Kolumbija: Između rata i mira

Sandinisti su tada vodili bitku protiv "contrasa" i njihovih političkih mentora i patrona, financijera i isntruktora, koje je sjevernoamerička administracija na čelu s  predsjednikom Ronaldom Reaganom i njegovim nezaobilaznim kompanjonom i neoliberalnim ideološkim magom Henryem Kissingerom - uredno plaćala, slala i obilato servisirala na sve moguće načine - gušeći revolucionarno buđenje Centralne Amerike svim raspoloživim sredstvima.Kolumbija je zaista puno trpila zbog ovog sukoba. Odmah poslije Afganistana u Kolumbiji se danas nalazi najviše nagaznih mina na svijetu. Samo u periodu između 1996. i 2010. godine oteto je 21 345 ljudi

Sjevernoamerička politika "velike batine" slamala se tada na leđima nezadovoljnih i ugnjetenih dijelova latinskoameričkih naroda, ali je takva politika moćnog "svjetskog policajca" nužno rezultirala instaliranjem nenarodnih "zavisnih političkih režima" - koji su, posljedično, nailazili na žestok, najčešće oružani otpor obespravljenih i ugnjetenih dijelova naroda. Te sam se večeri prvi put susreo ne samo sa sandinistima, nego i s njihovim gostima iz Kolumbije, gerilcima pokreta FARC-EP (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia – Ejercito del Pueblo ) "Kolumbijskih revolucionarnih oružanih snaga – Narodne Vojske".

Ovih je dana javnost cijelog svijeta i Europe, pa tako i kod nas, možda kao nikada do sada, zapljusnuta hrpom informacija iz Kolumbije – vezanih za zasad neuspjele pokušaje da se prihvati mirovni sporazum između kolumbijske vlade predsjednika Juana Manuela Santosa i tog najstarijeg latinskoameričkog gerilskog pokreta. Taj subob traje, u biti, duže od 52 godine, koliko se najčešće navodi… računajući na datum formalnog osnivanja ovog gerilskog pokreta.

Naime, nakon tri i pol godine teških pregovora u Havani, 26. rujna ove godine, napokon je potpisan sporazum između predsjednika Santosa i "Comandante en Jefe" FARC-EP-a Rodriga Londona, alias Timochenka. Spominju se ogromne brojke žrtava ovog sukoba u kojem su život do sada izgubile 267 162 osobe. Svečano potpisivanje mirovnog sporazuma organizirano je u najturističkijem kolumbijskom gradu Cartagena de Indias s neskrivenom porukom kako je budućnost Kolumbije u razvoju turističke industrije, a ne u vođenju beskonačnog unutarnjeg građanskog rata. Neki, doduše, tvrde kako je ovaj, za ovu priliku, neprobojnim prstenom snaga sigurnosti opkoljeni kolumbijski grad, izabran zbog lošeg zdravlja kubanskog predsjednika Raula Castra koji bi teško podnio boravak u glavnom gradu Bogoti zbog 2 640 metara nadmorske visine na kojoj se ona nalazi.

Zanimljivo je da je ceremonija potpisivanja Sporazuma počela točno u ponoć po španjolskom vremenu. Zanimljivo je također kako je Sporazum potpisan za tu priliku posebno izlivenom penkalom koja je napravljena od rastaljenog metka. Tako je Sporazum, simbolično,  potpisan "mrtvim metkom". U Patio de Banderas del Centro de Convenciones de Cartagena, osim kubanskog predsjednika Raula Castra, činu potpisivanja Sporazuma nazočilo je još dvadesetak izaslanika raznih zemalja, među njima argentinski predsjednik Mauricio Macri, čileanska predsjednica Michelle Bacheletm, glavni tajnik UN-a Ban Ki Mun (Savjet Sigurnosti UN-a je jednoglasno podržao i prihvatio "definitivni bilateralni  prekid vatre i razoružavanje FARC–a koje se treba izvršiti najdalje u 6 mjeseci" koji će se ubuduće legalno baviti politikom.  Generalna Skupština UN-a također je dala jednoglasnu podršku Sporazumu, kao i EU).

