Da su se u Hrvatskoj pojavili u ulozi turista voljnih potrošiti poveću sumu novca, situacija bi zasigurno bila sasvim drugačija.
"Nekad se na mjestu zida koji okružuje centar nalazila manja žičana ograda. Jedan bi se sagnuo, drugi bi mu skočio na leđa, preskočio ogradu i pokušao pobjeći. Policija bi ih lovila po naselju, pa su se sumještani osjećali nesigurnima. Ta stara ograda me podsjećala na logore. Novi zid, koji je sagrađen za mog mandata, viši je od četiri metra i nije tu radi šminke. On je tu da ih spriječi u bijegu. Ovo je ustanova zatvorenog tipa i takva treba i ostati. Ipak su svi oni ovdje s razlogom", riječi su kojima Josip Biljan počinje priču o svom radnom mjestu. Biljan osmu godinu za redom obnaša dužnost načelnika Prihvatnog centra za strance Ježevo, nimalo reprezentativne ustanove, koja je nekad bila motel, a danas predstavlja središnje mjesto za prihvat i deportaciju ilegalnih imigranata.
U sklopu donedavno prenapučenog centra, uskoro će početi gradnja odvojenog objekta za maloljetnike, što je bio jedan od zahtjeva iz pretpristupnih pregovara s Europskom unijom. "Objekt će imati dva kata, a na mjestu sadašnjeg igrališta planiramo izgraditi i odvojeni objekt za obitelji", objašnjava Biljan dok pokazuje plan gradnje. Na pitanje hoće li uskoro još više proširivati svoje kapacitete, budući da će ulaskom u Schengenski prostor Hrvatska mogla biti prva zemlja na udaru ilegalnih migracija, prvi policajac Ježeva odgovara: "Naše procjene su da neće biti potrebe za tim jer idemo u smjeru ojačavanja granice. Više me brine zakonska regulativa koja je nakaradna. Dakle, stranac podnese zahtjev za azil u Hrvatskoj, onda ode u Austriju, oni nam ga vrate, a on i dalje ima pravo biti u našem sustavu. Ja ti to ne bih dopustio, jer ti očito nije u interesu biti u Hrvatskoj", strogo će Biljan, koji pak nije htio suviše
biljan.jpg
komentirati migracijske politike. "To je složen problem koji me ne interesira. Neka se time bave nadležne agencije, a moje je da spriječim ilegalne migracije. Ipak sam ja represivni aparat. I nije istina da mi Hrvati ne volimo strance, mi smo otvorena zemlja. Pa non-stop smo bili pod tuđom vlasti. Ni sada nam neće smetati netko dobronamjeran. Ali ne možeš dovoditi strance i onda ih praviti još većom sirotinjom nego što si ti sam."
Uoči odlaska u obilazak centra, načelnik priznaje kako ustanova nema posebne uvjete koji bi strancima, koji čekaju na deportaciju ili odobrenje azila, što se pak rijetko kada događa, prikratili vrijeme. "Imamo dvije socijalne djelatnice, ali nismo dužni raditi s njima jer tu ostanu od par dana do tri mjeseca. Imamo knjižnicu, nekoliko društvenih igara, igralište na kojemu mogu biti par sati dnevno. Ali nemamo ni koševe ni golove. Javljao sam se svima za pomoć, ali nikoga nije briga. To je bila dužnost Europske unije pa ništa nisu napravili. Ali neka, ljudi se još najbolje zabave kad improviziraju." Za razliku od skromnih sredstava koja su se utrošila za razbibrigu i kulturno uzdizanje stanovnika Ježeva, Hrvatska, unatoč krizi, i dalje ulaže izdašna sredstva koja su potrebna za troškove njihove deportacije. Prema Biljanovim riječima, riječ je o 1 700 000 kuna, a taj je iznos porastao budući da se danas 99 posto deportacija obavlja avionom.
Iako se u velikoj prostoriji s pogledom na igralište, na kojem se rekreira tek jedan muškarac u srednjim godinama, nalazi stol za stolni tenis, većina privremenih boravitelja centra u manjim grupama sjedi za stolovima i razgovara ili gleda televiziju iz koje dopiru zvuci glazbenog programa. "Dopuštamo fotografiranje, ali ne preporučam vam da to i učinite zbog njihove sigurnosti. Ipak ih je većina u postupku azila", objašnjava Biljan te dodaje: "Malo njih zna engleski, nisam siguran kako ćete se sporazumjeti." Čuvši da se traži netko za razgovor, mladi Libijac prstom pokazuje na mladića za susjednim stolom.
