Dera, Homs i Idlib bili su poprišta najžešćih sukoba sirijskih snaga sigurnosti i opozicionih oružanih grupa u kojima je u ovih petnaest mjeseci pobune stradalo najviše sudionika i civila. Slike devastacije tih gradova i okolnih naselja, kao i tijela ubijenih, uključujući djece i žena, u sukcesivnim valovima zapljuskuju svijet. Opozicijske organizacije i njihovi inozemni tutori, te njima bliski mediji, svu krivicu za te zločine pripisuju BAAS-ističkim vlastima i predsjedniku Bašaru kao njihovu nalogodavcu. Režimska propaganda pak tvrdi da se pripadnici sirijske vojske i snaga sigurnosti samo brane od napada, i odgovornost za ta i druga krvoprolića svaljuje na "ubačene terorističke bande".
Gušenje protesta i pobune u Deri u trećem mjesecu 2011, ispucavanje raketa na jedan vladin obavještajni objekat u Damasku i antirežimske manifestacije što su uslijedile u nekim gradovima iskorišteni su za pokušaje međunarodne izolacije i osude sirijskog režima. Nastojeći natjerati Damask na kapitulaciju, SAD, EU, Arapska liga i mnoge njezine članice, nametnule su Siriji seriju ekonomskih i političkih sankcija. U UN-u je pokrenuta inicijativa za jednostranu osudu Sirije. Arapska je liga izašla sa svojim "planom" za rješavanje krize koji je trebao rezultirati promjenom tamošnjeg režima.
Diplomatski pritisci i prizivanje " žestoke vojne intervencije"
Uz negodovanje s postavljanjem Rusije i Kine u UN-u, nastavlja se medijska kampanja za međunarodnu intervenciju kojom bi se stalo na put zločinima Bašarova režima. Misli se na "humanitarnu" vojnu intervenciju poput one koja je dovela do pada Gadafijeva režima, ali bi za njezino pokretanje, kao i u libijskom slučaju, bio potreban placet Vijeća sigurnosti UN-a. Dobar dio zapadnih medija se tada i kasnije, a slijede ih i neki naši komentatori, obrušio se na "impotenciju međunarodne zajednice". Ova je, tvrdila je jedna naša novinarka, "predugo čekala i opet promašila u iznalaženju metode za saniranje krize. Godina pobune i više od osam tisuća poginulih prevelik je i prebolan ulog da bi se odustalo od ciljeva koji su zacrtani u trenucima kada je u drugim zemljama započinjalo Arapsko proljeće". Za taj su promašaj prema istoj autorici sukrivci i međunarodni posrednici. Citiram: "Promatračka misija koju je poslala Arapska liga bio je političko-diplomatski promašaj, a bivši tajnik UN-a Kofi Annan, koji je u Siriju prošloga tjedna poslan kao mirovni izaslanik, bio je iritantan i za potpuno nepristrane promatrače, a kamoli za ljude koji traže mrvu slobode i koji nikako ne mogu shvatiti zašto, nakon svega, taj čovjek opet govori o nekakvom suzdržavanju, pregovorima i mirnom rješavanju krize.
Diplomatske floskule koje je izrekao u Siriji nisu bile drugo do isprazne tlapnje isluženog salonskog političara i diplomata. Rečenice koje je izgovarao bile su poput onih koje su se mogle čuti početkom 90-ih u Hrvatskoj, BiH, Ruandi ili na Kosovu, nakon čega bi uslijedila Sodoma i Gomora rješiva samo žestokom vojnom intervencijom". A sa bombardiranjem bi se, prema autorici, pomoglo sirijskoj oporbi da ne krene putom terorizma" i da Siriju učini "slobodnom i demokratskom" zemljom!
