnja destinacija, u odnosu na položaj ranije dominantno tranzitne lokacije.
Hrvatska je, ako azilantima pribrojimo još otprilike jednako toliko onih s dodijeljenom im tzv. supsidijarnom zaštitom - a to je status lošiji od azila i bolji od protjerivanja - pod svoje okrilje smjestila tek oko tri posto zainteresiranih kandidata, što je ujedno gotovo 10 puta manje od prosjeka država EU-a potkraj minulog desetljeća. Inače, oba spomenuta zakona donesena su u hitnom postupku, i oba s izvjesnom odgodom primjene. Zakon o strancima, pak, funkcionirao je tako da je stvarao velike probleme već i hrvatskim Srbima-povratnicima, kao i članovima njihovih obitelji bez hrvatskog državljanstva.
jezevo.jpg
Taj kontekst ovdje ćemo namjerno zanemariti, jer bi notorna problematika domaće čeljadi koju smo proglasili strancima, lako mogla u drugi plan gurnuti temu stranaca koje teško proglašavamo domaćim svijetom. Tražitelji azila, dakle, već prema tome jesu li nam stigli legalno ili su zatečeni u ilegalnoj migraciji kroz Hrvatsku, pa su potom zatražili azil, smješteni su u prihvatilištima u Kutini i Ježevu pokraj Zagreba. Kutinsko prihvatilište za legalno pridošle tražitelje azila počelo je s radom 2006. godine, nakon dugogodišnje muke s traženjem benevolentne općine diljem Hrvatske, koja bi dopustila otvaranje takve državne ustanove.
Kutina u ovoj priči definitivno predstavlja jednu od rijetkih društveno svijetlih točaka, s obzirom na tamošnje iskustvo u proteklih pet godina. Kutinski kapaciteti, međutim, ubrzo će se pokazati nedostatnima, čak i ako ne uzmemo u obzir da se one tražitelje azila koji su prethodno zatečeni u ilegalnoj migraciji, ne bi smjelo kažnjenički odvajati u nastavku postupka odlučivanja o azilu. Ksenofobičnom stavu koji su pokazale druge lokalne vlasti - tome da se negativno gleda čak i na legalno prispjele tražitelje azila - zacijelo su pridonijeli i pojedini mediji, zbog čega Centar za mirovne studije (CMS) početkom ove godine objavljuje Izjavu povodom medijskih izvještaja o povećanom broju neregularnih imigranata i tražitelja azila koji pristižu u RH.
Hrvatska je pod svoje okrilje smjestila tek oko tri posto zainteresiranih kandidata za azil, što je ujedno gotovo 10 puta manje od prosjeka država EU-a potkraj minulog desetljeća
"Posebno problematičnim smatramo kombinaciju slabe medijske zastupljenosti i negativnog izvještavanja o spomenutim temama, koristeći sintagme poput 'iskorištavanje naše dobrodošlice', 'najezda s istoka i juga', te iskrivljenim i nepotpunim informacijama", stoji u Izjavi, "dok se dimenzija humanosti, zaštite ljudskih prava i pomoći ljudima u nevolji gotovo i ne spominje(...) Posljedica takvog stava dovodi do toga da su izbjeglice, zajedno s teroristima i međunarodnim kriminalcima, stavljene u istu kategoriju - opasnosti".
O jednome takvom članku iz Jutarnjeg lista izvijestili smo na H-Alteru zimus, nalazeći da je u opremi teksta povrh svega sasvim nekritički preuzet policijski diskurs, e da bi podnaslov ispod naslova Sukob hrvatske i crnogorske policije, glasio: Svađa zbog Palestinaca - Ulaze u Hrvatsku iz Crne Gore. Potom Crnogorcima, koji povjeruju u tu bezočnu laž, kažu da su kod nas stigli iz Slovenije, pa ih Crna Gora ne želi uzeti natrag. «Bezočna laž», naime, izraz je korišten od hrvatske policije, mada autor i njegov urednik očito nisu smatrali potrebnim izričito se ograditi od tako sramotne kvalifikacije za grupu ljudi u životnoj nevolji, a ni ostatak članka ne odiše većom empatijom, naprotiv.
