Odakle Kojčiću autoritet? Čime ga je zaslužio, odakle ga je dobio?
Na H-Alteru je 3. lipnja ove godine objavljen napis Znanstvena inkvizicija i (ne)akademska filozofija Zorana Kojčića. U tom napisu, uzimajući si za povod napade na filozofiju koje su u posljednje vrijeme izrekli fizičari Neil deGrasse Tyson i Steven Hawking, Kojčić je pokušao, ili namjeravao pokušati, postaviti pitanje o svrsishodnosti različitih filozofskih djelatnosti. No, već u imenovanju domene u kojoj bi se ta svrsishodnost ostvarila Kojčić upada u nedosljednosti. Naime, kao domenu filozofije malo je uzimao "prirodni svijet", malo "kozmos", a malo "društvo".
No, budući da nije riječ o znanstvenom tekstu, nedosljednosti u korištenju terminologije, kao i poneka neodređenost, ne predstavljaju glavni problem. Ono, pak, što jest problem jesu argumenti, kvalifikacije i zaključci koje je Kojčić u svojemu napisu ponudio, a sukladno tome problematična je i struktura napisa.
Počevši od najuočljivijeg, dakle od izbora leksika, primjetno je da je Kojčić iznio niz diskvalifikacija, koristeći pritom izraze koji su na granici klevete. Primjerice, akademske filozofe nazvao je beskorisnjakovićima, a njihov rad akademskim masturbiranjem.[i]
No, čak i pod pretpostavkom da je tekst polemički, makar je adresat polemike iz teksta neprepoznatljiv, pa mu je oštar leksik primjeren, ostaje činjenica da Kojčić svoje tvrdnje uopće nije potkrijepio odgovarajućim argumentima, što ću u ovom tekstu i pokazati.
Kojčić protiv činjenica i logike
Kojčić je svoju tezu iznio u obliku slaganja s tezama struje znanstvenika koji današnju filozofiju karakteriziraju beskorisnom, što je obrazložio sljedećom rečenicom: "Činjenice govore tome u prilog." O kojim je činjenicama riječ, to je već malo teže doznati jer, naime, Kojčić izbjegava imenovati svoje izvore osim deGrasse Tysona i Hawkinga.
Tako je Kojčić pisao o najpopularnijem filozofskom časopisu u Hrvatskoj, a "za kojeg je čulo desetak profesora i šačica njihovih studenata", potom o "jednom međunarodnom filozofskom simpoziju prošle godine" te o nekim temama filozofskih istraživanja: realistotelizaciji suvremene etike, Lacanovu mišljenju subjekta, Adornovoj teoriji mimezisa i Hobbesovoj kritici sveučilišta.
Tko ili što Kojčića čini mjerodavnim da prosuđuje i docira, ako to nisu argumenti i činjenice kojima raspolaže?
Časopis na koji se Kojčić referira nedvojbeno su Filozofska istraživanja. Prema podacima o posjećenosti koji su dostupni na hrčku, nedvojbeno je da je riječ o najpopularnijem našem filozofskom časopisu jer sljedeći filozofski časopis na rang listi zaostaje za više od 200 000 posjeta.[ii] No, s obzirom na to da je u posljednjem broju Filozofskih istraživanja (vol. 33, no. 4)[iii] radove objavilo tridesetak autora te da taj časopis na hrčku broji preko 500 000 posjeta, jasno je da je Kojčićeva prosudba da za taj časopis zna tek desetak profesora i šačica njihovih studenata protučinjenični sud.
Međunarodni simpozij koji je Kojčić spominjao jest međunarodni interdisciplinarni simpozij "Perspektive filozofije" koji je održan u sklopu 22. Dana Frane Petrića u Cresu u rujnu 2013. godine.[iv] Na tom je simpoziju izlagalo devedesetak izlagača iz desetak različitih zemalja. Pa čak i da jest točna njegova prosudba o neimenovanom kolegi koji je održao neimenovano izlaganje u kojem je sve ljude podijelio u dvije neimenovane kategorije, nemoguće je iz jednog primjera izvesti zaključak da "većina današnjih akademskih filozofa... daju drugima legitiman povod da ih nazivaju bekorisnima."