Takvu "žestoku vojnu intervenciju", sigurno ne s ciljem da bi post-Bašarova Sirija postala "slobodnom i demokratskom" zemljom, najglasnije zagovaraju autokratski režimi Saudijske Arabije i Katara, koji financiraju sirijske opozicijske civilne i vojne organizacije, njihovim borcima plaćaju nadnice i naoružanje, a privatnim donacijama i neke terorističke grupe, kao što su ranije pomagali Al-Kaedu u Afganistanu, te još uvijek ekstremne sunitske grupe u Pakistanu i Iraku. Uporabu sile za rušenje BAAS-ističkog režima, najčešće ezopovskim jezikom, zahtijevaju i prvaci Sirijskog nacionalnog vijeća, priznatog od t.zv. Prijatelja Sirije za "legitimnog predstavnika svih Sirijaca". Svjesni su vlastite impotencije. Borci Sirijske slobodne vojske koji su bili ubačeni u Deru, Homs i Idlib bili su prisiljeni na "taktičko povlačenje", a da broj onih što su pri tomu stradali, slike izginulih civila i medijski opisi navodnih režimskih zločina, nisu pokolebali predstavnike Rusije, Kine i nekih drugih pristati na izglasavanje UN-ovih sankcija kojima bi se legalizirala "žestoka vojna intervencija". Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o nametanju zone neletenja (no-fly zone) Gadafijevom režimu kojom su se trebali zaštiti civili, dovela je, NATO-vim bombardiranjem, do preokreta u sukobu njegovih lojalista s pobunjenicima i konačno do njegova pada (regime change), a da tamo sve do danas, osam mjeseci kasnije, nije došlo do demokratskih pomaka. Od tog su bombardiranja stradali i civili koji su trebali bi zaštićeni ovom "humanitarnom" vojnom intervencijom.
Problem je također što SAD i njihovi europski saveznici, poučeni ranijim iskustvima, nisu raspoloženi sa svojim vojnim snagama preuzeti direktan teret rušenja Bašarova režima, već bi u tu operaciju htjeli gurnuti Tursku, i/ili "arapske dobrovoljce" pod zastavama Arapske lige i UN-a ili bez njih. Turci nisu spremni krenuti u solo akciju bez punog angažmana NATO saveznika, a ovi, što je potvrđeno na njihovu nedavnom summitu u Chicagu, za tako nešto nisu voljni. S druge strane, đžihadističke grupe sunitskih radikala koje sa svojim terorističkim napadima pokušavaju minirati mirovni plan Kofi Annana nemaju tih kompleksa. Njima ne treba pokriće UN-a. Objektivni su saveznici svih onih sirijskih grupa i njihovih međunarodnih tutora koji odbijaju dijalog sa BAAS-ističkim režimom i jedini izlaz iz sadašnje krize traže u vojnoj intervenciji...
Gore pobrojane inicijative i dvoumljenja antisirijske koalicije bile su odraz razvoja situacije i odmjeravanja snaga između režimskih i opozicionih oružanih grupa. Pobuna i događaji u Deri, zatim u Homsu i Idlibu, iskorišteni su od arapskih petrodolarskih monarhija za aktiviranje Arapske lige, njezina plana za podrivanje Bašara i slanje monitorske misije u Siriju. Operacija je izvedena krajnje traljavo, a izvještaj promatračke grupe nije pripisao režimskim snagama sigurnosti isključivu odgovornost za tamo počinjene zločine kao što se od te misije očekivalo. Predstavnici AL su bez obzira na to, a uz svestranu podršku Zapada i intenzivno medijsko navijanje, pokušali od Vijeća sigurnosti UN-a ishoditi rezoluciju kojom se osuđuje Bašaraov režim i zahtijeva energična međunarodna intervencija. Kao što je prethodni rečeno, usvajanje te rezolucije su svojim vetoima zaustavili Rusi i Kinezi.
Homs, "sirijska Srebrenica"
Sa svojim mješovitim vjerskim stanovništvom, Homs nije bio najizgledniji centar otpora Bašarovu režimu. Doduše i on se nalazi u oblasti teško pogođenoj dugotrajnom sušom. I tu je priljev pauperiziranih seljaka iz okoline vršio pritisak na ograničene gradske i državne resurse. Najvjerojatnije je izabran zbog blizine libanonske granice.
