Ogromne kompanije poput brodogradilišta trebale bi biti u vlasništvu države, jer strateške industrije svugdje primaju subvencije.
Zadruge i perspektive restrukturiranja industrija na Zapadnom Balkanu bile su tema predavanja koje je ekonomski stručnjak Milford Bateman prošloga tjedna održao u Zagrebu, u sklopu konferencije "Social Innovation and Eco Social Entrepreneurship Forum" koju je organizirala udruga "Zdravi grad". Bateman je doktorirao na temu malog poduzetništva u bivšoj Jugoslaviji na Sveučilištu u Bradfordu, a danas većinu vremena živi u Opatiji. Gostujući je predavač na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli i nezavisni konzultant na pitanjima lokalnog razvoja. Između ostalog, autor je knjige "Zašto mikrofinanciranje ne radi?: destruktivni uspon lokalnog neoliberalizma". S Batemanom smo za H-Alter razgovarali o mogućnostima pretvorbe posrnulih hrvatskih tvrtki u zadruge, o prodaji prostora za jednokratnu upotrebu kao jedinoj "razvojnoj" ideji namijenjenoj hrvatskoj obali te o štetnosti politika smanjenja funkcija države i privatizacije.
U Španjolskoj je nezaposlenost 25 posto, a u regiji gdje djeluje najpoznatija federacija zadruga Mondragon gotovo nula. Zašto su zadruge bolje podnijele krizu od drugih poslovnih modela?
Zadruge će možda smanjiti svima plaću, ali nemaju tendenciju otpuštati. Čekaju dok se situacija popravi, pa poboljšaju uvjete radnicima
Prvo što konvencionalne tvrtke naprave kada se suoče s problemima je da proglase višak ljudi, dok zadruge razmišljaju na mnogo duži rok. Svrha zadruga je ekonomska, ali također i društvena. Zadruge će možda smanjiti svima plaću, ali nemaju tendenciju otpuštati. Zatim čekaju dok se situacija popravi, pa poboljšaju uvjete radnicima. Drugi razlog zašto zadruge bolje rade je razlika u financiranju. Na primjer glavna banka Mondragona, Caja Laboral Popular, u vlasništvu je zajednice. Iako su neke banke u Španjolskoj tijekom 2006. i 2007. zarađivale mnogo novca na spekuliranju nekretninama, Banka Popolar je odlučila ne ulaziti u takve i slične spekulacije. Banka je zato još uvijek snažna i može zadrugama osigurati kapital kao mjere hitne pomoći ako se suoče s problemima.
Najuspješnije europske regije u razvoju zadruga, Baskija i Emilia Romagna, imaju sličan sustav financiranja zadruga. Osim financija, koji su još preduvjeti nužni za razvoj zadruga?
Primjerice, Caja Laboral nudi ono što se naziva strpljivo financiranje. Ne nudi novac da bi zarađivala, već da bi podržavala razvoj. Ako je lokalna ekonomija sveukupno uspješnija, onda i banka može zarađivati, ali kroz duže vremensko razdoblje. Na sjeveru Italije također imaju zadružne banke. One su dio zajednice i također nude slično jeftino financiranje na duže vremena često s rokom otplate tako da se posao stvarno može razviti. U kapitalističkim regijima banke postoje kako bi zarađivale brzo, mnogo i ne mareći za cijenu. Menadžeri imaju takve ugovore da je njihova zarada bazirana na onome koliko se zaradi. Ako zajednica propadne nije ih briga jer oni ionako odu negdje drugdje.
Zadružne banke dijele sudbinu lokalne zajednice, za razliku od ostalih banaka?