CMS, najangažiranija civilna organizacija koja se u Hrvatskoj bavi imigrantskom politikom, međutim, znatno više negoli medije, ispod povećala s razlogom drži vladine institucije. Njihove objave i apeli najbolja su slika toga područja u nas, pa je tako akciji mirnog prosvjeda prije dvije godine, ispred sjedišta MUP-a u Zagrebu, prethodila nota: "Nećemo institucije koje peru ruke! Hoćemo sustav koji uključuje! (...) CMS ovim putem upozorava medije i javnost o nizu tromosti i nepravilnosti koje već niz godina karakteriziraju sustav azila u RH". Glavne karakteristike sustava azila u Hrvatskoj, dakle, jesu tromost i nepravilnosti.
cms.jpg
Ove godine, u gore već citiranoj Izjavi, CMS nakon kritike medija upućuje oštre primjedbe vladinom sektoru: "Unatoč upozorenjima i predviđanjima povećanja broja kako neregularnim imigranata tako i tražitelja azila, približavanjem članstvu EU-a suočili smo se s nespremnošću sustava da se pripremi na prihvat velikog broja izbjeglica sa zadovoljavajućim standardima smještaja i procedure, pružajući im uz to potpunu zaštitu njihovih ljudskih prava i dostojanstva." Nadalje, saznajemo da je "RH iz predpristupnih fondova EU iskoristila pozamašna sredstva za unapređenje hrvatskog sustava azila", no većina novca utrošena je "u razvoj granične policije te nabavu visokosofisticirane opreme za nadzor granica".
Rečena tehnika, primijetili smo, neko je vrijeme figurirala kao uzbudljiva nova igračka za impresioniranje kolega iz pojedinih televizijskih i novinskih redakcija: njome je moguće vidjeti u mrklome mraku! A da ipak nije sve jednoznačno crno, uočili smo i bez noćne optike. Dvojaki proces relativnog podizanja standarda za tretman tražitelja azila, s jedne strane, i s druge opsesivnog ojačavanja fizičke barijere kako se ti ljudi uopće ne bi mogli prošuljati do teritorija Hrvatske, predstavlja temeljni prostor u kojem se odvija hrvatska imigrantska politika i praksa, i u kojem se jednako generira sva pripadajuća društveno-politička napetost.
Razmatrajući trendove kratkoročno, ipak treba primijetiti kako je većina od onih dosad odobrenih azila, potpisana u novije vrijeme, prošle i ove godine. CMS također bilježi određeni pomak u spomenutim standardima tretmana, istražujući usklađenost zakonodavstva i prakse hrvatskih institucija s europskom pravnom stečevinom u području azila i neregularnih migracija, što je objavljeno u izvještaju za prošlu godinu, o kojem smo razgovarali s jednom od istraživačica, Julijom Kranjec. Zaključak izvještaja s preporukama, međutim, otkriva nam napadnu množinu nedostataka u sustavu.
Nalazi ukazuju na visoku usklađenost institucionalnih mehanizama, ali i na nedostatnu razvijenost na razini usklađenosti prakse i propisa, kao i nerazvijenost infrastrukture. Obimnost materijala CMS-ovih aktivista s terena priječi nas u iznošenju konkretnih slučajeva te izjava samih tražitelja azila, pa ćemo tek napomenuti da je njihova analiza rađena u posve službenim okolnostima. Na vrhu liste primjedbi stoji kako sustav zaštite ljudskih prava treba znatno unaprijediti, a naročito kad su posrijedi maloljetne osobe i pripadnici drugih ranjivih skupina. Djeca kao ilegalni migranti bez pratnje odraslih, tako nisu zadovoljavajuće smještena niti tretirana od strane vlasti.