"Naš jedini grijeh je što smo pobjegli od katastrofe rata. Zar zbog toga zaslužujemo biti u ovom zatvoru? Policija se odnosi prema nama kao da smo životinje"
"U potrazi za boljim životnim uvjetima, prebjegao sam bez dokumenta iz razorenog Afganistana. Prije mjesec dana uhvatili su me na slovensko-hrvatskoj granici. Želim ostati živjeti u Hrvatskoj pa sam podnio zahtjev za azil", kaže dvadesettrogodišnji Mohammed Ali Fayazi te dodaje kako je zadovoljan životnim uvjetima u centru. No isto ne misle njegovi sunarodnjaci koji su ga uskoro okružili. "Naš jedini grijeh je što smo pobjegli od katastrofe rata. Zar zbog toga zaslužujemo biti u ovom zatvoru? Policija se odnosi prema nama kao da smo životinje", prevodi Fayazi njihove pritužbe dok mu iza leđa stoji policajac koji nas sve vrijeme nadzire. "Ova četvorica već petnaest dana štrajkaju glađu jer žele da ih se prebaci u prihvatilište za tražitelje azila u Kutini. Najstariji od njih sada teži jedva 56 kilograma", kaže mladi Afganistanac. "Mislite li da bi netko tko petnaest dana ne uzima hranu i vodu zaista bio u stanju stajati na nogama? Imali smo onih koji su stvarno štrajkali glađu, ali to ovaj put nije slučaj. Za vrijeme zajedničkih obroka oni zaista ništa ne konzumiraju, ali im onda ostali kasnije donose hranu u sobu. Uostalom, pod stalnim su medicinskim nadzorom pa bismo itekako znali da su u stvarnom štrajku", odgovara Biljan na tvrdnje grupe Afganistanaca.
Na rastanku se Fayazi nije činio suviše optimističnim. "Neka nam je sa srećom oboma u životu", odgovara na želje za pozitivnim rješenjem njegova traženja azila. Uzevši u obzir da je u Hrvatskoj posljednjih osam godina odobreno tek 30 od ukupno 2 035 zahtjeva za azilom, ovaj mladi Afganistanac nema previše razloga za nadu. Iako su ga u potrazi za životom prvo spriječile granice, a potom i zidovi dobro opasanog prihvatnog centra, na kraju će mu presuditi kruti sustav u kojem stranci još uvijek nisu dobrodošli.
Ilegalni mogu biti postupci, a ne ljudi
Centar za mirovne studije u svom fokusu ima ljude i zaštitu njihovog dostojanstva te se u tom smislu nikako ne bismo zalagali za gradnju novih ili proširenja dosadašnjih objekata za zatvaranje kao rješenja ovog problema. Ono za što se zalažemo je da "papiri" ne budu važniji od ljudi te da se prestane govoriti i tretirati te osobe kao ilegalne jer ljudi to ne mogu biti. Ilegalni mogu biti postupci, pa stoga smatramo kako se osobe ne bi smjele smještati u detencijski centar samo zato sto su granicu prešle na način koji je u hrvatskom zakonodavstvu okarakterizian kao nezakonit. No, budući da ne možemo ignorirati činjenicu da u Hrvatskoj, a i u ostatku svijeta, postoje detencijski centri, već niz godina izuzetno nam je važno da se u postojećem objektu tog tipa poštuju što bolji standardi smještaja, prehrane, postupanja prema osobama koje su tamo smještene i ostale pojedinosti vezane za život u takvom okruženju.
"Izuzetno nam je važno da se u postojećem objektu poštuju što bolji standardi smještaja, prehrane, postupanja i ostale pojedinosti vezane za život u takvom okruženju"
Hrvatskoj je potrebno je čim skorije donošenje nove migracijske politike koja bi na cjelovit način obuhvatila sve vrste migranata i sve aspekte migracija. U ovom trenutku vrlo je očita potreba za uređenjem čitavog područja koje se tiče integracije imigranata u hrvatsko društvo, a posebice maloljetnika bez pratnje. Posljednja takva strategija donijeta je 2007, a krajem prošle godine počelo se pričati o donošenju nove, no do sada nikakve službene informacije o tome nismo dobili. Na nedavno održanoj konferenciji CMS-a pod nazivom "Integracijske politike i prakse-uključivanje azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom u hrvatsko društvo", nekoliko sudionika i sudionica istaklo je potrebu za što hitnijim donošenjem takvog dokumenta, ali istovremeno upozoravajući na važnost uključivanja svih relevantnih aktera u njenu izradu, uključujući i same azilante i azilantice.