EU je neoliberalna institucija. Ima sličan sustav razmišljanja kao MMF i WB, i uključila je privatizaciju u svoje direktive
Upravo tako. Filozofija u financijskim zadrugama drugačija je u odnosu na druge banke. One su u vlasništvu zajednice, ali njima zajednica i upravlja. Posljednja stvar koju zajednica želi je da banke spekuliraju. Također, zadružne banke osiguraju da menadžeri znaju da su odgovorni prema zajednici te ih kontroliraju kako ne bi mogli koristiti novac za kratkoročnu maksimalizaciju profita. Čini se da im to uspijeva, za razliku od nekih drugih zemalja, kao što je moja vlastita zemlja, gdje bankari zarađuju milijune, a uništili su cijeli sustav.
Dug je danas kao sredstvo kontrole moćniji od vlasništva. Koliko je za otpornost zadruga na krizu zaslužno to što one ne gomilaju dugove?
Tvrtke gomilaju dugove. Pogledajmo samo američkog predsjedničkog kandidata Mitta Romneyja, on je majstor u manipuliranju poreznim sustavom. Kupuje tvrtke na način da uloži malo svog novca, podigne golem kredit u banci i tim novcem kupi tvrtku. Tvrtka tada ima ogroman dug, a dug je porezna odbijenica. Novcem kojim si nekad plaćao porez sada plaćaš kredit, Na kraju posjeduješ tvrtku, a kredit su zapravo platili porezni obveznici. Tako je, primjerice, kupljen čak i nogometni klub Manchester United. To je sjajan način za zarađivanje, ali nije dobar za Manchester United. Zadruge se ne utječu takvim metodama.
U jednom od radova napisali ste da je većina preduvjeta u obje regije - Baskiji i Emiliji Romagni - morala biti namjerno stvorena. Također, ocijenili ste da je većinu tih preduvjeta moguće stvoriti u većini tranzicijskih zemalja. Osim financiranja, o kakvim je još preduvjetima riječ?
Moramo rekonstruirati državu, učiniti ju demokratičnijom i funkcionalnom, jer ju trebamo zbog okoliša, zdravstva, razvoja. Međutim, pitanje je kako upravljati državom demokratično, odgovorno i transparentno
Ako se pogleda Mondragon, skandinavske pa i njemačke zadruge, jedan od ključnih faktora za njihov uspjeh je ne samo razina finacijske već i nefinancijske podrške. Jedna od ključnih stvari u Mondragonu je poduzetnički odjel koji su ustanovili kako bi pomogli ljudima da pokrenu zadruge, ne da zarade od njih već da osiguraju da su zadruge snažne i da mogu osigurati održive poslove. U Italiji postoji nekoliko organizacija koje pružaju takvu podršku. Talijanske lokalne i regionalne vlade su 1960-ih i 1970-ih godina pružale snažnu tehničku podršku, podršku u poslovnom planiranju i edukaciji. Kada su zadruge osnažile razvile su vlastite potporne organizacije kao što je LEGA, savez zadruga na ljevici. Postoji i savez na desnici povezan s Katoličkom crkvom. Ako tamo želite pokrenuti zadrugu ili ako vam posao ne ide najbolje pa želite transformirati tvrtku u zadrugu, dobit ćete veliku podršku od tih institucija. To je ključno, i može se napraviti u Hrvatskoj. Međutim, kada smo istraživali zadruge iz Srbije, Makedonije, Bosne i Hrvatske, zaključak je bio da vlade u regiji ne žele platiti takvu podršku jer pokušavaju smanjiti državu umjesto da ju izgrađuju kao demokratsku državu koja radi za nas. To je pogrešan put. Državu se ne može zamijeniti s privatnim poslovima.
Znači li to da argumentaciju namjera sadašnje Vlade da privatizira što god je ostalo neprivatizirano ne biste prihvatili?