Problem je, u horizontu diskusije o budućnosti filozofije, u redukciji koju je Kojčić napravio rezervirajući za određene oblike rada ime "filozofska praksa" te u odlučnom odbacivanju povijesti filozofije i akademske filozofije kao domena dogme i slijepog pokoravanja autoritetima
Naposljetku, Kojčić je u svojemu naporu dokazivanja beskorisnosti rada suvremenih filozofa u Hrvatskoj naveo i četiri teme kojima su se neki filozofi bavili u posljednje vrijeme. Te su teme, zapravo, u maloj mjeri modificirani naslovi članaka objavljenih upravo u Filozofskim istraživanjima. Riječ je, redom kojim je Kojčić navodio teme, o sljedećim člancima: "Dva različita pristupa u rearistotelizaciji suvremene etike. Neoaristotelizam Alasdaira MacIntyrea i Marthe Nussbaum" docenta na đakovačkom KBF-u Stjepana Radića (FI, vol. 33, no. 4, str. 643-657); "Lacanovo mišljenje subjekta" docentice na osječkom Odsjeku za filozofiju Martine Žeželj (FI, vol. 33 no. 2, str. 283-298); "Adornova teorija mimezisa 'na kraju građanske epohe'" muzikologinje s beogradskog Fakulteta muzičke umetnosti Dragane Jeremić-Molnar i sociologa s beogradskog Filozofskog fakulteta Aleksandra Molnara (FI, vol. 33. no 4., str. 723-738); "Hobbesova kritika sveučilišta" Ivane Knežić, više asistentice na zadarskom Odjelu za filozofiju (FI, vol. 33. no 3., str. 459-472).
Filozofska praksa je sve što filozofi rade i sve što se u svom radu oslanja na filozofiju, a ne samo filozofski caféi, radionice, savjetovanja ili šetnje
Budući da Kojčić uopće nije komentirao sadržaj tih članaka te s obzirom na ranije navedene manjkavosti njegove argumentacije, smatram da se sasvim legitimno može postaviti pitanje je li on te članke uopće čitao prije negoli ih je ocijenio beskorisnima te prosudio da "[n]ikoga tko ima iole mozga u glavi ne bi trebale zanimati te beskorisne teme". Jer, već prilikom površnog čitanja tih članaka jasno je da nije riječ o doprinosima koji su u horizontu struke beskorisni. Naime, Radić je u svojemu članku analizirao neoaristotelovske zaokrete u etičkim naucima dvoje filozofa druge polovice prošloga stoljeća, Alasdaira MacIntyrea i Marthe C. Nussbaum, dakle zaokrete od kantovske "principijelne" etike prema novoj etici vrlina, u slučaju MacIntyrea, i etici dobroga života, u slučaju Nussbaum. Drugi članak, onaj Martine Žeželj o Lacanovu mišljenju subjekta, još je manje zaslužio biti paušalno diskvalificiran iz razloga što u filozofsku diskusiju uvodi shvaćanje subjekta jednog ne-filozofa, psihoanalitičara Jacquesa Lacana koji je snažno utjecao na filozofiju druge polovice dvadesetog stoljeća. Pritom je važno i to da unatoč Lacanovu snažnom utjecaju na filozofiju, njegova djela su u programima studijā filozofije iznimka, a ne pravilo. Treći članak, onaj koji tematizira koncept "mimezisa" u radovima filozofa i muzikologa Theodora W. Adorna, osim što povijesnofilozofski prikazuje genealogiju jednog koncepta u radovima jednog od značajnijih evropskih mislilaca prošloga stoljeća, može biti od koristi studentima filozofije prilikom studija Platonovih djela za usporedbu različitih konceptualizacija "mimezisa" u različitim povijesnim epohama. No, ono što je zajedničko svim trima člancima, jest da svojom tematikom, bilo da je riječ o etici, ontologiji ili socijalnoj teoriji, svakako mogu poslužiti kao korisna literatura osobi koja se, kao što to radi Kojčić, bavi filozofskim savjetovanjem, dakle koja svojim klijentima pomoću teorijskih alata pomaže ostvariti promjenu u životu.