Svečanom je potpisivanju Sporazuma nazočio i američki državni tajnik John Kerry, bivši španjolski kralj Juan Carlos I, te Felipe Gonzales, bivši španjolski premijer koji je osobno dosta doprinio postizanju ovog Sporazuma, kao i 250 žrtava ovog dugotrajnog sukoba. Oni su došli iz svih krajeva Kolumbije: iz Calija, Medellina, Bogote, Caqueta, Putamayoa, Huila, Antioque, Narina, itd. U ime FARC – EP Timochenko se ispričao "svim žrtvama sukoba". Kazao je kako je ovo svojevrsno "oslobođenje" – koje "oslobađa ne samo one kojima se ispričavam nego i one koji se ispričavaju". To je pomirenje. Kazao je kako nitko ne treba sumnjati da sada u politiku ulaze bez oružja, zaključujući kako će ubuduće njihovo jedino oružje biti riječi.

Ekvadorski predsjednik Rafael Correa je podsjećajući na jednog od najslavnijih Kolumbijaca uopće, Gabriela Garciu Marqueza, na njegovih nezaboravnih Sto godina samoće i na magični realizam, povodom potpisivanja Sporazuma izjavio: "Završio je rat, pukovnik Aureliano Buendia će ponovo hvatati zlatne ribice". Po njemu je vijest o potpisivanju ovog Sporazuma "najbolja vijest u zadnjim desetljećima Velike Domovine" (tako on naziva Latinsku Ameriku). Ali, u nedjelju 2. listopada, na rezultatima referenduma kojeg su organizirale kolumbijske vlasti, a na kojem su se građani Kolumbije trebali izjasniti prihvaćaju li ili ne prihvaćaju ovaj Sporazum, razbila su se mnoga očekivanja i velike nade "mirotvoraca".Borbe između "seljačke agrarne samoobrane" kao preteče FARC-a počinju kao borba za vlasništvo nad zemljom i određivanjem vrijednosti dnevnog rada na plantažama kave

U podne, neposredno uoči samog čina potpisivanja Sporazuma u Cartageni, u crkvi Sv. Petra Clavena održana je ekumenska ceremonija "Molitva za pomirenje u Kolumbiji". Vodio ju je sam vatikanski tajnik, kardinal Pietro Parolini – koji je tako simbolizirao sudjelovanje i podršku mirovnom procesu samog pape Franje. Još ranije ujutro predsjednik Santos je odlikovao 48 pripadnika oružanih snaga uvjeravajući ih kako je ono što potpisuju pobjeda oružanih snaga. Istovremeno je najžešći protivnik i vođa pokreta protiv prihvaćanja ovog Sporazuma, bivši kolumbijski predsjednik, konzervativac Alvaro Uribe, na ulicama i u kompletnoj kolumbijskoj javnosti tvrdio kako se, upravo obratno, radi o predaji i porazu vojske. Pokazat će se 2. listopada kako će njegov antimirovni pokret na referendumu pobijediti kolumbijske mirotvorce.

Na sam dan potpisivanja Sporazuma Uribe je u Cartageni predvodio demonstracije protiv potpisivanja uz podršku oko dvije tisuće svojih sljedbenika. Zanimljivo je da se posebno obratio Meksiku (koji ima svoj "problem" s Zapatistima i njihovom gerilom u Chiapasu) uz naglašavanje da Meksiko ne podrži ovaj sporazum "s najvećim kartelom droge" (po njemu je to upravo FARC – EP) u cijeloj Latinskoj Americi. Uribeu se pridružio i konzervativac Andres Pastrana, također bivši predsjednik Kolumbije. Manje od mjesec dana prije referenduma, ankete su pokretu ZA davale 54 posto, a  pokretu NE 34 posto, uz 12 posto neodlučnih. Samo tri dana prije potpisivanja sporazuma ankete javnog mnijenja govorile su kako je podrška za prihvaćanje Sporazuma narasla na optimističnih 67 posto.

Zainteresirana međunarodna javnost I većina političkih analitičara vjerovali sui u vjerodostojnost tih anketa - polazeći od pretpostavke da se Kolumbija umorila od beskonačnog krvavog unutarnjeg rata, rata "Kolumbijaca protiv Kolumbijaca". Ovoga puta su se zajedno i Kuba (kao neupitni smbol i svojevrstan "svjetionik" svih latinskoameričkih ljevičarskih gerila, bilo urbanih ili ruralnih) i SAD (kao neupitni simbol povijesnog imperijalizma i pretenzija na latinoameričke  prostore) - našli po prvi put na istoj strani, uz blagoslov UN-a i same španjolske krune, što je, također, na simboličkoj razini i danas itekako bitno za svakog latinoamerikanca.Svečano potpisivanje mirovnog sporazuma organizirano je u najturističkijem kolumbijskom gradu Cartagena de Indias s neskrivenom porukom kako je budućnost Kolumbije u razvoju turističke industrije, a ne u vođenju beskonačnog unutarnjeg građanskog rata

