Da nije uglednog hrvatskog povjesničara Ive Goldsteina, koji je u zadnjem broju Globusa napisao izvrsnu kolumnu Zašto vatreni zagovornici Hreceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata, u političko-medijskom prostoru RH i zapadne Hercegovine u BiH 25. obljetnica ratne tragedije Hrvata iz Vareša, okolice, pa i cijele srednje Bosne minula bez ikakvog javnog slova, glasa i slike.Grijeh je optuživati druge za zločine i osvete i šutjeti o tomu što smo "mi učinili njima". Bez tog priznanja nema sreće. Nikomu
Sramota prije svega i svih za HDZ s dvjema svojim filijalama u susjednoj državi: HDZ BiH i HDZ 1990, koji su bolje od ikog na bijelom svijetu upućeni u općepoznate i još nepoznate okolnosti zbog su vareški Hrvati početkom studenoga 1993. doživjeli sudbinu sunarodnjaka u Vukovaru, dvije godine ranije.
Osamnaestog studenoga, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, kao svake godine nakon tzv. mirne reintegracije istočne Hrvatske, u Gradu heroju će desetci tisuća ljudi iz cijele zemlje i svijeta komemorirati ratnu tragediju. Ni u Varešu, ni u Mostaru, ni u Zagrebu niti igdje, gdje bi to bilo ljudski i makar vjerski prikladno – ovareškoj i tragediji Hrvata srednje Bosne neće biti ni spomena. Zašto?Podjednaka hrvatska obljetničarska i medijska "domoljubna" omerta gurnula je pod tepih tragediju 135.640 većinskih Hrvata u Bosanskoj Posavini
Pa, valjda zato što je to obljetnica sramote, ratnog zločina i nacionalne veleizdaje za koje - još nitko nije odgovarao. Kako je popularno reći na huškačkoj desnici kad su posrijedi "četnici koji su nas silovali, mučili i ubijali, a slobodno šeću ulicama i smiju nam se u lice", što će se nebojeno puta i 18. studenoga (opet) čuti i u Vukovaru.
Radi skupljanja makar i pljesnivih političkih bodova i "domoljubne" pravovjernosti; zapravo neprirodnog parazitiranja samozvanih, militantnih "vođa" manjeg dijela impozantnog korpusa od čak 1350 braniteljskih/stradalničkih udruga na sušnoj državnoj sisi.
Nitko od tih "domoljuba" obdarenih mudrošću triju japanskih majmuna - sve Kikazaru do Kikazarua, Mizaru do Mizarua, Iwazaru do Iwazarua!? - ni obljetničkog abera o tomu tko su krivci za vukovarsku tragediju vareških i Hrvata srednje Bosne.
Podjednaka hrvatska obljetničarska i medijska "domoljubna" omerta gurnula je pod tepih tragediju 135.640 većinskih Hrvata u Bosanskoj Posavini. To je ravničarsko plodno tlo uzduž desne obale Save, u BiH - gdje je 1991. živjelo i 79.643 ili 26 posto Srba te 72.126 ili 23 posto Bošnjaka - danas teritorij Republike Srpske, izravno preko Brčkog povezan sa Srbijom. Hrvati su zvjerski prognani, jer je Bosanska Posavina dvaput pala - prvi put "državotvornom politikom" Zagreba na osnovi dogovora Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, a drugi put sporazumom u Daytonu. Zašto ni za tu hrvatsku tragediju još nitko nije odgovarao? Hoće li ikad? Ili vrana vrani ne kopa oči?
Haag i međunarodno pravosuđe bavili su se u BiH hrvatskim ratnim i zločinima protiv čovječnosti na štetu Bošnjaka i Srba. Tzv. unutarobiteljski b-h zločini i veleizdaje tipa Vareša, okolnih sela, srednje Bosne, gdje je ostao zanemariv broj Hrvata, Bosanske Posavine, pa i drugih dijelova Republike Srpske, etc. nisu se našli na radaru.