Naposljetku, proglasiti četvrti od nabrojanih članaka beskorisnim ili nezanimljivim ikome tko ima imalo mozga u glavi, a kako je to učinio Kojčić, nesuvislo je da teško može nesuvislijim biti! Naime, engleski filozof Thomas Hobbes jedan je od utemeljitelja političke filozofije liberalizma[v] te je, među ostalim, značajan i po svojoj teoriji društvenog ugovora[vi] koja ima za cilj uspostaviti državu kao ugovornu tvorevinu s ciljem da ugovornim stranama "osigura miran život."[vii] Znamo li to, onda je razumljivije polazište Hobbesove kritike sveučiišta o kojemu je izvijestila Ivana Knežić, naime to da je Hobbes percipirao sveučilište kao instituciju koja u sebi sadrži srž pobune.[viii] Pozicija s koje je Hobbes kritiku ispostavio jest ta da ništa ne smije narušiti jedinstvo suverena. Hobbes je smatrao da je "jedini put za ostvarenje mira nametanje univerzalne istine od strane političkog autoriteta koja će tako posredstvom sveučilišta oblikovati mišljenje i djelovanje pojedinaca da će ono nužno rezultirati mirom."[ix]
Pri diskvalifikaciji ovoga članka, Kojčić ne samo da je zanemario sadržaj članka, već je zanemario i činjenicu da je riječ o članku nastalom na temelju autoričina izlaganja na međunarodnom simpoziju "Ideja sveučilišta".[x] A pored toga, zanemario je povijesni kontekst, dakle činjenicu da su već čitavo desetljeće u tijeku napadi na akademski pogon, a poglavito na humanističke i društvene znanosti, koji smjeraju upravo na njihovu pacifikaciju.
Kao što sam pokazao, Kojčićeve diskvalifikacije nasumično odabranih filozofskih radova neutemeljene su. A uz to, ocjene o pojedinačnim radovima nije moguće poopćiti i predicirati cjelokupnoj akademskoj filozofiji.
A što kaže Kojčić-autoritet?
Odbacivanje povijesti filozofije, kao i njezinih disciplina, bezuman je čin. Naime, filozofija je, kao i svaka druga ljudska djelatnost, povijesna i bez svoje povijesti ne može biti
Uz nepotkrepljenost prosudbi činjenicama i logičke greške u zaključivanju postoji još jedan problem s Kojčićevim napisom, a to je da je zauzeo poziciju autoriteta. Ta pozicija, osim u paušalnim prosudbama koje je ponudio, očituje se i u tome da si je autor uzeo za pravo docirati i dijeliti savjete. Primjerice, savjetovao nas je da "ne treba znanstvenicima zabranjivati da istražuju i da nastave raditi sve što je u njihovoj moći kako bi svojim metodama načinili život na Zemlji boljim za sve nas", ali i da istovremeno "ne treba ni filozofima braniti da se bave onime što oni misle da je korisno i dobro" (nejasno je zašto onda on to radi). Također, Kojčić je upozorio znanstvenike "da budu mudriji u svojim nastojanjima", ali i znanost da u unapređivanju svijeta "ne bude nagla i da pri tome ne gazi druge", pri čemu je podržava i želi joj sve najbolje.