Kolumbija je zaista puno trpila zbog ovog sukoba. Odmah poslije Afganistana u Kolumbiji se danas nalazi najviše nagaznih mina na svijetu. Samo u periodu između 1996. i 2010. godine oteto je 21 345 ljudi. Od 1990, godine pa do potpisivanja ovog Sporazuma bilo je 11 tisuća ubijenih. Najviše žrtava i najžešćih sukoba bilo je od početka 80-ih pa do početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Tada sam prvi put i sreo borce FARC-a u muzeju Chopo u Ciudad de Mexicu. Tih godina zbog unutarnjeg rata kolumbijski BDP s 2,5 posto pada na -4 posto. Na dan potpisivanja Sporazuma on je na razini od  0,3 - 0,5 posto. Tri miljuna hektara šuma je iskrčeno. Zemlja devastirana. U cijelomu periodu od nešto vise od pola stoljeća sukoba bilo je čak 8 milijuna žrtava "svih vrsta", a život su izgubile 267 162 osobe. Zato je bilo "normalno" očekivati kako će referendum o prihvaćanju potpisanog Sporazuma građani podržati - jer su u rukama u tom trenutku imali beskrajnu moć da Kolumbiju izvedu iz ovakve teške situacije.

Na tajnoj ceremoniji, dan uoči samog potpisivanja Sporazuma, predsjednik Santos odlikovao je jednog Engleza, jednog Salvadorca. jednog Amerikanca i jednog Izraelca, u svojoj službenoj rezidenciji u Cartageni. Za tu četvorku znao je samo najuži krug najbližih i najodanijih predsjednikovih suradnika, a kolumbijskoj i široj javnosti općenito bili su sasvim nepoznati. Tko su bili ti ljudi? Jonathan Powel, Joaquin Villalobos, Bill Ury i Shlomo Ben Ami odigrali su ključnu ulogu u upravo završenim pregovorima, kao osobni Santosovi savjetnici u pregovorima koji su se odvijali na Kubi. Troškove njihova angažmana kao i sve troškove putovanja platila je, što je zanimljivo, kanadska vlada.

Trebalo su to biti iskusni ljudi koji su sudjelovali u sličnim procesima postizanja sporazuma o uspostavljanju mira u Sjevernoj Irskoj, Izraelu i Salvadoru - klasični "najamnici", ali vrlo specifični, oboružani posebnim znanijima i iskustvima. Dakle, u postizanje ovog Sporazuma utkani su prsti razgranate mreže međunarodnih inetresa, lobija, najviših centara svjetske moći, kao i napokon postignutog konsenzusa između kolumbijske službene političke elite i najutjecajnijih gerilskih vođa s područja Latinske Amerike. Utoliko je rezultat referenduma bio iznenađenje.

Imao sam prilike upoznati pripadnike najsnažnijih gerilskih pokreta Latinske Amerike, u vrlo širokom rasponu - od anarhista u tradiciji Floresa Magobna, Zapatista, sljedbenika Amibaela Guzmana ("Sendero Luminoso") pa nikaragvanskih sandinista do salvadorskih farabundomartista i mnogih drugih na šarolikoj gerilskoj, revolucionarnoj, ljevičarskoj latinskoameričkoj sceni - ali su "farkovci" uvijek slovili za jedne od "najtvrđih", o njima su postojale zaista prave legende.

U zadnjim dekadama prošlog stoljeća su povezivani s narkotrafikom, kao nesumnjivim izvorom svog naoružavanja, održavanja dosta komplicirane i dobro izgrađene infrasktrukture. Malo se o tome zna, ali nije nikakva nepoznanica za bolje poznavatelje povijesti "ljevičarske gerile" kako su se revolucionarni pokreti često financirali i načine koji su bili vezani, po potrebi, za kriminalne radnje, poput pljački i sličnih nezakonitih aktivnosti. Dakle, metode latinskoameričke gerile kojima ona, pa tako i FARC, osigurava sredstva za "revolucionarno djelovanje", u tradiciji je revolucionarnih pokreta koji su djelovali puno ranije od njih, u jednom sasvim drugom vremenu i u sasvim drugim dijelovima svijeta.