Kao ni zločini i veleizdaje u srpskom i bošnjačkom korpusu u bivšoj tzv. Jugoslaviji u malom, za koju je lider Alija Izetbegović gotovo pet minuta uoči srbijanske agresije još tvrdio da je taj surogat tigrove kože intaktan od rata na osnovi etničkih, vjerskih, političkih, ideoloških i inih razlika, jer su teritorijalne podjele nemoguće. Tradicija 45-godišnjeg suživota, tolerancije, strogog sekularizma, tzv. jugoslavenskog bratstva i jedinstva te vrijednosti iznjedrenih antinacifašističkom borbom Titovih partizana, držalo se, odoljet će velikosrpskim i velikohrvatskim huškačima iz Beograda i Zagreba.Ni u Varešu, ni u Mostaru, ni u Zagrebu niti igdje, gdje bi to bilo ljudski i makar vjerski prikladno – ovareškoj i tragediji Hrvata srednje Bosne neće biti ni spomena. Zašto?
No, Izetbegović se kardinalno prevario, ako je njegov pacifizam i bio iskren, a ne taktika radi što učinkovitijih priprema za nadolazeći ratni tsunami. Najkrvaviji sukob (1. listopada 1991. - 14. prosinca 1995.) s najvećim zvjerstvima (Srebrenica, Ahmići, Markale..., konc-logori Manjača, Omarska, Dretelj, Heliodrom..., silovanja, masovni progoni, uništavanje najvrjednijeg kulturnog blaga, pljačke, palež, etc.) i najvećim brojem žrtava u Europi nakon Drugog svjetskog rata (oko 110.000 ubijenih civila i vojnika, čak 2,2 milijuna raseljenih civila), oceani indicirane etničke/vjerske mržnje i civilizacijski pad u svakom smislu zgrozili su svijet.
Čiji su mainstream lideri mogli, morali su, a nisu spriječili groznu destrukciju zdravog razuma, krvoproliće svih protiv sviju: Srba protiv Hrvata i Bošnjaka, pa Hrvata protiv Bošljaka i Srba, Bošnjaka protiv Srba i Hrvata... Tri tzv. konstitutivne etničke skupine bivše tzv. Jugoslavije u malom ukupno su jedna protiv drugih dviju dignule pod oružje oko 320.000 vojnika (Armija BiH 164.000, Vojska Republike Srpske 102.000 i Hrvatsko vijeće obrane 50.000), s tim da su idejni/logistički huškači na vlasti u Beogradu i Zagrebu izdašno i na svaki (ne)dopušteni način povlačili konce sukoba, upravljali svojim marionetama u BiH.Haag i međunarodno pravosuđe bavili su se u BiH hrvatskim ratnim i zločinima protiv čovječnosti na štetu Bošnjaka i Srba. Tzv. unutarobiteljski b-h zločini i veleizdaje tipa Vareša, okolnih sela, srednje Bosne, gdje je ostao zanemariv broj Hrvata, Bosanske Posavine, pa i drugih dijelova Republike Srpske, etc. nisu se našli na radaru
Na isti je način islamski svijet stao uz Aliju Izetbegovića - neosnovano optuživanog sa srpske i hrvatske strane da u srcu kršćanske Europe želi BiH kao čistu muslimansku džamahiriju (anatemiziranjem Bošnjaka tada se u medijskom prostoru Bijedne Naše osobito "roslavio" P.I.P.-ov kućni autor Ivan Aralica, i bez romana s ključem) - čiji su mudžahedini u osvojenim srpskim i hrvatskim rovovima nalazili samo vojničke čizme i jakne.