Ne samo ove, nego i prošle. Nisu naučili ništa iz zapadnih ekonomija i ogromnih pogrešaka koje smo učinili s privatizacijom. Privatizacija je u Velikoj Britaniji bila potpuna katastrofa. Privatizirali smo na primjer londonsku podzemnu željeznicu, željeznice općenito, komunalne usluge i slično koje su pretvorene u profitne poslove što ih je uništilo. Morali smo ih po jako skupoj cijeni renacionalizirati. Hrvatska je prodala svoje banke vrlo jeftino. Kupile su ih talijanske i austrijske banke i one zarađuju toliko novca da ne možete vjerovati. Taj novac sada napušta državu. To je suludo. Radim i po Latinskoj Americi, i tamo ne prodaju banke. Imaju javne banke koje zarađuju ali novac ostaje u zemlji. Cijeli privatizacijski proces, ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj istočnoj Europi potpuna je katastrofa. Nisu za to krive samo vlade, već su privatizaciju nametali i međunarodni akteri kao Svjetska banka i MMF.
A i neke direktive EU.
Da, moramo i njih uključiti. EU je neoliberalna institucija. Ima sličan sustav razmišljanja kao MMF i WB, i uključila je privatizaciju u svoje direktive. To je, međutim, bilo u drugačijem povijesnom razdoblju, do 2008. godine. Svi su bili zaljubljeni u tržište i u privatni sektor. Sada shvaćamo kakva je to bila greška, dotjerali smo ekonomiju pred zid, nismo u recesiji, već u depresiji, zbog vjerovanja kako je tržište odgovor na sve. To je fundamentalno kriva pretpostavka, a istočna Europa ju je prihvatila i više nego drugi.
Kuda vidite da sustav ide na globalnoj razini?
Ljudi moraju naučiti svjesno kupovati od zadruga
U SAD-u i dalje vjeruju u tržište pod svaku cijenu jer je moć u rukama jedan posto koji imaju mnogo koristi od sustava i opiru se fundamentalnoj promjeni, ali u Europi ljudi shavaćaju da je stari model neodrživ. Čak je i vaš guverner Narodne banke Boris Vujčić rekao da je model potrgan i da trebamo novi. Postoji razumijevanje da se moramo riješiti svih starih ideja o tržišnoj ekonomiji i izgraditi ono što se naziva solidarnom ekonomijom, gdje su svi uključeni i gdje se na državu ne gleda kao na nekakvo strašilo koje je uvijek loše. Mi činimo državu, i povijesno je država pružala ono što nam treba, mirovine, osiguranje, zdravstvenu zaštitu. Reći da je država neprijatelj, jedna je od najgorih stvari koje su potekle od neoliberalnih ekonomskih škola iz Chicaga. Moramo rekonstruirati državu, učiniti ju demokratičnijom i funkcionalnom, jer ju trebamo zbog okoliša, zdravstva, razvoja. Međutim, pitanje je kako upravljati državom demokratično, odgovorno i transparentno. Za to trebamo pogledati kako su one razvijale lokalne uprave u regijama Skandinavije, na sjeveru Italije i u Baskiji. Također, važne resurse ne možemo prepuštati individualnim poduzetnicima, jer povijest pokazuje koliko je to loše. Bez obzira upravlja li se zajednički na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj ili međunarodnoj razini, resursima se mora upravljati zajednički, inače imate posljedice kao što je ona da nema više ribe u Mediteranskom moru za što nitko ne preuzima odgovornost.
U svijetu raste trend spašavanja posrnulih tvrtki pretvaranjem u zadruge. U Francuskoj je u posljednjih trideset godina gotovo osamdeset posto tvrtki koje su na ovaj način transformirane uspjelo opstati. Može li se ovaj model primijeniti i na brojne hrvatske tvrtke na rubu propasti?