Grad se nekada smatrao jednim od bastiona BAAS stranke, posebno njezina vojnoga krila. Predvodnici te grupe, prije nego što su 1970. godine smijenili svoje BAAS-ističke prethodnike, bili su Hafez Al-Asad, Bašarov otac, i njegov sunitski partner Mustafa Tlas. Zbližili su se još kada su bili pitomci u Vojnoj akademiji u tom gradu. Tlas je rođen u Homsu i za vrijeme "korektivne revolucije", kako je tada nazvan njihov državni udar, osobno je s pitomcima Akademije hapsio stranačke kolege iz suprotnog tabora. Kasnije ga je Hafez proizveo za svoga ministra obrane i upravljao je tim portfeljom skoro 30. godina. Bašarova supruga Asma je iz sunitske obitelji porijeklom iz Homsa. Ovdje je rođena Butiana Šaaban, također sunitkinja, savjetnica i glasnogovornica Bašarova, koja je od početka nemira u njegovo ime komunicirala sa javnošću.
U grad su se infiltrirali naoružani pripadnici Sirijske slobodne vojske, sastavljene od unovačenih dezertera, većinom sunita, obučenih i opremljenih u vojnim logorima Jordana. No kako ne bi ispalo se s njima dirigira iz inozemstva, u emigrantskim priopćenjima za medije se umjesto imena te armije spominjao samo "Farukov bataljun", grupa boraca pod komandom poručnika Abdulaziz Tlasa (nije jasno da li je u srodstvu sa Mustafom Tlasom), dakle samonikla lokalna pobunjenička milicija poput onih što su se u Libiji borile protiv Gadafijeva režima. Ubačeni su u Homs zaobilaznim putom preko porozne libanonske granice, istim ilegalnim kanalima kojima su tu dovedeni inozemni novinari. Dvoje tih ratnih izvjestilaca - poznata američka novinarka Marie Colvin i francuski fotograf Remi Ochlik - poginuli su u informativnom centru kojega su predgrađu Babo Amro improvizirali pobunjenici. Dvoje drugih ih je na istom mjestu ranjeno, te su kasnije evakuirani prema Libanonu. Kada su režimske snage krenule u ofanzivu protiv te gradske četvrti gdje su se zabarikadirali pobunjenici, ovi su se povukli iz grada, navodno su se "taktički repozicionirali".
Predsjednik Bašar je 27. ožujka posjetio oslobođeni" Homs., šetao ulicama opustošenog Babo Amra i razgovarao sa tu zatečenim stanovnicima. Obećao im je brzu rekonstrukciju njihova kvarta. Državna je TV puno prostora posvetila ovom njegovom pohodu koji je trebao dokazati da su vlasti uspostavile kontrolu nad gradom.
Plan Arapske lige za rušenje Bašara
Iako je Arapska liga "suspendirala" Siriju iz svoga članstva i nametnula joj sankcije, Damask je prihvatio dolazak promatrača AL. Prethodnica misije koja je trebala brojati 500 članova, sve do svoga opoziva nije dostigla tu cifru. Stigla je u Damask 26. studenog. Predvodio ju je jedan sudanski general. Opozvana je 28. siječnja pošto je tri dana ranije podnijela Vijeću AL izvještaj. Ovaj međutim nije objavljen, dok su Hamad Al-Tani, katarski premijer i ministar vanjskih poslova i predsjedavajući ministarskog komiteta AL, te Al-Arabi generalni sekretar AL, doputovali u New York sa starim planom svoje organizacije tvrdeći da ga je Damask odbacio. Marokanska je delegacija, u ime AL i uz podršku zapadnih članica Vijeća sigurnosti UN-a predložila tekst rezolucije koju su Rusi i Kinezi već ranije spomenutim vetoima blokirali. Ruski je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov svoje protivljenje usvajanju takve rezolucije obrazložio njezinom jednostranom osudom sirijskoga režima, dok se u neobjavljenom izvještaju AL za počinjene zločine podjednako optužuju i snage opozicije (iz AL su se kasnije pravdali da ga nisu stigli na vrijeme prevesti s arapskoga na engleski). Tada je američka predstavnica u UN-u Rice, kao što sam ranije naveo, okvalificirala vetoe "odvratnim" i "sramotnim".