"Junaci" ih nisu stigli obuti/odjenuti u bezglavoj panici već na prvo slovo tekbira iz daljine "Allahu ekber" tih što s nožem u zubima i pod zelenom zastavom s ajetom bez straha i obzira jurišaju prema rajskoj hladovini ispod mačeva, gdje ih po jednom hadisu čeka nagrada: svakom poginulom u borbi 70 djevica (hurija). Vrag će znati je li komu dopala kakva čast, ali jest činjenica da su Bošnjaci u BiH imali najviše žrtava (33.071 civila i 31.270 vojnika), dvostruko više nego Srbi i Hrvati zajedno (Srbi 4075 ubijenih civila i 20.649 vojnika; Hrvati 2163 poginulih civila i 5439 vojnika), što zorno opovrgava mnoge aktualne tvrdnje o tomu tko je komu činio najviše zla. Međunrodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) u Haagu osudio je za taj krimen 45 Srba, 12 Hrvata i samo četiri Bošnjaka.
Najveći broj ratnih i zločina protiv čovječnosti, kulturocida i ekocida nije sankcionirano u Haagu, još manje "naših" nedjela pravosuđem BiH, Srbije i Hrvatske niti će ikada ubuduće desnica s mačem one venere povezanih očiju, nakon pravednog vaganja kantarom u ljevici, ikad dosegnuti sve koji su krivi za ubijene, ranjene i nesrale, za fizičke boli u neprolazne duševne ožiljke...Tri tzv. konstitutivne etničke skupine bivše tzv. Jugoslavije u malom ukupno su jedna protiv drugih dviju dignule pod oružje oko 320.000 vojnika
Tako je to nakon svih ratova i stradanja, svugdje na globusu, oduvijek i bit će dok je svijeta i vijeka. Dan-danas nije kažnjeno više od 90 posto krvavih nacista iz Drugog svjetskog rata, ustaških/četničkih koljača ni krvnika iz zadnjih ratova u BiH i Hrvatskoj. Nažalost. "Njihovi" zločini moneta su za potkusurivanje "našim" generalima posije bitke i na srpskoj i na hrvatskoj strani.
Ali to ne bi smio biti razlog da se zataje, gurnu pod tepih obljetnice tragedija što su ih "naši" skrivili našima. Vareški usud jest takva tragedija. I više od toga. Pouka i poruka. Jer, sramota i grijeh neće biti manji, pogotovo - poništeni - kao, "nisu se ni dogodili" - ako ih više nitko ne spominje. Čak ni obljetničarski. Povijest pamti, što griješnici ne žele. Ma koliko se povjesničari nahvao (dum Marin) trsili nadglasati povjesničare nazbilj, neće ići, povijesno je pamćenje jednostavno - neizbrisivo. Neprepravljivo.
Kad su pak posrijedi ti unutarobiteljski zločini, sramote i veleizdaje, "naših" na štetu naših u BiH, svijet je valjda je mislio: raskusurajte se vi međusobno kada i ako ikad svijest o prošlosti nagna grizodušje na tu plemenitu akciju. Što će reći, interpretacija ne samo Domovinskog rata u Bijednoj Našoj nego i sukoba u BiH - gdje nisu narodi nasrtali jedni na druge, nego kvarne zamisli i "politike" kvarnog taloga tih naroda, koji je samozvano uzurpirao u hudo doba gospodariti tuđim životima i smrti te imaju zato kusati svaku vrst sankcija - ostavljena je nacionalnim povjesničarima kalibra Ivice Lučića, Miroslava Tuđmana, Zlatka Hasanbegovića, Ante Nazora, Josipa Jurčevića i takvima. Povijest pamti, što griješnici ne žele. Ma koliko se povjesničari nahvao (dum Marin) trsili nadglasati povjesničare nazbilj, neće ići, povijesno je pamćenje jednostavno - neizbrisivo. Neprepravljivo
Dakako, i nesankcioniranim akterima paradržavne političke i vojne strukture tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, trenutnim trbuhozborcima ljute desnice koja ne prestaje sanjati velikohrvatsko-ustašku etnički čistu "Hrvatsku do Drine" (vidi te zemljovide na zidovima proustaških klubova po Australiji, objema Amerikama..., sic transit), ali i prvacima troglavog HDZ-a, koji su - uz separatističku potporu redikuloznog Milorada Dodika Banjolučkog - naumili tzv. trećim entitetom prodati svijetu muda pod bubrege. Zapravo, međunarodno odbačen, propali i tek preimenovan, s naoko proeuropskom glazurom velikohrvatski projekt tzv. HR Herceg-Bosne što je unesrećio Hrvate.
