Regionalna kriza, Islamski Kalifat i američki rat protiv "terora" na Bliskom Istoku: Kalifat funkcionira kao sofisticirani mafijaški organizam. Na čelu mu je uz kalifu šesteročlano vijeće. Kalifa Ibrahim je izgleda jedini među članovima koji ima formalno vjersko obrazovanje.
Kako su fanovi Bilićevog "Bešiktaša" u Turskoj "pokušali izvršiti državni udar"?
Bauk džihadizma se nadnio nad Levantom. Turska, Katar i Saudijska Arabija su glavni regionalni igrači koji su to zapetljavali, a s druge strane u to su umiješani i iranski klerici. Sjeme sadašnje iračke krize je posađeno s američkom invazijom 2003. godine s kojom je srušen ne samo režim Sadama Huseina, već su uništene i sve institucije iračke države.
Kako navodi jedna egipatska organizacija, od početka srpnja prošle godine kada su generali smijenili Mursija do danas, kroz ovdašnje je zatvore prošlo 41 163 civila, većinom islamista i njihovih simpatizera. U pritvoru ih je još 16 do 20 tisuća. "Amnesty International" tvrdi da je u istom razdoblju ubijeno najmanje 1400 prosvjednika.
Bauk kruži Bliskim istokom i arapskim svijetom, bauk džihada koji prijeti "nevjernicima" - "šijtskoj vlasti" u Bagdadu, "alauitskom režimu" u Siriji, te libanonskom "šijtskom" Hizbulahu i njegovim saveznicima. Sve su te džihadističke grupe više manje inspirirane fundamentalističkim učenjem i aktivizmom Al-Kaede.
Egipćani su u posljednje tri godine šest puta izlazili na izbore, od toga na tri referendumska plebiscita. Svi referendumi što su upriličeni poslije rušenja Mubaraka, pa tako i sadašnji, proglašavani su historijskim prekretnicama sa kojima počinje nova era u kojoj će svi problemi zemlje biti riješeni, ali se svaki put događalo suprotno.
Turski premijer Erdogan među prvima je osudio prevrat u kojem je srušen demokratski izabran egipatski predsjednik Mursi, nazvavši ga vojnim udarom. Ne samo zbog podrške egipatskom islamističkom projektu, već i zbog činjenice da su turski generali četiri puta smjenjivali civilne vlade u Ankari i rovarili protiv njegove.
Neoislamistička Stranka pravde i razvoja (AKP) turskog premijera Erdogana, počela se 2007. otvarati prema zemljama bližeg i daljeg okruženja. Sve do 2011, dok je Turska vodila politiku "nula problema sa susjedima", suradnja s arapskim državama uključujući i sa Sirijom bila je uspješna.
Tvrdnja da pretovar otrovnog tereta u jednoj od naših luka "ne predstavlja ozbiljnu opasnost" za lokalno stanovništvo krajnje je neodgovorna. Ni jedna druga europska zemlja nije na to pristala. Koji je razlog hrvatskoga zatrčavanja?
Tel Aviv i Rijad bili su antagonizirani iznenadnim američkim otvaranjem prema Iranu i početkom pregovora o njegovu nuklearnom programu u Ženevi, u kojima oni ne sudjeluju. A Turci i Saudijci nisu razumjeli Obamino neočekivano odustajanje od dugo pripremanog napada na Siriju.
