Rubikon je prijeđen. Izgurani su s posla i izvrijeđani ljudi koje smo svi doživljavali kao nadu. Kao plamičak koji će našoj djeci osvjetljavati put ka boljem. Ka znanju. Svi koji smo danas konsternirani, vjerujemo u znanje. To jeste možda zabluda, no vjera je čvrsta, a cijena odustajanja velika. Znanje zdravog odnosa sa sobom, s drugima, znati surađivati, misliti svojom glavom, samostalno donositi odluke, znati cijeniti dostignuća Cjelovita kurikularna reforma nudila je izlaz. Iz zatvorenosti, samozadovoljstva, opijenosti prošlošću, opčinjenosti ograničenostima, strasti prema mitovima i autoritetimaprethodnih generacija, biti odgovorni prema budućim generacijama.
Danas je Znanju izrečeno povijesno NE! Nije izrečeno historijsko NE, i u tom grmu možda i leži zec. Ako je danas Rubikon pređen, danas 25. svibnja, na rođendan ne/voljenih nam vođa onda je to zato jer nas ipak ima dovoljno koji cijenimo Znanje. Koliko ga cijenimo, osim intuitivno, teško je reći. Možda dovoljno da nas krah cjelovite Kurikularne reforme, mobilizira. Možda.
Ako nas nije mobilizirala Deklaracija o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj, a trebala je, ako nas nije mobilizirao udar na one koji brinu hoćemo li dobivati dnevnu dozu informacija ili manipulacija, a moralo je, ako nas nije zabrinulo dokidanje osamnaest godina građenog sustava podrške onom dijelu društva koje kontrolira vlast, predstavlja slabe i marginalizirane, čuva slobodu i ljudska prava (Savjet – Ured – Zaklada), što će nas konačno mobilizirati?
Cjelovita kurikularna reforma nudi izlaz. Iz zatvorenosti, samozadovoljstva, opijenosti prošlosti, opčinjenosti ograničenostima, strasti prema mitovima i autoritetima. Nudi izlaz u Svijet, kakav god da će on u ostatku 21. stoljeća biti, a ne znamo kakav će biti. Nudi šansu da ćemo konačno pokušati sustavno obrazovati slobodnomisleće jedinke, resurs koji bi mogao sačuvati Jadran kakav znamo i kakvog mu se divimo, vratiti krave Krivo je potpuno i pogrešno danas reći da Boris Jokić nije važan, kao ni njegov timna hrvatske pašnjake, vratiti aute na zimi prazne autoceste kojima se hvalimo, ali ih slabo koristimo jer je jeftinije poginuti na državnoj cesti nego platiti 120 kn kojih nemamo, potaknuti poduzetnički duh tako sustavno četvrt stoljeća ubijan korupcijom, nepotizmom, kupnjom socijalnog mira i političkog kredita veterana, zadržati mlade, ali i privući druge mlade i stare jer ima ova zemlja ima što ponuditi.
Krivo je potpuno i pogrešno danas reći da Boris Jokić nije važan, kao ni njegov tim. Važan je, važni su. Nije ih pritisnulo iz osobnih animoziteta nego zbog politike, naravno. Udar na njih je udar na izlaz ovoga društva iz zatucanosti. Tu se naš heroj dana prevario, vjerovatno se i morao prevariti, ali mu to stoji na svjesti. Kakvo glupo zazivanje struke neovisne o politici? Bilo koje zadiranje u školstvo je uvijek politika, i to prvorazredna. Ne može se samo tako ustvrditi da postoje otpori i računati da će oni sami nestati. Neće. Veliki su ulozi u igri. Zatucanim narodom se lako manipulira. Izlazak iz zatucanosti jeste sloboda, ona prava koja pluća napinje ozonom, ne ona Zatucanim narodom se lako manipulira. Izlazak iz zatucanosti jeste sloboda, ona prava koja pluća napinje ozonom, ne ona da odabereš novi model Nike ili Adidas, lažni izbor, ako imaš novca uopćeda odabereš novi model Nike ili Adidas, lažni izbor, ako imaš novca uopće. Slobodno mišljenje? To se ne smije dozvoliti.
Kao što se ne smije dozvoliti bilo kakvo slobodno izražavanje, surađivanje, propitivanje. Svetinje su svuda oko nas, sve ono što ne želimo dopustiti propitivati, što nam nije zgodno otkriti do kraja.
Strah je jak i opasan motivator. Hrvatskom se danas vlada strahom.
Zato danas u Hrvatskoj ne može biti historijskog NE napadu na našu budućnost. Bojimo se reći da su Srbi naša braća, a Srpkinje naše sestre. Ne bojimo? Pa recite to onda javno. Nisu? Kako znate? Niste spremni pogledati preko ograde (tarabe)? Vidjeti da se iza Bajakova dešava potencijalno najveća, najvažnija mirovna i sigurnosna misija za Hrvatsku – približavanje Srbije EU stečevinama, zakonodavstvu, dosegnutom standardu prava i obaveza. Ima li značajnijeg uklanjanja potencijalne ugroze od priljučenja dojučerašnjeg neprijatelja zajedničkoj obitelji? I što Hrvatska radi? Opstruira, kinji, gnjavi, ignorira, potiče način vladanja koji je i ovima i onima elitama po volji a nijednom narodu nije, forsiranje zatucanosti, negiranje prosperiteta. Uz stalni odljev Niste spremni pogledati preko ograde (tarabe)? Vidjeti da se iza Bajakova dešava potencijalno najveća, najvažnija mirovna i sigurnosna misija za Hrvatsku – približavanje Srbije EU stečevinama, zakonodavstvu, dosegnutom standardu prava i obavezapametnih, sposbnih, hrabrih.
Zato današnji kraj Kurikularne reforme ima malo veze sa samim njenim sadržajem. I sam znam pametne ljude koji nisu zadovoljni nekim dijelovima, ponuđenim rješenjima. Nije u tome bit. Poanta je da ovakva reforma vodi naprijed, oslobađa, traži raznolikost, talente, mozgove, kreativke, razmišljanja izvan okvira, spremnost da se prihvati budućnost neizvjesna kakva će biti.
Budimo iskreni – za to nismo spremni. Koliko naših sugrađana stvarno može prihvatiti ideju da se sutra naseli tisuću izbjeglica iz Sirije u nenaseljenu Liku na primjer? Imamo li snage priznati da ćemo radije hračkati po fejsu nego raditi na tome da su muslimani naša braća? Ma dajte, nisu ni pravoslavci, a kamoli muslimani.
Dolazi nam glave naša zatvorenost. Nije nama, koji želimo Hrvatsku vidjeti kao zemlju, društvo, državu na kojoj nam zavide najpametniji, najetičniji, najbolji ljudi na planeti, pravi, ozbiljan neprijatelj ni HRAST ni HNIP. Sami smo sebi neprijatelj. Naš strah od vlastite snage.
I to je problem, jer sebe nije lako mjenjati. No to je i šansa jer jedino sebe i možemo mjenjati.
