'Mala nužda jedan a velika dva.' pjevao je pjesnik o valuti koje više nema, a i tog je pjesnika davno nestalo. Dvije kune, nekih četvrt eura, čega je to mjera? Ima ova zemlja važnijih stvari od razglabanja o te dvije kune koje ministar zdravstva u Vladi RH (ni)je ostavio konobarici u Zadru, dok je protestno napuštao kafić. Ima svakako, no na malim se stvarima prelamaju velika značenja. Tristopet milijuna kuna koliko je Zagrebački Holding u gubitku, kako upravo saznajemo, izvan su našega svakodnevnog iskustva. Mnogo je to novca svakako, no koliko nas točno može zamisliti
Ministar je iz protesta zbog ponašanja konobarice napustio kafić. Meni je to smiješno, neuvjerljivo, prepuno skrivenih značenja. Tko je točno niže na socijalnoj skali od konobara/ica?taj iznos? S dvije kune je drugačije, one su tu, korak od, nažalost bezvrijedne jedne kune, na putu da postanu vrijedne.
Vratimo se na situaciju iz gornje rečenice, ministar je iz protesta zbog ponašanja konobarice napustio kafić. Meni je to smiješno, neuvjerljivo, prepuno skrivenih značenja. Tko je točno niže na socijalnoj skali od konobara/ica? Oni su 'potrošna roba' , prvi za otpuštanje, prvi za izderavanje, naši terapeuti, slika naše lijepše a nedostižne budućnosti, robovi od kojih očekujemo 'odmah, točno kako sam rekao, sa smiješkom' – i bez očekivanja manče. Tako se napojnica, bakšiš, u Zadru oduvijek zvala.
Trudim se uvijek ostaviti te dvije kune, bar njih, konobarima/cama. Ne govorim o lošim konobarima, ima ih kao i loših u svakoj profesiji. Govorim o ljudima koji dnevno, za nas, prohodaju destetke kilometara, mjesečno stotine, koji su most između našeg unutrašnjeg nereda, vanjskog manjka naše ljubaznosti i zadovoljstva koje će nas vratiti da ponovo sjednemo u taj kafić.
Nisam nikada profesionalno konobario ali se sjećam izraza lica i tona glasa mog prijatelja Paula Stubbsa koji jest, davno, u Grčkoj. "Uvijek ostavljam napojnicu, uvijek. Znam kakav je to posao. Uvijek."
Spominjući sociologa, pitam se koliko je dug put od konobarice do ministra. Vrag mi ne da mira pa se pitam, čija je društvena korist veća, konobarice ili ministra? Možda smo mi samo unesrećeni takvim ministrima da poput njih i uslužne djelatnosti izgledaju divovi ljudskosti, znanja i vještina? Stvarno, koliko je dug put, socijalne (ne)prohodnosti od dna do vrha u nas? Baveći se izgradnjom mira, ta mi je veza 'dna' i 'vrha' uvijek zanimljiva. Kolike su šanse da će oni na vrhu znati kako je onima 'dole'? Kakve su šanse onima/ nama na dnu Lederachove piramide da dosegnemo, komunikacijski makar, one pri vrhu?
Kako to izgleda kada se oni koji upravljaju državom/ svima nama, nađu lice u lice s onima koji ne upravljaju ni sa kim?
Dvije su kune meni mjera bola, krik kojeg nikako ne mogu izbaciti iz ušiju, od jučer. Čujem ih kako NE udaraju na stol, čujem vrisak odsustva Vrag mi ne da mira pa se pitam, čija je društvena korist veća, konobarice ili ministra? Možda smo mi samo unesrećeni takvim ministrima...poštovanja ljudskog bića koje je toliko manje moćno od ministra da je i mene sram kada ga zamišljam kako ustaje, protestno. I dok ustaje – protestno, i vadi tih dvadeset (i dvije) kune, slika mi se mjenja. Naglo i jako. Ne vidim više samo bahatog političara, vidim sve više i zbunjenog moćnika koji je u trenu, možda baš zbog te dvije kune shvatio da smo svi ljudi. Da nas podjele na gore i dole na moćne i nemoćne, na važne i nevažne, udaljavaju jedne od drugih, najviše od sebe samih. Nema tog društva koje je sretno ako su konobari, blagajnice, lučki radnici, švelje ponižene. Niti blagostanje stiže iz odvojenosti moćnih, elite, vrha.
Zato su nam važne te dvije kune, malo ili ništa novca da njime platite, istovremeno toliko mnogo možete izgubiti, propustiti, zeznuti, podcjenjujući ga.
Mali čovijek čuči skriven u te dvije kune, testira nas koliko ga vidimo, preziremo li ga ili poštujemo. Najvažnije je da on ne traži poštovanje za sebe, zanima ga umijemo li mi cijeniti 'sitnice koje život znače.'
***
Ovo su stote Miramidalije. Ne bi ih bilo bez vjerne publike a niti bez portala H-Alter.org Traju od rujna 2014 i ne misle prestati. Ako Vam se sviđaju, kada budete imali, podržite H-Alter.org. Bude li interesa mogla bi uskoro izaći i knjiga sabranih #miramidalija. Hvala Vam na pažnji! Ona, pažnja, svoje vrijeme, najviše je što možemo dati jedni drugima.