Pored toga je uočena nužnost jasnijeg i preciznijeg definiranja odredbi Zakona o strancima u slučajevima provođenja svih mjera u praksi. Do toga cilja, kao i već pobrojanih - smatraju autori izvještaja za 2010. godinu - lakše bi se došlo uz intenzivniju suradnju i razmjenu vladina sektora s civilnim udrugama i stručnjacima, tj. uz participativno i razvojno usmjeravanje procesa donošenja odluka. Prostora za napredak, čak i do skučenih standarda EU-a, ovdje ima dosta, samo ostaje pitanje što je s tzv. političkom voljom, tim vječitim alibijem za mnoge naše društvene posrtaje.
Osmotrili smo i prilike u dvije susjedne zemlje, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, zanimljive u kontekstu hrvatske priče o imigrantima zbog toga što su one umnogome ovisne o istim eurounijskim pretpostavkama, a nešto su dalje od članstva u toj zajednici. Drugim riječima, prolaze kroz ono što je Hrvatska već uglavnom ozakonila i što provodi u praksi, pa se uz njihove primjere može konstatirati određena gradacija puta k EU iz aspekta imigrantske politike. No, te dvije zemlje iz iste regije odlikuju se i pojedinim specifičnim, samo njima svojstvenim posebnostima u tom području.
Bosna i Hercegovina
Zacijelo s razloga institucionalne krize u Bosni i Hercegovini, te svojevrsne dugogodišnje paraliziranosti raznih mehanizama države, ta zemlja danas nije osobito primamljiva krajnja destinacija za izbjeglice. Stoga se broj tražitelja azila tamo konstantno smanjuje od posljednjeg većeg vala 2007. godine; lani je zabilježeno 38 zahtjeva za 64 osobe. Većina potencijalnih azilanata dolazi s Kosova, a slijede ih Afganistanci, a pojavljuju se i Iranci, Iračani, Etiopljani, Kamerunci itd. Inače, ta država je do 2010. odobrila azil za osam osoba.
Azil u Bosni i Hercegovini sve do 2006. godine je odobravao UNHCR: dodijelio ih je ukupno 390
Azil u Bosni i Hercegovini, međutim, sve do 2006. godine je odobravao UNHCR: dodijelio ih je ukupno 390. No, ta je organizacija Ujedinjenih naroda organizirala i preseljenja osoba s priznatim statusom izbjeglice pod međunarodnom zaštitom u treće zemlje, pa je krajem prošle godine u samoj Bosni i Hercegovini ostalo njih manje od pola, točnije 176 lica. Dragan Mehtić, direktor Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH, objasnio nam je da se izvjesni broj tražitelja odnosi na pojedince koji su se pridružili Armiji BiH tokom rata otprije desetljeća i pol. Poneki od njih dobili su tu državljanstvo, no mnogi još uvijek čekaju na rješavanje statusa po zahtjevu za azil.
Zabrinjavajuće velik broj nelegalnih imigranata i tražitelja azila, kako smo čuli, jesu maloljetnici bez pratnje, ta najdelikatnija populacija u ovom području. Doduše, to je opći problem vezan uz nelegalne migracije u čitavoj Europi, a i šire. Drugi veliki zaseban problem u Bosni i Hercegovini je trgovina ljudima, naročito ženama, što ujedno privlači najveći broj aktivista-boraca za ljudska prava, i organizacija koje se time bave. Za razliku od CMS-a u Hrvatskoj, na području Bosne i Hercegovine, kao i Crne Gore, ne djeluju nevladine organizacije koje bi predstavljale korektiv ukupne državne imigrantske prakse koja je, inače, uz terenski rad još uvijek zaokupljena sređivanjem zakonskog okvira u skladu s direktivama EU-a.
Zabrinjavajuće velik broj nelegalnih imigranata i tražitelja azila, kako smo čuli, jesu maloljetnici bez pratnje
Ipak, u Sarajevu smo razgovarali i sa Stevanom Jugovićem iz Internacionalne organizacije za migracije (IOM), međunarodne institucije sa 132 zemlje-članice, koja pomaže u zbrinjavanju migranata širom svijeta. Bosanskohercegovački IOM djeluje već puno desetljeće, a do osnivanja Imigracionog centra u sarajevskom naselju Lukavica prije tri godine, brinuo se za gotovo sve poslove oko imigranata, od njihova privremenog udomljavanja do pomoći u razrješenju procesa oko utvrđivanja statusa. Kako smo doznali u IOM-u, glavnina teškoća u bosanskohercegovačkoj imigrantskoj politici, s obzirom na opadanje ukupnog broja tražitelja azila, danas je uzrokovana odnosom te zemlje s nedavno osamostaljenim Kosovom.