Odakle Kojčiću autoritet? Čime ga je zaslužio, odakle ga je dobio? Tko ili što ga čini mjerodavnim da prosuđuje i docira, ako to nisu argumenti i činjenice kojima raspolaže? Iz teksta se da zaključiti da je izvor Kojčićeva autoriteta to što se on bavi nečim drugačijim. Naime, dok je na Danima Frane Petrića ranije spomenuti neimenovani kolega ljude dijelio u neimenovane kategorije, Kojčić je izlagao o iskustvima svojeg rada u filozofskom savjetovanju. Dok se akademski filozofi bave beskorisnim temama za koje ne bi trebalo biti briga ikoga s imalo mozga u glavi, Kojčić se bavi filozofskom praksom. A filozofska, pak, praksa, u kojoj "nema mjesta ispraznosti filozofskog akademiziranja", koristan je i "novi, još uvijek underground, pravac kojim filozofija nalazi načina ostati u životu." Ili barem tako Kojčić tvrdi.
Na osnovi ljudima urođene radoznalosti, a bez imperativa historizacije i pretjerane teoretizacije, filozofska praksa je pravac koji kroz različite oblike, poput filozofskih caféa, radionica, savjetovanja ili šetnji, omogućuje i dopušta ljudima da filozofiraju - to jest, da pronađu odgovore na pitanja koja su im bitna. Pritom, filozofska praksa ne diskriminira, pa su njezine aktivnosti dostupne svim dobnim skupinama od djece predškolske dobi do članova kluba umirovljenika u Bijelom Brdu kraj Osijeka.
Kad se filozof odrekne povijesti filozofije, to je jednako kao kad se jedna država odrekne povijesti svojega sustava obrazovanja ili povijesti sustava zdravstvene zaštite
U čemu je problem kad to tako lijepo zvuči? Problem je, u horizontu diskusije o budućnosti filozofije, u redukciji koju je Kojčić napravio rezervirajući za gorenavedene oblike rada ime "filozofska praksa" te u odlučnom odbacivanju povijesti filozofije i akademske filozofije kao domena dogme i slijepog pokoravanja autoritetima.[xi] Redukcija je nepoštena zato što su filozofska praksa i politični oblici filozofiranja, poput, primjerice, kritičkih tekstova, tribina ili okruglih stolova. Također, filozofska praksa su i javna predavanja i diskusije. I Kojčićev tekst je filozofska praksa, kao što je i moj. Filozofska praksa su i filozofski simpoziji i konferencije te filozofska društva. Dakle, filozofska praksa je sve što filozofi rade i sve što se u svom radu oslanja na filozofiju, a ne samo filozofski caféi, radionice, savjetovanja ili šetnje. A odbacivanje povijesti filozofije, kao i njezinih disciplina, bezuman je čin. Naime, filozofija je, kao i svaka druga ljudska djelatnost, povijesna i bez svoje povijesti ne može biti. A povijest filozofije nisu samo filozofski tekstovi, povijest filozofije je povijest filozofske prakse. Utoliko je kad se filozof odrekne povijesti filozofije jednako kao kad se jedna država odrekne povijesti svojega sustava obrazovanja ili povijesti sustava zdravstvene zaštite. Budući da katastrofu potonjeg odricanja proživljavamo svi, osobno i svakodnevno, nejasno je zašto bi netko još jedno takvo odricanje zagovarao.
Konačno, je li ikome Kojčićev napis od koristi? S obzirom na problematična mjesta na koja sam ukazao, dakle na paušalne diskvalifikacije i protučinjenične prosudbe te logički neutemeljene zaključke, smatram da se o tom napisu ne može govoriti kao o doprinosu raščišćavanja problemā ni filozofije danas, niti filozofije u Hrvatskoj. No, ako postoji potreba da se javno govori i piše o problemima akademske filozofije, onda istupi u bilo kojem obliku moraju barem držati razinu aktualne filozofske produkcije, ako ne čak tu razinu i prevazilaziti. Nerealno je, naime, očekivati da će itko tko se ozbiljno bavi filozofijom, ili znanošću uopće, neargumentirane tekstove poput Kojčićeva prepoznati kao ozbiljan i konstruktivan doprinos rješavanju problema koji postoje u akademskoj filozofiji.