Goldstein - čije je više od pola velike predratne familije zatrla ustaška genocidna strahovlada po dolasku na paravlast 1941. godine samo zato, jer su bili Židovi - retorički pita zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata, iako znâ odgovor. Još bolje znaju ti, što šute, jer znaju tko ima koliko užeglog zločinačko-veleizdajničkog putra na glavi, tko i zašto zbog Vareša i srednje Bosne, Bosanske Posavine, etc. i desetaka tisuća nedužnih žrtava nikako ne bi smio mirno spavati. Zato i šute.
"U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas", piše Goldstein u Globusu.
"Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt 'borbe za prava Hrvata u BiH', prikrivenog ili otvorenog zagovaranja 'trećeg entiteta' itd. Na pamet mi ne pada s njima poimence polemizirati. Iznio sam priču o tragediji Varešana kako bih pokazao koliko je šuolja i,Goldstein - čije je više od pola velike predratne familije zatrla ustaška genocidna strahovlada po dolasku na paravlast 1941. godine samo zato, jer su bili Židovi - retorički pita zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata, iako znâ odgovor zapravo, nakazna ta njihova argumentacija o tome da je 'Herceg-Bosna najbolje štitila prava Hrvata u ratu'. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene. Njihova šutnja ovih dana, kad bi treblo komemorirati varešku tragediju, najbolji je dokaz za to."
Gotovo se na prste jedne ruke mogu nabrojiti hrvatske obitelji koje su se u prošlih četvrt stoljeća vratile na svoja stoljetna ognjišta u Varešu i okolici te cijeloj srednjoj Bosni. Zanemariv je broj i Hrvata što su - naivno misleći "zašto bismo bježali iz svojih domova kad nikom nismo učinili nikakvo zlo, živjeli smo u miru i slozi s komšijama" - ostali na tim područjima, pa preživjeli uspješne operacije Armije BiH ujesen 1993. godine.
To hrvatskog življa, možda manje od tisuću u cijelom vareškom kraju, nikako ne umanjuje činjenicu o učunkovitom etničkom čišćenju i tzv. humanom preseljenju (s nožem na grlu!), što je jednako jeziva zbílja u Republici Srpske gotovo bez Hrvata i Bošnjaka te u zapadnoj Hercegovini, bivšoj hrvatskoj paradržavi tzv. HZ/HR Herceg-Bosni, ciljano etnički očišćenoj od Bošnjaka i Srba. Kojima se ne preporučuje vratiti na oteto. Tragične su to posljedice morbidnih separatističkih zamisli, kojima su "veliki" Srbi u Beogradu i "veliki" Hrvati u Zagrebu i Mostaru/Širokom Brijegu - zapasavši u genocidne škare bošnjački živalj u BiH, zajedno sa Sarajevom - nepovratno uništili bivšu tzv. Jugoslaviju u malom.
Budući da još ima trijeznog svijeta u međnarodnoj zajednici, lideru Republike Srpske Miloradu Dodiku i mostarskom mu jaranu Draganu Čoviću, čelniku veće od dviju HDZ-ovih b-h filijala pod kontrolom službenog Zagreba, počasnom doktoru znanosti Borasovog sveučilišta i Grabar-Kitarović-Plenkovićevom miljeniku nije dopušten zadnji separatistički touché na korpus međunarodno priznate države dviju entiteta i triju konstitutivnih naroda.