Bosna i Hercegovina, naime, nije priznala neovisno Kosovo, ponajprije zbog složene međunacionalne situacije u samoj BiH, a kudikamo manje zbog odnosa BiH prema tome nekadašnjem dijelu Srbije. Bosna i Hercegovina zbog toga nije u mogućnosti službeno deportirati nelegalne imigrante s Kosova, etnički Albance, natrag u državu koju sama ne priznaje, a ne može ih niti poslati u Srbiju gdje su ugroženi kao stanovnici države koju naročito ne priznaje Srbija, dakako. Njihov broj na teritoriju BiH u stanovitoj mjeri se zato povećava, bez perspektive za skoro rješavanje toga problema.
Crna Gora
To je samo najveća konkretna zapreka, specifičnost u Bosni i Hercegovini koja se nosi i s raznim drugim nedaćama kao što su kronični manjak novca - općenito, pa tako i za poslove s imigrantima - ili manjak ljudstva na terenu itd. Slične nestašice muče i Republiku Crnu Goru, gdje smo zatekli djelatnice tamošnjeg IOM-a Dušicu Živković i Mirjanu Vlahović koje su nam rekle da se i tamo još uvijek sređuje pripadajuća legislativa, primjerice novi Zakon o strancima. Crna Gora, međutim, posljednja je od federativnih sastavnica bivše SFR Jugoslavije stekla samostalnost; točnije, tamo radije koriste izraz "obnovila samostalnost", s obzirom na to da je upravo Crna Gora prva među dotičnim zemljama stekla državnost u moderno doba, na Berlinskom kongresu 1878. godine.
U Crnoj Gori predano je 188 zahtjeva za azil; od toga njih 149 ove, 2011. godine. Dodijeljena su samo tri statusa sa supsidijarnom zaštitom, a nijedan azil
Danas je to Crnoj Gori od razmjerno male koristi, budući da sravnjivanje zakonodavstva s europskom pravnom stečevinom i drugim standardima u svim rečenim slučajevima novih država podsjeća na mukotrpno učenje prvih koraka. Zakoni ove zemlje, odreda mlađi od pet godina njezina novog suvereniteta, nisu dosad ni mogli ponuditi značajan temelj za složeniju imigrantsku politiku, no još više od toga situaciju u Crnoj Gori, što se tiče migracija, karakterizira činjenica da je ona gotovo isključivo tranzitna zemlja - s pomakom u trendu od vremena posljednjih nemira u arapskim zemljama.
Od stupanja na snagu Zakona o azilu 2007. godine, ukupno je predano 188 zahtjeva za azil u Crnoj Gori; od toga njih 149 samo ove, 2011. godine. Dodijeljena su samo tri statusa sa supsidijarnom zaštitom, a nijedan azil, što nam je pomoćnik ministra unutarnjih poslova Osman Subašić protumačio tezom da su mahom u pitanju ekonomski motivirani imigranti - a ne politički izbjeglice - iz zemalja regije, poput Kosova i Albanije, te s Bliskog i Srednjeg Istoka ili Sjeverne Afrike. Državne vlasti Crne Gore mišljenja su pritom da tražitelji azila uglavnom nastoje zloupotrebiti sistem azila jer ustvari niti ne žele ostati u Crnoj Gori, nego bi im ona poslužila tek kao "odskočna daska" za nastavak prema EU.
