Otvoreno pismo Draženu Siriščeviću, direktoru Dvorane Lisinski, povodom najave nastupa Nives Celzijus u Dvorani Lisinski.
Naravno da postoji granica i dobrog ukusa, i primjerenosti, i građanske pristojnosti, i svakome je jasno da ju se ovime prelazi; Nives Celzijus to upravo stoga i radi, jedina metoda kojom ona raspolaže je - drska provokacija. Vi ste se, kao direktor dvorane očito odlučili praviti da ne znate Pojave poput Nives Celzijus nisu ni najmanje nove, međutim u pristojnom društvu one bi našle svoje mjesto na margini, u pristojnom društvu postojala bi svijest o njihovoj gluposti i štetnosti njihove legitimacijeništa, te nam preko novina cinično poručujete da ne vidite što u ovoj stvari ima biti sporno.
Dvorana Lisinski je društveno dobro, ona nije parkiralište iza velesajma, i upravitelj jedne takve dvorane ne može se praviti englez pred drskim pokazivanjem mišića ovog novog barbarizma, koji nema nikakvu svijest o svojoj nerazvijenosti, o svojoj banalnosti, amoralnosti, neprimjerenosti i neukusu. Ne samo da je lišen svakog stida, taj se barbarizam neskriveno ponosi svojom jeftinom glupošću, i u pravedničkom zanosu megalomanije na sav glas samog sebe predstavlja kao borca za demokraciju, slobodu i pravo na slobodno izražavanje. Ta, valjda danas konačno svatko ima pravo da radi što hoće?! Kaže tim povodom za novine Arsen Dedić: "Svatko ima pravo na rad!" Razumljivo, i korumpirani sudac ima pravo da sudi, i diler droge ima pravo da trguje, dakako, svatko ima pravo na rad. Kaže D. Siriščević: "Svatko tko ima svoju publiku je dobrodošao u dvoranu." U koju dvoranu? U dvoranu koja je kao najprestižnija koncertna dvorana u državi kroz četrdeset godina bila pojam izvrsnosti, u kojoj je zavrijediti nastup značilo dosegnuti zavidnu razinu izvođačkog umijeća.
Koji je sadržaj te pojave? Što ona predstavlja i poručuje?
Često se danas u javnom govoru gubi iz vida da nisu sve ideje jednakovrijedne i ravnopravne. Ne može se na razinu diskusije i tzv. osobnog mišljenja svoditi sraz: obrazovanost - neobrazovanost, darovitost - nedarovitost, poštenje - lopovluk, kreativnost - šablona, originalnost - prepisivanje, pristojnost - nepristojnost, itd. Pa zar mi ništa ne znamo? Zar se baš ništa nismo dogovorili? Nismo li se dogovorili da je društveno poželjno biti npr. obrazovan, a nepoželjno biti neobrazovan? Nismo li još shvatili da razvoj društva počiva na kreativnosti pojedinca, i da je to ono što društvene institucije trebaju poticati i njegovati? Nismo. Naše društvo nije pristojno društvo, ukradenim se novcem kupuju diplome, presude, namještenja, sve da bi se moglo što elegantnije dalje krasti i dalje kupovati, i jedino je pitanje, jedini je kriterij - koliko košta? Jasno je da to ne može biti temelj niti jednog pristojnog, a kamoli jednog humanog društva. Znači li u tom kontekstu ova odluka uprave dvorane Lisinski da je sad Naše društvo nije pristojno društvo, ukradenim se novcem kupuju diplome, presude, namještenja, sve da bi se moglo što elegantnije dalje krasti i dalje kupovati, i jedino je pitanje, jedini je kriterij - koliko košta?gotovo, da smo od razvoja digli ruke i prepustili se slobodnom padu degradacije? Nema kriterija, ništa se ne zna, sve je relativno, "tko ima svoju publiku je dobrodošao u dvoranu", ako može on - zašto ne bih mogao i ja, vox populi, ko jači - taj kvači, na kraju krajeva to je sve biznis, blagajna, politika uprave je biznis, politika je kurva, sve je politika, molim - koliko košta?
Pojave poput Nives Celzijus nisu ni najmanje nove, međutim u pristojnom društvu one bi našle svoje mjesto na margini, u pristojnom društvu postojala bi svijest o njihovoj gluposti i štetnosti njihove legitimacije. Društvo svojim dogovorom kroz društvene institucije usmjerava svoj razvoj, legitimira određene ideje i proglašava ih za prihvatljive, odn. poželjne. Kada dvorana Lisinski stane iza jedne Nives Celzijus, ona ju time legitimira ne samo općedruštveno (za što se već pobrinuo HDZ), nego i s pozicije kulturno-estradne zajednice kao prihvatljivu, odn. poželjnu pojavu. A koji je sadržaj te pojave? Što ona predstavlja i poručuje? Ima li to pitanje ikakvog značaja za upravu Dvorane Lisinski? Ima li uprava Dvorane Lisinski ikakav koncept odgovornosti prema društvenoj zajednici koja ju je izgradila i u kojoj se nalazi?