Pa se prvi hrvatski predsjednik nelagodno valjda prevrće pod onim crnim mramorom veličine omanjeg rukometnog igrališta, jer "perec" uza sve vojno-političke akrobacije ipak nije - podebljan. "Franjo Tuđman i njegovi suradnici, kao mozgovi čitave akcije u Zagrebu, baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni, imali su neke svoje interese u ratu", zapisao je Ivo Goldstein.Gotovo se na prste jedne ruke mogu nabrojiti hrvatske obitelji koje su se u prošlih četvrt stoljeća vratile na svoja stoljetna ognjišta u Varešu i okolici te cijeloj srednjoj Bosni. Zanemariv je broj i Hrvata što su - naivno misleći "zašto bismo bježali iz svojih domova kad nikom nismo učinili nikakvo zlo, živjeli smo u miru i slozi s komšijama" - ostali na tim područjima, pa preživjeli uspješne operacije Armije BiH ujesen 1993. godine
"Tuđmanova je fiksna ideja bila da se 'hrvatski perec morapodebljati', pa se s balkanskim krvnikom Slobodanom Miloševićem uortačio u nakani da dijele Bosnu i Hercegovinu. Suočen s mogućim sukobom s Bošnjacima, hrvatski predsjednik procjenjivao je da se bošnjačka strana neće moći suprotstaviti i da će se morati pomiriti s kontrolom manjeg dijela Bosne i Hercegovine, što bi značilo da bi se plan Miloševića i Tuđmana o podjeli susjedne države naposljetku i realizirao. Kad je Stjepan Mesić u ljeto 1992. upitao Tuđmana što će na takav plan reći bošnjački vođa Alija Izetbegović, dobio je odgovor: 'Stipe, ne razumiješ povijesne silnice. Kad se srpske i hrvatske škare slože, nema tu Alija što reći'. Tuđman je Izetbegoviću u jednom razgovoru tada objašnjavao da mu je namijenjena uloga Mehmeda Spahe (1883.-1939.), aludirajući na to da je Spaho dugo godina bio ministar u jugoslavenskoj Vladi, a sve kako bi u njoj ipak sjedio neki Musliman. A Izetbegović je Tuđmana upozorio: 'Ali ja, za razliku od Spahe, ipak imam vojsku'.“
U kojoj su se za jedinstvenu, građansku državu borili i Hrvati i Srbi (general Jovan Divjak) i koja je ne samo očitala lekciju Srbima Radovana Karadžića i Ratka Mladića, HVO-u i tzv. HZ/HR Herceg-Bosni (osobito u Varešu, Kaknju i cijeloj srednjoj Bosni, etc.) nego i jednoj nakaradnoj "državotvornoj politici" punoj zločina, veleizdaje, mržnje i krvi pod sasušenim smokvinim listom preporodne "svaka ptica svomu jatu leti".
"Franjo Tuđman je još kao dokoni umirovljenik u osamdesetima", tvrdi povjesničar Goldstein, "u svom kabinetu u Nazorovoj ulici u Zagrebu zaključio kako u 'etničkom čišćenju i etničkoj homogenizaciji ima i 'nešto dobrog'. Tom je logikom koju godinu poslije, kad je postao hrvatski predsjednik, uzeo sebi za pravo da odredi čija je kuća na teritoriju koji će Hrvati zadržati, a čija na teritoriju koji Hrvati neće zadržati, pa slijedom toga da se dotični mora s tog područja iseliti. Takva anticivilizacijska logika, kojom je praktički abolirana zločinačka praksa Miloševićeva režima prokušana već u ratu u Hrvatskoj 1991., dovela je vareške Hrvate, ni krive ni dužne, u situaciju da moraju napuštati vlastite kuće."Pa se prvi hrvatski predsjednik nelagodno valjda prevrće pod onim crnim mramorom veličine omanjeg rukometnog igrališta, jer "perec" uza sve vojno-političke akrobacije ipak nije - podebljan. "Franjo Tuđman i njegovi suradnici, kao mozgovi čitave akcije u Zagrebu, baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni, imali su neke svoje interese u ratu", zapisao je Ivo Goldstein
Kao i više od 100.000 Hrvata u Bosanskoj Posavini, kojaje svjesno/dogovorno žrtvovana zbog nacionalne homogenizacije i napućivanja Hrvatima tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i radi uspostave Miloševićevog koridora desnom obalom Save od Banje Luke do granice sa Srbijom. Veleizdaja hrvatskog interesa i dugoročna vojno-sigurnosna ugroza cijele Slavonije i samog Zagreba.
