Često tvrdimo da se ništa ne može promjeniti, pogotovo ne na izborima, no pratimo vijesti. A one nam kažu da će pandemija trajati, da je upitno kako će se to na ekonomiju odraziti, da se moramo mjenjati mi sami, svoje navike. Klimatske promjene ušle su nam u vokabular no ne i u političke prioritete. Još uvijek nam, mentalno, mozak radi na drva i ugljen, benzin i naftu. Koje promjene? Tko će ih izvesti?
Ako je vjerovati anketama i pisanjima na društvenim mrežama, imamo loše mišljenje o politici i političarima. Zanimljivo je onda, da im se uglavnom klanjamo, spremni smo ih saslušati i kada bulazne, nasmijat ćemo se šali ako se nađemo u društvu nekog političara, neovisno Moć suradnje je jedna od moći o kojoj se slabo uči u školama. Drugačija je od dominacije, iako se spominje u paru s njom, spomenutom moći vladanja, naređivanja, maskiranog kao upravljanjekoliko je smiješna. Poslije ćemo pričati da smo bili u tom društvu, netko će se otvoreno, a netko prikriveno, time pohvaliti.
Moć. To smo shvatili, političari imaju moć i to nas impresionira. Ne sve nas, naravno, i ne uvijek, no opisujem političku kulturu. Znaju to političari dobro, pa se voze u skupim službenim autima, čuva ih policija i neki drugi u civilu, uvijek im se žuri, uvijek rade nešto još važnije, pa ranije odu i ostave nas ako uopće dođu kad ih pozovemo. Predstava je to sve za podsjetiti nas da su oni ti koji imaju moć. Moć vladanja.
Smatramo da politika počiva na moći dominacije. Istina, ponekad je ona potrebna, što rijeđe to bolje. Ona naglašava neravnopravnost odnosa, netko izdaje naređenja, netko mora slušati. Ponekad tako treba biti. U svim ostalim situacijama tako nikako ne smije biti. Živimo u vremenima kada su izazovi složeni, nepredvidljivi, ni najpametniji ne znaju prave odgovore na njih. Moramo se zato stalno konzultirati, dogovarati, razgovarati, moramo se slušati i čuti a zatim i surađivati.
Moć suradnje je jedna od moći o kojoj se slabo uči u školama. Drugačija je od dominacije, iako se spominje u paru s njom, spomenutom moći vladanja, naređivanja, maskiranog kao upravljanje, davanja naredbi ponekad zvanih naputci no suština je ista.
Moć suradnje temelji se na ravnopravnom odnosu, horizontalnom. Suradnja je vještina, ali i način življenja, svjetonazor ako hoćete, ona je stvarno umijeće pogotovo kada ne ide lako, a često ne ide lako. Tada znamo pribjeći moći dominacije, želimo pokazati da smo jači, da odnos i nije baš ravnopravan. Zvuči logično, no to je obično najava kraja jer tada odnos često puca. Gotovo. Suradnja pak gradi odnose, nas same, zaKoliko naznaka, atmosfere, demostracije suradnje osjećamo, vidimo u ovoj kampanji? Čemu naginju naši kandidati/kinje, dominaciji ili suradnji? Znaju li surađivati, slušati kako bi čuli?jednicu, društvo. Svi smo tada jači i bolje nam je.
Situacija u nas nije dobra, mladi odlaze, pandemija predugo traje, klima je sve nestabilnija, potresi su nas pogodili, korupciju kako u obnovi tako na lokalnim razinama ogolili. Među zemljama EU češće smo u raznim usporedbama pri dnu nego makar u gornjoj polovici.
Koliko naznaka, atmosfere, demostracije suradnje osjećamo, vidimo u ovoj kampanji? Čemu naginju naši kandidati/kinje, dominaciji ili suradnji? Znaju li surađivati, slušati kako bi čuli? Znaju li kao pravi lideri pitati da bi sami nešto saznali, naučili? Što to kriju od nas pod maskom onih koji imaju odgovore na sve? Ne dijelimo Nobela, samo biramo ljude za preuzimanje odgovornosti dobrog funkcioniranja zajednice.
Politike nenasilja dolazi nam kao novi pojam, a nije nov. Govori nam o općem dobru, čistom zraku, pitkoj vodi, nezagađenoj zemlji, pravu na učenje, na liječenje, na kulturu. Ne tako davno nam se činilo normalnim sada se sve gleda kroz novac. Koliko košta čisti zrak? Sigurnost da će se štete od potresa prevenirati i sanirati? Obrazovanje koje će nam djecu pripremati za budućnost koja je već stigla? Kako to da neki imaju sve a neki teško krpaju kraj s krajem? Sposobniji su, kažu nam, i lažu.
Nenasilje u politici biva ignorirano ili izaziva podsmijeh, nedoumicu, povezujemo ga s Gandhijem i M.L Kingom jr. I sve činimo krivo. Očekujući od politike da nad nama vlada, ona to i čini, diveći se sili i nasilju potičemo ga, šuteći na nerad i laž, oni bujaju.
Nagli zastoj 2020. očistio nam je mora, zrak, vratio poštovanje najslabije plaćenim zanimanjima, potresi su dodatno potaknuli solidarnost, najbolji su kuhari spremali hranu za sve, besplatno.
Desilo nam se ono što inače nema šanse da vidimo svojim očima. Vidjeli smo Promjenu na djelu. Shvatili da društvo ne postoji bez dostupnog i Ako je vjerovati anketama i pisanjima na društvenim mrežama, imamo loše mišljenje o politici i političarima. Zanimljivo je onda, da im se uglavnom klanjamo, spremni smo ih saslušati i kada bulaznekvalitetnog zdravstva. Uvidjeli važnost škola, druženja, igre, fizičkog kontakta koji nije samo slika. Kao u nekom filmu, vidjeli smo što je stvarno važno, podsjetilo na resurse u nama samima, pomagali smo starijima, skidali su nam dimnjake alpinisti, dovozili prikolice nepoznatim sugrađanima.
Mnogo toga dobroga, moćnoga, kreativnoga i lijepoga je u nama samima. A opet, kao da to u nama ostaje, kao da je neki zid kako bi se to sve oslobodilo, prelilo u zajednicu, društvo. Da nam svima bude bolje, da nam mladi dolaze a ne odlaze. Kako rušiti taj zid kojim se politika otuđila od nas?
Za početak, samo pet pitanja za kućne razgovore dok gledamo i slušamo sve kandidate & kandidatkinje na TV-u, radiju ili gdje već ovih dana:
- Da li biste zaposlili ovu osobu u svojoj firmi?
- Da li biste mu/joj povjerili brigu o vašim financijama?
- Po čemu znate da će sposobni i pošteni ljudi htjeti surađivati s njim/njom?
- Ima li ta osoba volju da uči od boljih, da se usavršava?
- Doživljava li ta osoba novinare kao nužnu i prirodnu komunikaciju s vama osobno?
Onu sekundu kad počnemo politiku doživljavati kao svoju odgovornost, promjena je već stigla.