Da, ali s nekoliko pojašnjenja. Nakon što je u Argentini cijela ekonomija kolabirala, s tri posto nezaposlenih u jednoj godini skočili su na 25 posto, niz tvrtki je bankrotiralo. Oni su se okrenuli drugačijem modelu, pioniri su u pretvaranju tvrtki u zadruge, i činili su to vrlo uspješno. Međutim, ne ide se transformirati svaku tvrtku. Ako je tvrtka došla do propasti zbog lošeg upravljanja, ima nade u spas kroz zadrugu. Ali ako je tvrtka pred propašću zbog toga što nema potrebe za njenim proizvodima, zadruživanje ju neće spasiti. U Argentini su bili vrlo odlučni u ocjeni perspektive pojedinih tvrtki. Zašto Hrvatska ne bi mogla okupiti sindikate i kvalitetne savjetnike koji bi proučili svaku tvrtku i vidjeli koje se od njih mogu spasiti? Ovdje ima jako kvalitetnih ljudi i zašto se ne bi mogla organizirati takva institucija koja bi pomagala zadrugama i babysittala ih tijekom godine ili koliko je već potrebno da stanu na svoje noge? Tu mislim na malo i srednje poduzetništvo, na primjer neku malu pivovaru s pedesetak ljudi. Takvih tvrtki kojima su menadžeri loše upravljali i iz njih izvlačili novac u Hrvatskoj ima puno. S druge strane, ogromne kompanije kao brodogradilišta trebale bi biti u vlasništvu države, jer takve strateške industrije svugdje primaju subvencije.
Koja je uloga potrošača u transformiranju gospodarstva prema zadružnom modelu?
Možete razviti turizam na vrlo inkluzivan način, od kojeg bi svi imali koristi i koji je povezan s poljoprivrednim zadrugama. Suprotno tome je ono što su nekad zvali "brazilski način", gdje imate jako skupi hotel u kojem migrantski radnici rade za minimalac
Ljudi moraju naučiti svjesno kupovati od zadruga. Hrvatska i ostatak Istočne Europe mora shvatiti da ima mnogo vrsta zadruga. Samo prijeđite granicu u Italiji i pogledajte kako sjajno funkcioniraju radničke zadruge ili potrošačke zadruge u Švicarskoj i Švedskoj. Treba istražiti raznolikost zadružnog svijeta, ali sve one organizirane su na principima solidarnosti, transparentnosti i etike. To su stvari koje trebamo u lokalnim zajednicama. Ako imam izbor, osobno uvijek kupujem od zadruga. Živim u Opatiji i član sam male zadruge u nastanku u Rijeci koja pokušava razviti organsku poljoprivredu. Inicijativu su pokrenuli ljudi koji su željeli isključiti supermarkete s njihovim groznim praksama i stvoriti direktnu vezu između proizvođača i kupca. Takve inicijative su važne, ali Hrvatskoj treba i potrošačka zadruga na nacionalnom nivou koja bi se brinula za dobrobit potrošača, ali i pomagala poljoprivrednoj proizvodnji. Sada to nemate, već imate nekoliko lanaca supermarketa čiji su vlasnici poduzetnici, tajkuni i agrotajkuni, što je vrlo loše za Hrvatsku.
I u zadrugama se, međutim, javljaju problemi. Primjerice, radnici u Mondragonovim tvornicama u Poljskoj su štrajkali jer nisu imali iste uvjete rada kao radnici u Baskiji.
Nema raja na zemlji. Mondragon sada pokušava dobavljače poticati da razvijaju zadruge. Ja sam inače iz Halifaxa. Tamo djeluje fantastična zadruga SUMA. Sve što nabavljaju izvana, oni nabavljaju od zadruga. Na primjer, ako kupuju med iz Maroka, kupuju ga od tamošnje zadruge.
Imate vrlo kritičan stav prema mikrofinanciranju. Iako se komercijalno mikrofinanciranje nije razmahalo u Hrvatskoj, učinilo je dosta štete u Bosni i Hercegovini. Tvrdite da taj model uopće ne iskorjenjuje siromaštvo, već je direktno u službi produženja života neoliberalizmu.