Zbog zločina i nacionalne veleizdaje - koji samo ironijom one avetinjske spodobe s naoštrenom kosom na ramenu nisu sankcionirani u Haagu na najvišoj razini krivnje - ni danas u BiH nema mira, nema sreće, zadovoljstva i blagostanja niti će se Bošnjaci, Srbi i Hrvati doskora opet osjećati svoji na svomu. Tempi passati!
No, bosanski lonac je ostao prijeteći zviždati, pa nije bez vraga ni to, što neki nenamireni u prošlom ratu (i u poraću, za zelenim stolom) velikosrpskih i velikohrvatskih apetita pojačavaju vatru stalnom, uglavnom neutemeljenom kuknjavom o "ugroženosti našeg naroda". Srpski se samozvani "narodni vođe" meškolje, jer ih žulja "savezna država" BiH, nabija im osip, ptica bi svomu jatu.
To je tiha, separatistička patnja istogenskih denver plavih vođa iz Zagreba/Mostara/Širokog Brijega koji ne mogu smisliti građansku BiH i Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Jer ga nije izabrao HDZ? Hrvate, najmalobrojniju od triju konstitutivnh skupina u BiH, kao, žulja nemilosrdna bošnjačka majorizacija u drugom entitetu, Federaciji BiH.
I to je to, a svi ti etnički "lideri" su na prvu veliki Europejci, žele BiH na europskom putu, s europskom perspektivom, a ljudi se ekspresno iseljavaju iz obaju invalidnih entiteta. Svih triju etničkih pripadnosti, iako više nema rata. Ali nema ni pristojnog života u uništenoj tzv. Jugoslaviji u malom.
"Naočigled cijelog svijeta nestaje jedan naro"“, svako malo i na svakom pogodnom mjestu zdvaja vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. A nestaje prvenstveno zbog kobnih posljedica združene, samoubilačke/bratoubilačke "državotvorne politike" Zagreba - kojoj su ritam udarali Franjo Tuđman i doseljeni kanadski emigrant Gojko Šušak - i političko-vojno-ideološki organiziranih logističara u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni.
Ta momčad, uključivo petoricu b-h sunrodnjaka još na haaškoj robiji, spadaju među najbogatije, najpovlaštenije i najmoćnije u svojim nišama I to je to, a svi ti etnički "lideri" su na prvu veliki Europejci, žele BiH na europskom putu, s europskom perspektivom, a ljudi se ekspresno iseljavaju iz obaju invalidnih entiteta. Svih triju etničkih pripadnosti, iako više nema rata. Ali nema ni pristojnog života u uništenoj tzv. Jugoslaviji u malomHrvate na Balkanu. Najvažniji među njima, osim prvaka HZ/HR Herceg-Bosne Mate Bobana, koji je "na vrijeme umro", opruženi/osuđeni su u Haagu za udruženi zločinački pothvat i najteže ratne i zločine protiv čovječnosti. Mnoge još nije dohvatila ruka pravde, što ne znači da neće: vremena se mijenjaju, a naneseno zlo se pamti.
Pa i ono kako se u mostarskom Sokolu za najstrašnijih ratnih dana - kada je njime upravljao donedavni hrvatski član Predsjedništva BiH i šef HDZ-a BiH Dragan Čović - prakticirao robovski rad bošnjačkih zatočenika hrvatskih konc-logora Heliodroma, Dretelja... Po uzoru na nacističku praksu u Trećem Reichu.
