Sirijska je vlada 19.1. objavila kako je iz vojnih i civilnih zatvora otpustila 3 569. zatočenika: Misija AL je potvrdila da su njezini promatrači provjeravali, te da ih je do dana pisanja izvještaja otpušteno 1 669. U izvještaju se također prenosi tvrdnja sirijskog ministarstva informiranja da je od početka studenog do 15. siječnja pri njemu akreditirano 147 inozemnih medijskih kuća, te da je u tom periodu u zemlju ušlo 112 stranih novinara, koji su se pridružili 90 koji su već tu boravili. Članovi Misije su u više gradova identificirali "36 arapskih i drugih medijskih organizacija". Uz to se navodi da su vladine službe ograničavale ulazak stranim novinarima u više lokacija koje su bile pod kontrolom oporbenih snaga. Također se kaže da su na iste zabrane naišli neki promatrači AL.
Na kraju izvještaja se pod naslovom Prepreke s kojima se suočila Misija nabraja: neki od promatrača nisu bili spremni preuzeti odgovornost zadatka, niti su za to bili pripremljeni; neki su bili prestari i nisu mogli podnijeti fizičke napore; neki su se bojali uputiti se na mjesto sukoba zbog vlastite sigurnosti; neki su pak zahtijevali jednake uvjete hotelskoga smještaja kao u Damasku koji ne postoje na terenu; 129 monitora je navodeći osobne razloge napustilo Misiju prije isteka njezina mandata". Dodajem ovomu da su i pored zvaničnog opoziva monitora AL neki produžili svoj boravak.
Utisak je poslije pažljivog iščitavanja cjelokupnog izvještaja, da se režimske snage sukobljavaju s dobro organiziranim i naoružanim grupama plaćenika s kojima netko sa strane dirigira. Svi su se sukobi kojima su svjedočili arapski monitori događali u gradovima osim onoga sabotiranja naftovoda i napada na policijski autobus.
Kako se kasnije saznalo, na zatvorenoj sjednici petočlanog ministarskog komiteta AL zadužene za sirijski dosje - monitorski je izvještaj usvojen s četiri glasa za (Alžira, Egipta, Sudana i, neočekivano, Omana) i s katarskim glasom protiv. No kada se originalni tekst misije pojavio u medijima, predsjedavajući tog komiteta Al-Tani je tvrdio kako je ovaj tek njegova "preliminarna verzija".
Taktika pobunjenika
Koliko mogu prosuditi, većina akcija Sirijske slobodne vojske se svodi na slanje manjih oružanih grupa u urbane centre u kojima su izbili nemiri i gdje je došlo do sukoba sa snagama sigurnosti. Jednom na licu mjesta, te grupe preuzimaju na sebe "zaštitu civilnog stanovništva" i uspostavljaju kontrolu nad njima sklonim dijelovima grada. U Homsu je to bila sunitska četvrt Babo Amro. Ta im je služila kao polazna baza za gerilske operacije protiv vladinih snaga sigurnosti i za širenje područja djelovanja. Vlasti su, dopremajući prema Homsu pojačanja, krenule u protuakciju, prvo blokiravši Babo Amru, opsjedajući je i tukući je lakom artiljerijom od čije su vatre stradali i mnogi civili. S danima koliko je opsada trajala broj žrtava se povećavao prema javljanjima samih pobunjenika. Smrt dvoje stranih novinara i ranjavanje dvojice drugih direktnim pogotkom mine u pobunjeničkom informativnom centru Babo Amri im je pomoglo da se po svijetu razglase režimski zločini. Kada su vladine snage krenule u završnu ofenzivu na već opustjeli pobunjenički bastion, infiltratori su se povukli. Naišao sam u članku jednog stranog novinara na jetku izjavu jednoga od rijetkih tu zatečenih lokalaca koji je krivio te vojnike da su prvo, navukli na Babo Amru osvetu režimskih snaga, a da su jednostavno isparili kada je postalo gusto. No pokazalo tjedan-dva kasnije da su se je isto ponovilo u drugim kvartovima grada, što je na njih ponovo navuklo napade snaga sigurnosti.
