Ksenofobija na hrvatski način

U sklopu Tjedana IZBJEGLICAma! Rahela Jurković je predstavila svoju knjigu Integracija azilanata u hrvatsko društvo, koja je ujedno prva kulturnoantropološka studija te tematike. Autorica je u periodu od 2015. do 2019. metodom polustrukturiranih intervjua u više navrata razgovarala s azilantima o temama vezanima za integraciju. U Hrvatskoj 2015. godine stupa na snagu Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti koji određuje prava azilanata na boravak, smještaj, rad, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i mnoga druga prava. Ova studija komparira prava koja azilanti imaju s njihovim iskustvima provedbe tih prava u praksi.

"Kada netko dobije azil u Hrvatskoj ima pravo na dvije godine besplatnog smještaja i zapošljavanje. Azilanti se uglavnom i zapošljavaju jer ne mogu živjeti od 800 kuna socijalne pomoći. Međutim, neki poslodavci ih iskorištavaju i drže ih na niskoj plaći jer ako im je plaća veća od 2.800 kuna, moraju dio stanarine plaćati iz svoje plaće. Azilanti koji su u Hrvatskoj duže od dvije godine i koji ionako sami moraju plaćati smještaj, ne mogu dobiti poslove koji su plaćeni više od 4.000 ili 5.000 kuna jer im se ne priznaju kvalifikacije iz zemlje porijekla. Često rade više poslova i "Ako si tražitelj azila, ako kažeš da si tražitelj azila, ljudi ne žele s tobom komunicirati... ljudi iz Hrvatske. Ako im kažeš da si izbjeglica, čak se ne žele ni rukovati s tobom"rade teško. Naslućuje se da poslodavci koriste njihov status izbjeglica, odnosno nekoga tko se teško kreće kroz hrvatsko društvo – ne poznaje jezik i kulturu - smatrajući da se vjerojatno nikome neće požaliti. Mnogi azilanti bi htjeli ostati u Hrvatskoj, ali im je jednostavno teško preživjeti", navodi Jurković za H-Alter.

Jedan od autoričinih sugovornika azilanata istaknuo je da su ga poslodavci u Hrvatskoj redovito odbijali zaposliti, a plaće koje su mu nudili bile su, po njegovim riječima, oko 300 eura. Kao drugi razlog zašto u Hrvatskoj nije bilo isplativo naći posao bio je taj što se time gube mnoga prava koje azilanti imaju: "ne dobivaš više od 800 kuna mjesečno i moraš si sam plaćati režije za stan". Sugovornik je znao da hrvatski građani teško žive, da nemaju poslove i pate te je upravo zato želio otići negdje drugdje. Međutim, napomenuo je da je Hrvatska bolja od drugih zemalja po tome što je vrlo mirna. "No to je bilo u vrijeme kada je sugovornik tek dobio pravo na azil, a od tada se njegova situacija promijenila. Našao je posao i radio je jer se na socijalnu pomoć nije mogao, a nije ni želio oslanjati", navodi Jurković.

Kada ga je autorica pitala je li mu HZZ našao posao, odgovorio je: "Oni ništa ne nalaze". O hrvatskoj administraciji napominje: "Vrlo su spori. Sustav je vrlo spor". Po njemu je administracija u Hrvatskoj bila sporija nego ona u Pakistanu, a koja je po njemu bila jako loša. "Ako u Hrvatskoj trebaš neki potpis, objasnio je, čekat ćeš ga dva-tri mjeseca".

Autorica ističe da je kroz razgovor s azilantima saznala da je četvrtina ili trećina ljudi koji su dobili azil napustilo Hrvatsku jer se nisu mogli zaposliti. "To je poražavajuće s obzirom na to da je kvota za uvoz strane radne snage prošle godine bila 78,670 osoba, a iskorišteno je oko 45,000. Unatoč pandemiji, 45,000 stranaca dobilo je radnu dozvolu u Hrvatskoj. Od 2006. godine, kada je dodijeljen prvi azil, do kraja prošle godine, ukupno je 950 ljudi dobilo neki oblik međunarodne zaštite u Hrvatskoj (azil ili supsidijarnu zaštitu). To su ljudi koji žele tu raditi i ostati, a ne činimo ništa ili jako malo po pitanju olakšanja njihova zapošljavanja", navodi Jurković za H-Alter.

"Azilantima je ponuđen tečaj hrvatskog jezika i kulture u okviru od 70 sati, što je premalo. U zemljama zapadne Europe radi se o 300 obaveznih "Nekome tko ima bolove, koji je jako bolestan i treba mu hitno pomoć, kažeš da dođe sljedeći tjedan? Dakle, može umrijeti, a tebe nije briga za strance...?"sati i dodatnim satima koje provode lokalne zajednice", ističe Jurković. Recimo, "u Nizozemskoj su se provodili tzv. integracijski tečajevi u trajanju od 600 sati, od kojih je većina bila posvećena učenju nizozemskog jezika. U Norveškoj su obavezni tečajevi jezika za izbjeglice trajali početnih 300 sati..., dok su norveške općine bile dužne ponuditi još do 2,700 dodatnih sati integracijskoga programa onima koji su za to imali potrebu".