Mediji su o tome objavili veći broj priloga, koji nisu argumentirano opovrgnuti, a portal Index.hr je 10. listopada 2018. objavio članak Tko je zapravo Dragan Čović, HDZ-ov faraon u BiH? u kojem se iznose krajnje neugodni podatci o bivšem navodno žestokom članu Saveza komunista Jugoslavije koji se potpisivao i ćirilicom ("kao i mnogi drugi hadezeovci u BiH i RH"), a od 1990. žestokom Hrvatu, nacionalistu i vjerniku.
Danas i najgrlatijem trbuhozborcu tvrdnje o "neravnopravnosti Hrvata" u Federaciji BiH kao alibija/inačice zahtjeva za tzv. trećim entitetom. Kojim će u ime i po naputcima iz Zagreba, dakako, vladati on s HDZ-istomišljenicima u dvjema b-h filijalama.
U protivnom, kaže, BiH ne može opstati kao jedinstvena država na europskom putu niti Hrvati kao najmalobrojniji narod mogu u sadašnjim okolnostima ostvariti svoju konstitutivnost i ravnopravnost.
Čović je "u HDZ-u na početku bio pripadnik drugog ili trećeg ešalona stranke", istražio je portal Index.hr, "a mnogi su bili podozrivi i prema njegovom komunističkom stažu. No Čović je uvijek bio snalažljiv čovjek te se nakon što jeZbog zločina i nacionalne veleizdaje - koji samo ironijom one avetinjske spodobe s naoštrenom kosom na ramenu nisu sankcionirani u Haagu na najvišoj razini krivnje - ni danas u BiH nema mira, nema sreće, zadovoljstva i blagostanja niti će se Bošnjaci, Srbi i Hrvati doskora opet osjećati svoji na svomu počeo rat u BiH izvrsno uklopio u strukture Herceg-Bosne, u međuvremenu u Haagu presuđene kao udruženi zločinački pothvat. Čović je tijekom rata vodio važnu mostarsku tvrtku Soko, a iz te faze njegove karijere ostao je zapamćen dokument, tj. 'Zamolnica', u kojoj Čović traži da mu se na prinudni rad pošalje 'deset zarobljenika' iz logora HVO-a u kojima su držani Bošnjaci. Čoviću je odobren zahtjev, a on nikada nije demantirao da je potpisao tu zloglasnu zamolnicu, nego je tek rekao da 'nitko tko je tijekom rata boravio u Sokolu ne može reći da je bio zlostavljan.
Oni koji su za Soko pod Čovićevim vodstvom radili kao robovi, ipak se ne slažu s tim te je više medija objavilo njihova svjedočenja u kojima opisuju da su im pijani vojnici HVO-a prijetili ubojstvom. Istina ropski rad u tvrtku Soko bio je bolja opcija od svakodnevnih premlaćivanja, mučenja i ubijanja u logoru HVO-a Heliodrom, no teško da zbog toga Čovića treba slaviti."
Međutim, uopće nije teško razumjeti - Čovićev Soko je samo jedan primjer kakva je bila paradržava tzv. HZ/HR Herceg-Bosna i što je činio HVO; uzme li se u obzir i 117 ubijenih i izmasakriranih bošnjačkih civila u selu Ahmićima, uključivo tek rođenu bebu u kolijevci, spaljenih više od 40 kuća, srušene eksplozivom dvije džamije, silovanja bošnjačkih žena i djevojaka, rušenje neprocjenjivog kulturnog dobra Starog mosta u Mostaru, etc. - dakle, uopće nije teško razumjeti zašto je stradao hrvatski živalj u BiH, zašto u Varešu i cijeloj srednjoj Bosni više nema Hrvata, odnosno zašto (su)krivci za tu tragediju šute o obljetnicama.
Grijeh je optuživati druge za zločine i osvete i šutjeti o tomu što smo "mi učinili njima". Bez tog priznanja nema sreće. Nikomu.