Nives Celzijus konkretno predstavlja novi vrhunac drskosti naše društvene gluposti, njezina aktivnost ne samo da nema veze s bilo kakvim izvođačkim umijećem ili kreativnom idejom, ona nema veze sa zdravim mozgom. Takva bezobraština dosad je ipak bila rezervirana za političku klasu. Dok se nijedan trgovac neće usuditi da u dućanu prodaje prazne tetrapake mlijeka po cijeni punih, jer toliko inteligenciju svojih mušterija uvažava, Nives Celzijus s tim nema problema, a zašto uostalom i bi? Njen je slučaj opet pokazao da se publiku ne može podcijeniti; iako nam se često čini da je stvar došla do dna, nije: uvijek može još malo gluplje, i još malo gluplje, i tako do u beskraj crne rupe gluposti. Ispražnjena od svakog sadržaja i smisla, ona se svela na tijelo, i kao takva može biti bilo što: fotomodel, voditeljica, pjevačica, kuharica, pisac, saborski zastupnik, nije važno, to je ionako sve ništa, važno je samo na kraju pokupiti što više love, to je suština realizacije čovjeka. Ona sama kaže: "O meni Nismo li se dogovorili da je društveno poželjno biti npr. obrazovan, a nepoželjno biti neobrazovan? Nismo li još shvatili da razvoj društva počiva na kreativnosti pojedinca, i da je to ono što društvene institucije trebaju poticati i njegovati? Nismosvaki dan u svijetu štampaju barem jedan članak, ja mislim da je to veliki uspjeh." Za boga, pa što piše u tom članku? Nije važno, važno je da piše svaki dan. Pitaju se sada naši vrli novinari: "Ako Amerikanci mogu imati tamo neku svoju Kim Kardashian, pa nismo ni mi ništa lošiji, zašto da ne bi i mi imali svoju Nives Celzijus?!" Zaista, sretni smo, bog nas je blagoslovio, živjela Hrvatska. Naravno je to da ona ima "svoju publiku", uvijek će je imati, jer će uvijek biti idiota "od 6 do 106", ali da to bude kriterij Dvorane Lisinski - to nije naravno. Za takve priredbe dvoranu zbilja nije trebalo zidati. Za to ni grad nije trebalo graditi; hvala ti, Bela Četvrti, nije bilo potrebno, bilo bi nam dosta jedno parkiralište iza velesajma.
Ovakva vaša odluka uvreda je za muzičare i muzičke profesionalce; u isto vrijeme dok će na katu zvučati Bachova Muka po Mateju, u sjećanje na Milana Horvata, u prizemlju će, kao u izlogu mesnice, paradirati jedna žena, na radost "svoje publike". Sve ono što glazba, kao duboki izraz ljudskog duha, ljepote, plemenitosti, mašte, inteligencije i vještine predstavlja, ta žena svojim angažmanom negira. Vaša odluka vrijeđa na kraju i uspomenu na samog Vatroslava Lisinskog, neobično lijepog čovjeka, vrijednog i darovitog, koji je unatoč nemogućim uvjetima svojim radom uspio zapaliti jednu svjećicu u mraku provincijalizma, neznanja, neukusa, prostakluka i drskosti. Umjesto da taj, ionako krhki plamičak čuvate, vi dopuštate svakome "tko ima svoju publiku" da se na njega, s oproštenjem, popiša. Koliko je od jedne Nives Celzijus drsko da zakup koncertne dvorane traži, toliko je od vas neodgovorno da joj ga odobrite. Jedna gola guzica na pozornici dvorane Lisinski: dotle smo dogurali, to je slika našeg okrutno ciničnog društva danas, i zbog toga bi vas (kad već nije nju) moglo biti sram.
Karlo Hubak, autor otvorenog pisma Draženu Siriščeviću, rođen je u Zagrebu 1988. Godine. diplomirao je klavir na Muzičkoj akademiji, od 2009. redovito daje koncerte, kao muzički voditelj surađivao je s dramskim kazalištima, a zadnje dvije godine studira dirigiranje na Ruskom državnom konzervatoriju u Sankt Peterburgu. (op. ur.)