Isti se scenario poslije Homsa ponavljao u desetak drugih lokacija u Siriji. U posljednjih mjesec dana pobunjeničke su se vojne grupe istovremeno, na isti način i primjenjujući istu taktiku infiltrirale u više gradova. Centralne su snage sigurnosti prisiljene prebacivati se s jednog kraja Sirije do drugoga. Razvlače ih, što je i namjera, jer tako pobunjenički borci kompenziraju nedostatak ljudstva i inferiornost svoga naoružanja.
Cilj im nije, kao što misle neki komentatori, zadržati kontrolu nad teritorijem kojega su zaposjeli, već na sebe i na stanovništvo toga bastiona navući vladine snage i razglasiti njihove zločine. Što više mrtvih to će tim žrtvama i patnjama Sirijaca biti posvećena veća medijska pažnja u svijetu, a time će i jačati pritisak na međunarodnu zajednicu da intervenira kako bi se "zaustavilo krvoproliće". I, naravno, brojke se napuhavaju ili čak izmišljaju. Kako se ipak ne može sakriti da su i pobunjeničke grupe odgovorne za stradanja nekih civila, lansirana je teza da se snage sigurnosti koriste "ljudskim štitom" (human shield), mada je upravo to uhodana taktika antivladinih gerilaca.
U godinu dana ubijeno je 8 182 civila i 3 841 pripadnik snaga sigurnosti i režimskih vojnika
Ukupan broj mrtvih od početka sukoba prošle godine se također koristi kao argument u prilog međunarodne intervencije. Opservatorija za ljudska prava, o kojoj sam ranije pisao, objavila je da je do trećeg mjeseca ove godine, dakle u godinu dana, ubijeno 8 182 civila i 3 841 pripadnika snaga sigurnosti i režimskih vojnika. Zbrajanjem poginulih se također bave Sirijski dokumentacioni centar (Violation Documentation Center - Syrian Documents) i portal koji se naziva Sirijski mučenici (Shehaba). Prema podacima Centra, broj poginulih civila iznosio je 11 884. a režimskih vojnika 2 150, dok se je prema portalu Shehaba njihov ukupan broj bio popeo na 15 344 od kojih su 14 072 navodno bili civili. Sva tri zbrajališta u "civile" uračunavaju i pripadnike Sirijske slobodne vojske i drugih antirežimskih naoružanih grupa. Kancelarija UN-ova Visokog komesarijata za ljudska prava sa sjedištem u Ženevi također sudjeluje u ovoj licitaciji s brojem poginulih uglavnom se oslanjajući na podatke Opservatorije i Dokumentacionog centra.
I na kraju ove priče o taktikama - samo jedna napomena o ofenzivnom djelovanju vladinih snaga protiv pobunjenika: od početka sukoba ni u jednom trenutku na njih ili na demonstrante nisu upućeni avioni i helikopteri s kojima raspolaže sirijska vojska. Tako je izbjegnuta zamka u koju je bio upao Gadafi šaljući svoju vojnu avijaciju u bombardiranje protivnika. Dakle, nema osnova za UN-ovo proglašavanje "No-fly" zone koja bi omogućila međunarodnu vojnu intervenciju. Vladine snage također ne koriste tešku artiljeriju.
Borbe u Idlibu i okolini
I dok su se na ekranima državne TV vrtjele slike izmasakriranih civila u Homsu za što su vlasti optuživale "ubačene teroriste", iste su slike ponavljane na internet relejima oporbe, ali je taj zločin pripisivan snagama sigurnosti.
Bez obzira što je navedene brojke nemoguće provjeriti, čini se da su ovi sukobi poslije onih u Deri i Homsu bili najkrvaviji. No, rekao bih da osvajanje Idliba bio prijelomni momenat kada su međunarodni faktori počeli shvaćati da bi se Bašarov režim možda mogao održati.
Poslije pada Idliba pojavile su se informacije da se borbe s vladinim lojalistima nastavljaju na širem području guvernata gdje operiraju grupe do tada nepoznate Sirijske oslobodilačke vojske. Ova se opisuje kao "koalicija lokalnih civilnih grupa što su se pridružile ustanku". Glavni problem tih grupa je prema tvrdnji jednog neimenovanog vođe te fantomske vojske što nije u stanju naoružati "71 000 mladih dobrovoljaca koji su spremni krenuti u borbu". Prema njemu, usprkos tom nedostatku, njezini su borci, a ne pripadnici Sirijske slobodne vojske glavni protagonisti napada na vladine snage u idlibskom guvernatu. Kada je kasnije vodstvo Sirijske slobodne vojske verbalno pristalo pridržavati se primirja predviđenog Annanovim planom, ova je paralelna vojna formacija objavila da će nastaviti sa borbama.