Jedan od sugovornika u knjizi napomenuo je da je pohađao tečaj hrvatskoga jezika tri mjeseca. Trebao je uslijediti i nastavak tečaja, no rekli su mu da samo "novi" azilanti imaju pravo na taj tečaj. Azilant je imao veliku želju – "potrebu i žeđ" za tim, kako je sam rekao, da nastavi učiti jezik, čak je i obavijestio svoga šefa na poslu da će imati navečer tečaj i dogovorio da, dok tečaj traje, radi u jutarnjoj smjeni.

Manjak tečajeva hrvatskog jezika utječe na obrazovanje uopće. Primjer za to je mladić Turske koji se pri dolasku "u Hrvatsku uključio u srednju školu i naučio hrvatski jezik, ali nedovoljno dobro da prođe državnu maturu. Iako su govornici turskog i hrvatskog jezika rijetki i Hrvatskoj potrebni, on se zbog državne mature nije mogao upisati na fakultet i tada kada sam s njim razgovarala radio je kao konobar", napominje Jurković za H-Alter.

Jedan od sugovornika u knjizi koji je u zemlji porijekla započeo studij prava, obrazlaže zašto neće nastaviti studij u Hrvatskoj: "Previše je procedura. Kažu vam da imate pravo, ali previše je procedura oko toga, nepotrebnih blokada... Mogao bih probati, ali uzalud bih potrošio vrijeme. Ne na sveučilištu, već zbog nepotrebnih procedura: idi tamo-vamo... umorio bih se, a za ništa". Jurković je istaknula kako se mnogi azilanti ne mogu posvetiti učenju jer moraju zarađivati kako bi preživjeli, a studij nije prilagođen njihovom vremenu ni mogućnostima.

Što se tiče zdravstva, Jurković napominje: "Bilo je problema u pristupu zdravstvenim uslugama. Azilanti to rješavaju tako da se zaposle i preko poslodavca dobiju zdravstvenu iskaznicu. Međutim, kada bi kod liječnika išli sa svojim iskaznicama azilanata, informatički sustav implementiran u"Moji prijatelji azilanti gledaju kako da na bilo koji način prezentiraju sebe hrvatskom stanovništvu i čak investiraju vlastite novce. Govori se kako je Zagreb multikulturalan grad, ali ne postoji mjesto gdje bi svirala glazba iz cijelog svijeta"zdravstvu ne bi ih prepoznavao. Taj problem je dugo trajao – tri ili četiri godine." Naime, azilanti nemaju zdravstveno osiguranje nego zdravstvenu zaštitu i osobnom iskaznicom MUP-a idu kod liječnika. Liječnici često ne znaju uvesti MUP-ovu iskaznicu u sustav i zbog toga mnogi azilanti ne dobivaju zdravstvenu njegu.

Jedan od azilanata napomenuo je da su mu u bolnici nakon pregleda rekli da treba platiti. Morao im je objašnjavati da ima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu. Nisu mu vjerovali pa je to trebao dokazivati i odlaziti na više mjesta po papire kako bi ga se oslobodilo plaćanja tog pregleda.

Drugi sugovornik je napomenuo kako je zdravstvena skrb katastrofalna jer osim što mu nisu vjerovali da ima pravo na besplatno liječenje, usprkos velikim bolovima su mu rekli da dođe tek idući tjedan: "Nekome tko ima bolove, koji je jako bolestan i treba mu hitno pomoć, kažeš da dođe sljedeći tjedan? Dakle, može umrijeti, a tebe nije briga za strance? ... Prvo se treba pobrinuti o bolesnom, a procedure poslije dolaze... Doktoricu nije bilo briga za nas... netko može umrijeti zbog previše procedura". "Deontologija medicinske struke je prvo zbrinuti bolesnike. Zakletve koje su dali prvenstveno se odnose na brigu oko osobe".

Poznato je da integracija, osim što zahtjeva prilagođavanje pridošlica na domicilno stanovništvo, podrazumijeva i prilagođavanje domicilnog stanovništva u odnosu na pridošlice. Jedan od sugovornika u knjizi smatra da bi trebao postojati "međunarodni klub u Zagrebu u kojem bi svirala afrička, arapska i druga glazba. Ako država ne bi mogla financijski poduprijeti takav klub, onda bi trebala, prema njemu, barem osigurati prostor gdje bi se takve večeri ili međunarodni događaji odvijali".