Indijska država Kerala ima između nule i jedan posto rasta BDP-a, jedan od najnižih među indijskim regijama, ali ima najviše društvene kriterije. Obrazovni sustav, sustav socijalne skrbi i svi drugi faktori koje želite su tu, osim BDP-a
Hrvatska je svojedobno imala tri tvrtke za mikrofinanciranje, ali komplicirana procedura ih je spriječila da naprave štetu nalik na onu kakva je napravljena u Bosni. Uz Indiju i Boliviju, Bosna je jedan od najgorih primjera koji pokazuju što mikrofinanciranje može napraviti ako ne postoji snažna regulativa. Umjesto da institucije za mikrofinanciranje služe zajednici, preuzeli su ih menadžeri, koji su samo željeli zarađivati novac, pa su poticali sve da uzimaju kredite. Dok se manjina bogatila, mnogi su upadali u dug. To se često događa kada se razvojna institucija privatizira i vodi kao profitni posao. Profit je neoliberalna nirvana, ali kada dođete do nje, shvatite da je nirvana zapravo pakao.
Pošto predajete u Puli, vjerojatno ste upoznati kako je jedina ideja koja se pojavljuje za taj grad predaja gotovo pedeset kilometara sačuvanog obalnog pojasa u koncesije za daljnju gradnju kroz projekt koji se naziva Brijuni rivijera. Slična je stvar i s Dubrovnikom i slučajem Srđ. Kakvo je vaše mišljenje o lokalnoj razvojnoj politici koja se temelji isključivo na jednokratnoj uporabi prostora?
Ima mnogo primjera kako se može poticati razvoj na korist zajednice, za razliku od ove ideje koncesija i dovođenja multinacionalki. Možete razviti turizam i na vrlo inkluzivan način, od kojeg svi imaju koristi i koji je povezan s poljoprivrednim zadrugama. Suprotno tome je ono što su nekad zvali "brazilski način", gdje imate jako skupi hotel u kojem migrantski radnici rade za minimalac. Tu prosperiraju vlasnici hotela, a ne zajednica. Međutim, ovakav način je brz, zato političari radije dovedu neki hotelski lanac, nego da pomognu nekoj zadruzi da upravlja hotelom, što bi to zahtijevalo više novca i vremena.
Političari zapravo guraju Hrvatsku u ponavljanje španjolskog modela, potiču preizgradnju obale i stvaranje nekretninskog balona na kojem se obogaćuju jedino spekulanti.
milford_bateman.jpg
Da, Španjolska se sada ugleda u druge zemlje s održivijim turizmom ali rušenje tih betonskih hotela ih košta strašno puno novca kojeg nemaju. Hrvatska ima priliku učiti iz ovih pogrešaka i razvijati turizam koji proizlazi iz uključenosti zajednici, rada zadruga i slično.
Kada koristite riječ razvoj, govorite li izvan koncepta ekonomskog rasta kao nužnosti?
Da. Indijska država Kerala ima između nule i jedan posto rasta BDP-a, jedan od najnižih među indijskim regijama, ali ima najviše društvene kriterije. Obrazovni sustav, sustav socijalne skrbi i svi drugi faktori koje želite su tu, osim BDP-a. U Kerali imaju sindikate i određenu minimalnu plaću. Multinacionalne kompanije žele razviti posao ondje gdje je moguć "robovski rad", a ne tamo gdje postoje sindikati i gdje su zagarantirane minimalne plaće. Vratimo se Mondragonu, ni oni ne dobivaju puno stranih investicija. Međutim, po širokim socijalnim kriterijama, standard života u regiji Mondragona puno je viši nego bilo drugdje u Španjolskoj, ali BDP nije toliko dobar. Velika je razlika između rasta kao neoliberalnog koncepta, i razvoja, koji uz ekonomske kriterije mora uključivati i kriterije zaštite okoliša i društva. Odgovornost države je da prouči kako Kerali to uspijeva i da pomogne drugim državama da postanu kao Kerala, a ne da govori na način kako to radi neoliberalna indijska vlada. A ona kaže da je Kerala ta s kojom ne što ne valja.