Činjenica da su glavna žarišta sukoba bili gradovi - Dera, blizu jordanske granice, Homs, blizu libanonske, te Idlib na granici sa Turskom - daje kredibilitet tvrdnji Damaska da su ključnu ulogu u njima imale naoružane grupe što su se infiltrirale iz inozemstva. Sirija se zvanično žalila tim susjedima da se preko njihovih granica idu kanali ubacivanju "terorista" i oružja. U četvrtom mjesecu ove godine libanonske su vlasti u svojim teritorijalnim vodama zaustavile jedan brod što je plovio pod zastavom Siera Leone i konfiscirale tri kontejnera puna oružja, municije i eksploziva.
Dvadeset dana kasnije su na jednom talijanskom brodu što je pristao u luci Tripolija zaplijenile skrivenu pošiljku municije za kalašnjikove i revolvere. Obje su pošiljke po svemu sudeći bile nnamijenjene sirijskim pobunjenicima. Prvi je brod preuzeo teret u Libiji, a drugi u Aleksandrji u Egiptu. Istoga dana kada je izvršena druga pljenidba, sirijska je agencija SANA javila da je nedaleko Latakije, na sjeveru zemlje, spriječen noćni pokušaj iskrcavanja grupe "terorista" koji su tu pristigli gumenim čamcima.
Kompromisni Annanov plan
Sirijska se regularna vojska nije raspala kao što su neki očekivali usprkos dezerterstvu izvjesnog broja svojih pripadnika. Oficirski kadar, osim nekoliko prebjega, ostao je vjeran režimu. Zajedno s elitnim jedinicama Republikanske garde i snaga sigurnosti, brojčane nadmoćnosti, superiornosti naoružanja i pokretljivosti skršila je organizirani otpor pobunjeničkih grupa u Deri, Homsu i Idlibu. Doduše, ako je suditi po informacijama opozicionih medijskih releja, te grupe kontroliraju neke seoske zone, a povremeno se upuštaju i u manje napade po većim gradovima. S druge strane, međunarodni tutori sirijske oporbe su u februaru ove godine izgleda zaključili da Rusija i Kina neće popustiti njihovim pritiscima za izglasavanje rezolucije UN-a kojom bi se legalizirala otvorena inozemna vojna intervencija u korist razjedinjene i jalove opozicije, pa su prihvatili kompromisnu formulu koju su Moskva i Peking predložili.
Državna tajnica Clinton je odmah izjavila kako je skeptična, jer je Asad poznat po prihvaćanju raznih planova kojih se kasnije ne pridržava. Predsjednik Sirijskog nacionalnog vijeća Galiun ga je u poruci iz Pariza odbacio, tvrdeći kako je Damask s prihvaćanjem plana dobio na vremenu za gušenje centara protesta. Po njemu, do razrješavanja krize ne može doći bez vojnoga pritiska. Ne imenujući ga, Annan je preko medija odgovorio kako se kriza ne može zaustaviti militarizacijom sukoba, već da rješenje mora biti političko. Kasnije je članica Sirijskog nacionalnog vijeća Kodmani ipak pozdravila tu odluku, ali nije spomenula da je zahtjev za prekid vatre, što je trebao biti prvi korak u implementaciji plana, upućen i opozicionim oružanim grupama. Konačno je objavljeno da će Sirijska slobodna vojska poštovati primirje. Sredinom aprila je VS UN-a jednoglasno odlučilo da se u Siriju upute promatrači UN-a. Za šefa te mirovne misije je imenovan norveški general Robert Mood. Bio je na istom zadatku 2010-2011. na Kosovu. Izjavio je po dolasku u Damask da će raditi na punoj i uspješnoj implementaciji Annanova plana, te pozvao je sve strane u sirijskom sukobu da prekinu s oružanim nasiljem.