Problem nastaje kad žitelji zemalja Trećeg svijeta stanu nadirati prema Europi, izmučeni ekonomskim i političkim krizama i opasnostima koje umnogome potiče zapadnjačka globalizacija, izmučeni glađu i boleštinama. Europa ih ne može zaustaviti, a ne nalazi način za rješavanje patoloških nuspojava svojega novodobnog kolonijalizma
Glavni policijski komesar te rukovodilac Odsjeka za strance i suzbijanje nezakonitih migracija u Upravi policije Crne Gore Dragan Stevanović, kao i njegov suradnik, viši komesar prve klase Dejan Bojić, rekli su nam da je njihova policija nakon događaja u arapskim zemljama osjetila povećani pritisak nezakonitih migranata - i zabilježila relativno visokih 342 slučaja do rujna ove godine - zbog čega su poduzete dodatne mjere na osiguravanju granice, osobito prema Albaniji i Kosovu. To je donijelo rezultate, pa su i migranti potražili nove rute prema zapadu, očito mimo Crne Gore.
Crna Gora je donedavno imala stanovitih teškoća s Albanijom u pogledu readmisije, tj. ubrzanog povrata ilegalnih migranata u državu za koju je utvrđeno da su je prethodno napustili, dok smo za suradnju s hrvatskom stranom čuli sve najbolje. Pitali smo komesara Stevanovića za opisani slučaj iz Jutarnjeg lista, međutim, na što nam je, vidno zatečen, iskazao razočarenje takvim plasiranjem događaja u medije. Prema njegovim riječima, činjenice o slučaju nipošto nisu bile jasno niti službeno utvrđene. Štoviše, sve je upućivalo na hrvatsku nadležnost za zbrinjavanje migranata, prenio nam je Dragan Stevanović, no Crna Gora ih je preuzela u ime dobre suradnje s hrvatskom policijom, zbog čega je njegovo nezadovoljstvo medijskim nastavkom slučaja još izraženije.
Samu pak statistiku, crnogorsku i bosanskohercegovačku, da rezimiramo, ipak nema puno smisla uspoređivati s onom hrvatskom. Okolnosti su za tu svrhu previše različite, premda smo u njihovim zakonodavstvima i praksama prepoznali različito stupnjevane trendove jedne te iste politike približavanja Europskoj uniji. Ta vrsta takoreći kaskadne povezanosti i sličnosti ujedno je dominantni vektor onih sila koje pokreću imigrantsku politiku u Hrvatskoj i dijelu pripadajuće joj regije. Uigravamo se po eurounijskim pravilima, dakle, i prije ili kasnije, svakako u neko dogledno vrijeme, dosegnut ćemo standarde za koje u ovom trenu nismo - ili si naprosto još možemo dopustiti da ne budemo - sasvim kapacitirani.
Evropska Unija
Europska unija sve je restriktivnija u tom pogledu, naime, već duže od dva desetljeća. Više joj nije potrebna dodatna jeftina radna snaga kod kuće, proizvodnja je u međuvremenu ogromnim dijelom iseljena u Treći svijet gdje se rad može još lošije plaćati. Problem nastaje kad žitelji takvih zemalja stanu nadirati prema Europi, izmučeni ekonomskim i političkim krizama i opasnostima koje umnogome potiče upravo zapadnjačka globalizacija, izmučeni glađu i boleštinama. Europa ih ne može zaustaviti, a ne nalazi način za rješavanje takvih patoloških nuspojava svojega novodobnog kolonijalizma, budući da se očito ne mogu sve epidemije iskoristiti za bolju prodaju nekog unosnog farmaceutskog produkta.
Završit ćemo stoga ogled s još nekoliko riječi iz već citirane izjave CMS-a, koja dobro oslikava uspostavljene relacije i koju bismo trebali imati na umu za buduće nahođenje u ovom predmetu: "Evidentna je licemjernost poštivanja i prakticiranja vrijednosti na kojima se temelji EU. Izgradnja vlastitih kapaciteta za efikasno upravljanje granicama i nezakonitim migracijama, ima imperativ nad djelovanjem u smjeru izgradnje mira, dosljednog poštivanja ljudskih prava i spašavanja izbjeglica od utapanja. Iz svega ovoga čini se kako Željezna zavjesa tek doživljava svoj pravi uspon".
Ovaj tekst je nastao uz potporu Danske mreže istraživačkih novinara Scoop. (op. ur.)