"To stvarno nedostaje", navodi Jurković za H-Alter. "Prošle godine je bila pandemija i nije bilo događanja, ali i prije je to nedostajalo. Zato moji prijatelji azilanti gledaju kako da na bilo koji način prezentiraju sebe hrvatskom stanovništvu i čak investiraju vlastite novce. Govori se kako je Zagreb multikulturalan grad, ali ne postoji mjesto gdje bi svirala glazba iz cijelog svijeta".

Jurković o rasizmu: "O tome azilanti ne vole govoriti, ali neki jesu govorili o tome. Toga ima. U nekim sam situacijama to čula od njihovih prijatelja. Međutim, jedan sugovornik mi je rekao da rasizam nije tako jako zastupljen kao u drugim državama. Recimo, u Grčkoj su postojale neke desničarske stranke i grupe koje su baš maltretirale ljude."

O iskustvima rasističkih komentara u Hrvatskoj oglasio se i sugovornik istraživanja porijeklom iz Nigerije. U Kutini, kada je u tamošnjem prihvatilištu prije nekoliko godina čekao odluku o zatraženom azilu, jedan mu je čovjek iz auta dobacio, njegovim riječima: "Pičku materinu crnac, "Azilantima je ponuđen tečaj hrvatskog jezika i kulture u okviru od 70 sati, što je premalo. U zemljama zapadne Europe radi se o 300 obaveznih sati i dodatnim satima koje provode lokalne zajednice"što tražiš ovdje, marš!" i nazvao ga majmunom. Također, jednom prilikom ga u kafiću nisu htjeli poslužiti zbog boje kože.

Sugovornik iz Pakistana je naveo: "Ako si tražitelj azila, ako kažeš da si tražitelj azila, ljudi ne žele s tobom komunicirati... ljudi iz Hrvatske. Ako im kažeš da si izbjeglica, čak se ne žele ni rukovati s tobom". Nekoliko godina kasnije, dok je tražio stan, naveo je da su ljudi rasisti i ne žele iznajmljivati stanove strancima.

Autorica je istaknula i sjećanje starijih izbjeglica na Pokret nesvrstanih: "Jedan od kazivača koji je završio u Hrvatskoj rekao je svom ocu gdje se nalazi, a ovaj mu je napomenuo dobre stvari o nama jer je Jugoslavija nekoć igrala značajnu ulogu u Pokretu nesvrstanih. Međutim, stvari su se promijenile. Vjerojatno kao posljedica rata, tranzicije i vremena u kojem smo izgubili kontakte s 'drugima'".

Jurković na kraju knjige zaključuje da ako "usporedimo teorijske okvire i dimenzije integracije s iskustvima kazivača, može se reći da je svako identificirano područje integracije u Hrvatskoj pokazalo nedostatke u sustavu provedbe i u konačnici loše utjecalo na život azilanata, stavljajući ih u poziciju marginalizacije i siromaštva. Teško su se zapošljavali, teško nalazili smještaj, pristup obrazovanju im je bio omogućen samo na područjima osposobljavanja za niskokvalificirane poslove, a o pristupu na fakultete nisu niti pomišljali".

Jedan od propusta Jurković uočava u radu Stalnog povjerenstva za provedbu integracije stranaca u hrvatsko društvo, koje je imalo obavezu sastajati se dva puta godišnje, a po potrebi i češće. Ono je osnovano 2013. godine rješenjem Vlade Republike Hrvatske, no 2016. godine se nije sastalo nijednom. Također, do donošenja nove migracijske politike nije došlo ni do svibnja 2019. godine te je Migracijska politika Republike Hrvatske za razdoblje od 2013.-2015. bila ujedno i zadnja važeća migracijska politika. Jurković navodi da su "nedostatke u funkcioniranju državnog sustava pokušavale nadoknaditi međunarodne organizacije, građanske inicijative i nevladine udruge koje su, svaka sa svojom unutarnjom logikom... pomagale azilantima 'hodati' kroz sustav i ostvarivati svoja prava".

"Većina azilanata mi je rekla da su oni svjesni da prolaze kroz sve muke kao i hrvatski građani. Jedan mladi čovjek iz Sirije, koji je bio u Austriji pa su ga vratili u Hrvatsku, rekao mi je da se u Hrvatskoj ne osjeća kao građanin drugog reda kao što se osjeća u Austriji. Kada sam ga pitala da to objasni, odgovorio je da ne zna kako bi objasnio, ali da se ovdje jednostavno ne osjeća tako i da prolazi kroz iste muke kao i svi ostali hrvatski građani. Zadovoljni su ljudima i životom ovdje, iako imaju dosta prepreka na putu ka integraciji. Oni koji su tu već četiri ili više godina znaju što ovdje mogu, a što ne mogu očekivati", zaključuje Jurković na kraju razgovora za H-Alter.