Što sada? Koliko će Vlada izdržati? Hoće li HINA pasti isto tako lako kao HRT? Može li, ako, Komadina vratiti (ili privesti) SDP socijaldemokraciji? Što kada se "orbanizira" Hrvatska? Koja je slijedeća društvena skupina "na udaru”? Žene?
Loša pitanja. Krivo usmjerena. Na druge, ne na sebe. Ne sadrže osobu s kojom svatko od nas provodi cijeli svoj život, sebe samu. Proizvodnja sukoba jest na djelu. To ne mora biti loše. Kako učimo u Transformaciji sukoba, kineski znak za sukob čine dva znaka: Opasnost i Prilika. Oko Svaki i najmanji čin autentičnog življenja oslobađa nas straha. Iskoračimo iz licemjerjanas je more prilika, svakim danom sve više, kažem i nadam se da ne zvuči cinično. Problem je u Opasnosti. U nasilju. Na to moramo biti fokusirani, na prevenciju, prepoznavanje, identificiranje, diskvalifikaciju nasilja. Nasilje je protiv Života, znači protiv drugih ljudi, životinja, biljaka. Nasilje proizvode ljudi. Potres nije nasilje. Društvo u kojem siromašni (postoje) i žive u nastambama koje će pri potresu prve stradati, jeste nasilje. Nejednakost u pravima, u pristupima resursima, u osjećaju sigurnosti, jeste nasilje.
Provalilo Oliveru Frljiću u stan njegov i stan bliske mu osobe. Napadnut privatni prostor intendanta jednog od četiri nacionalna kazališta u Hrvatskoj. Osjeti se razlika u iskazima. O čemu se radi? O poruci, bojim se, koju malo ljudi razumije. Jedni su konsternirani jer je "ulica" počela Bojimo se ljudi koji su život i zdravlje žrtvovali da živimo u slobodi. Nešto tu jako ne štimaobavljati ono što se ne može kroz institucije, naime smijeniti provokativnog redatelja koji nikako da se uklopi u zadane okvire nacionalne kulture.
Drugima je drago, što je tražio još je dobro i prošao. Ovo je upozorenje, pamet u glavu. Ni jedni ni drugi ne vide ono bitno. Udar (zaplašivanje, najava prijetnje, prijetnja, napad) na javnu osobu je udar na sve nas. Što istaknutija osoba, to jača poruka. Zato je trebalo ubiti Josipa Reihl Kira.
Osobno, moj način djelovanja je drugačiji od onoga kojeg prakticira Oliver Frljić. No nije o tome riječ. Nije riječ niti o tome da li nam se on i njegov rad sviđa ili ne. Riječ je o tome što nam govore, na što ukazuju predstave, izjave, akcije, "jako drugačijeg" od svih intendanata nacionalnih kazališta.
Frljić nam uporno, naporno, nepristojno i glasno govori – koliko smo neslobodni. Zato ga ne volimo. Stalno se bavi svim mogućim ogradama, Frljić nam uporno, naporno, nepristojno i glasno govori – koliko smo neslobodni. Zato ga ne volimozabranjenim temama, nacionalnim svetinjama, osjetljivim događajima, diskursima koji nisu blagoslovljeni, ranama koje nisu naše. Zato je naporan, neodgojen, zato mu "treba pokazati". Jer ide gdje većina ne smije, jer se ne libi stavljati sol na ranu za koju smo do sekundu prije tvrdili da ne postoji uopće, rana.
Zašto on smije, a ja ne smijem? To je početak za pravo pitanje. Ono glasi: Zašto ja ne smijem?
Frljić vrijeđa većinu, meni ta percepcija čak i nije sporna. Ono što mene zanima jeste – zašto "većina" pristaje na položaj u kojem se vrijeđa zbog stvari zbog kojih bi se trebala – što? Stidjeti? Zamisliti? Ispričati?
Zašto jedna hrabra osoba toliko nervira more "nas"? Preformulirat ću – Zašto se bojimo? Čega se bojimo? Koga se bojimo? Kako ne vidimo da nam je strah glavna odrednica te navodne "nacionalne kulture"? Kako smo dozvolili, kada smo dozvolili da nam strah uđe u sve pore javnog, nacionalnog, državnog?
Strah da ne kažemo patrola jer se kaže ophodnja. Strah da ne napišemo патрола ili ne daj, Bože, Југославија. Strah da kažemo Osmi mart. Strah da lažne diplome političara nazovemo krađa i gnušamo se i čina i osobe. Strah od glasnih branitelja, ma zapravo strah od branitelja uopće. Nema li većeg apsurda? Bojimo se ljudi koji su život i zdravlje žrtvovali da živimo u slobodi. Nešto tu jako ne štima. Strah da nećemo dobiti plaću, strah da nećemo svoju djecu a) moći nahraniti b) moći u bolnici liječiti c) u zdrave odrasle osobe odgojiti.
Strah nam je neprijatelj. Nije Frljić. Nije ni Zlatko Hasanbegović. Strah jeste. Iako, ova dvojica spomenutih, možda se najviše razlikuju po svom (javnom) odnosu prema našem strahu. Nadareni redatelj kopa po njemu, čačka i svrdla, do boli, valjda jer ne vidi kako će nam drugačije ukazati da smo robovi svoga straha, svoga, a nametnutoga. Ministru strah treba, red je njegovo novo ime, revizionizam način da se Pandorina kutija otvori, sam je žrtva straha od drugog, drugačijeg, ne bi mu bilo za zamjeriti da ga nije u vlast pozvalo.
Što sada? Tako započeh ovaj tekst. Što sa svim tim strahovima? (Da i moćni se boje, možda i najviše, zato i projiciraju na nas sve te strahove. Od vlastite nekompetencije, od vlastite prošlosti, od toga da ćemo ih pročitati, da ih nećemo slušati, da ćemo ih u krađi uhvatiti, strah i od – kazne. Znaju da se za kriminal, zlo-čine, loša djela , na kraju uvijek plati neka kazna.)
Idemo korak po korak. Malim koracima radije nego skokovima. Iskoračimo iz straha. Svaki i najmanji čin autentičnog življenja oslobađa nas straha. Iskoračimo iz licemjerja. Svi. Ne samo ovi "drugi", pogotovo ne "prvo oni" pa onda ćemo mi. Budimo primjer drugima. Da se ne bojimo. Udar (zaplašivanje, najava prijetnje, prijetnja, napad) na javnu osobu je udar na sve nas. Što istaknutija osoba, to jača porukaLicemjerje nije domoljublje. Živimo ono što pričamo, ono u što vjerujemo. Recimo moćnijima od sebe kad nas nešto zasmeta, recimo ono što stvarno mislimo. Drhtat će nam glas ali će još više ustreptati srce. Ponosit ćemo se sami sobom. Mali koraci. A opet tako veliki.
Izađimo iz straha. Pogledajmo u oči sebe svaki dan. Živimo tako da se možemo radovati što vidimo u ogledalu. Pogledajmo se svaku večer, nasmijmo sebi i svakom svom koraku bez straha. Uživajmo, bez straha, u svakom danu, svakome od nas će jedan dan biti posljednji. Nek nam ne bude žao pogledati unazad, strah je kao magla, neka je ne bude kad pogledamo kako smo živjeli.
"Boj se ovna, boj se govna. A kad ću živjeti.” Meša Selimović.