* Luka Matić, autor ovog priloga, student je druge godine diplomskoga studija filozofije i pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Dosad je izlagao na tri međunarodna i četiri domaća skupa. Područja istraživanja: filozofija odgoja i obrazovanja, suvremena povijest filozofije u Hrvatskoj (20./21. st.), filozofija Antonija Gramscija.
Bio je član (2013.) i predsjednik (2014.) Programskog odbora studentskog filozofskog simpozija na osječkom Filozofskom fakultetu. Član je programskog odbora Regionalnog simpozija studenata humanističkih i društvenih znanosti "Kritičko mišljenje" (Split, 2014).
Iscrpan popis stručne i znanstvene aktivnosti na: https://strossmayer.academia.edu/LukaMati%C4%87
Član je Udruge studenata filozofije logOS (Osijek) i Hrvatskog filozofskog društva.
[i] Citat glasi: "Ono što znanstvenicima treba biti jasno jest da filozofija nije samo akademsko masturbiranje onih spomenutih beskorisnjakovića."
[ii] Vidi: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=posjecenost-casopisa&mjesec_od=3&godina_od=2007&mjesec_do=5&godina_do=2014&podrucje=6 (6. 6. 2014.)
[iii] Vidi: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=9678 (6. 6. 2014.) Zanimljivo je da je Zoran Kojčić jedan od autora zastupljenih u navedenom broju.
[iv] Vidi: Ivana Zagorac, Ivica Martinović (ur.), 22. Dani Frane Petrića, Perspektive filozofije (glavna tema); Od Petrića do Boškovića: Hrvatski filozofi u europskom kontekstu (stalna tema), Cres, 22.-28. rujna 2013 (Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 2013).
[v] Vidi: Stanford Encyclopedia of Philosophy, s. v. "Liberalism" na: http://plato.stanford.edu/entries/liberalism/ (7. 6. 2014.)
[vi] Vidi: Gajo Petrović, Engleska empiristička filozofija (Zagreb: Matica hrvatska, 1983); ili Frederick Copleston, A History of Philosophy, Volume 5, Modern Philosophy: The British Philosophers (Garden City, NY: Image Books, 1964).
[vii] Petrović, Engleska empiristička filozofija, str. 46.
[viii] Vidi: Knežić, "Hobbesova kritika sveučilišta", str. 461 i dalje.
[ix] Isto, str. 470-471.
[x] Vidi: Ivana Zagorac, Ivica Martinović (ur.), 21. Dani Frane Petrića, Ideja sveučilišta (glavna tema); Od Petrića do Boškovića: Hrvatski filozofi u europskom kontekstu (stalna tema), Cres, 23.-29. rujna 2012 (Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 2012). Knjižica je dostupna i na webu Hrvatskog filozofskog društva: http://www.hrfd.hr/documents/cres-2012-programska-knjizica-pdf.pdf (7. 6. 2014.)
[xi] Kojčić je zapisao, među ostalim, i ovo: "Filozofska praksa ne iziskuje povijesno pa čak ni teorijsko poznavanje svih filozofa i njihovih učenja, što ju čini slobodnom od dogmi i slijepog pokoravanja autoritetima." Također i: "Filozofirati na taj način mogu poljoprivrednici, policajci, učitelji, dizajneri, svi oni ljudi koji su sposobni kritički promišljati, analizirati, propitivati osnovne ljudske probleme, osnovne koncepte civilizacije i prirode. Platona, Kanta i Hegela možemo tu uvrstiti, ali možemo filozofirati i bez njih i njihovih istina, koje su bile značajne za neko prošlo doba, za neke druge ljude."