Kolumbijska gerila je rezultanta paralelnih procesa kako lokalnih, tako regionalnih pa i svjetskih, ali je, najuprošćenije kazano, povijesno gledajući - posljedica i oružani odgovor na terror represivne Države. To je svojevrstan odgovor na dugotrajnu politiku nasilja kojom je desetljećima bila zasićena gotovo kompletna Latinska Amerika. Revolucionarni politički pokret velikim dijelom se javlja i kao očajnički, krajnji odgovor na takvu praksu svakodnevnog života. U Kolumbiji postoji više generacija gerile koja obuhvaća raznorodne lijeve, ali i liberalno-nacionalističke političke pokrete. 

Te procese je katalizirala kubanska revolucija, koja i sama kreće kao liberalno-nacionalistička, a gotovo niti malo "komunistička". Slično će se kasnije desiti i u Nikaragvi s braćom Ortega koji predvode Sandiniste. U prvoj generaciji kolumbijske gerile djeluju i FARC i ELN (Ejercito de Liberacion Nacional - Vojska Nacionalnog Oslobođenja) koja obuhvaća studente i urbanu srednju klasu, zatim EPL(Ejercito Popular de Liberacion - Narodno Oslobodilačka Vojska). FARC – EP je u početku vezan isključivo za ruralno podneblje (u svojevrsnoj zapatističkoj tradiciji), javlja se kao svojevrsna "seljačka agrarna samoobrana", uz podršku Komunističke Partije Kolumbije (Partido Comunista Colombiano). Preteče pokreta su u agrarnim sukobima u područjima Sumapaz i El Tequendama i to još tridesetih godina prošlog stoljeća - tako da možemo govoriti o puno dužim sukobima od polustoljetnih. Kolumbijska gerila je rezultanta paralelnih procesa kako lokalnih, tako regionalnih pa i svjetskih, ali je, najuprošćenije kazano, povijesno gledajući - posljedica i oružani odgovor na terror represivne Države

Borba između "seljačke agrarne samoobrane" kao preteče FARC-a počinju kao borba za vlasništvo nad zemljom i određivanjem vrijednosti dnevnog rada na plantažama kave. U to vrijeme, između 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća, u Kolumbiji se odvija i borba između liberalnih i konzervativnih političkih elita te epohe. Te sukobe pospješuje i proces modernizacije i industrijalizacije, koju provodi vlada Enriquea Olaya Herrera. Naime, javljaju se klice modernog radništva koje će se u budućnosti na ideološkom planu i u konkretnoj akciji naći na istoj frekvenciji sa seljacima. Ali tada je Kolumbija pretežno ruralna zemlja (70 posto žitelja su seljaci). Pedesetih godina prošlog stoljeća seljačka borba jača. "Seljačka samoobrana" poduzima niz akcija (Guerra de Villarrica), a posebno na istoku Tolima. Tu su daleki korijeni FARC-a koji će se početkom šezdesetih godina uobličiti u gerilsku grupu koja se u zadnjoj dekadi prošlog stoljeća transformira u Bloque Sur (Južni Blok) boreći se protiv konzervativne ofanzive. 

Proces širenja gerile od ruralnih uporišta prema gradovima odvija se u periodu između 50-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Šireći se po urbanim zonama, u kojima se koncentrira bijeda i nezadovoljstvo, postaju ozbiljna prijetnja postojećim režimima i političkom establišmentu. Imao sam prilike upoznati pripadnike najsnažnijih gerilskih pokreta Latinske Amerike, u vrlo širokom rasponu, ali su "Farkovci" uvijek slovili za najtvrđe, o njima su se pričale legendeTako su od anonimnih postali nacionalni faktori koji imaju sve veći medijski prostor i pažnju. Više nisu bili samo "smetnja" nego i vrlo ozbiljna prijetnja režimu. FARC postaje najsnažnija revolucionarna gerilska skupina koja djeluje od Cordillera Oriental do Serrania de la Macarena pa sve do Bogote – oko koje se (kao kolumbijske prijestolnice) sve više koncentrira gerila. Šire se na jug i jugozapad zemlje vrlo sistematski, kako vojno-politički tako i "deološki". 

Istovremeno, FARC se sve više povezuje s narkotrafikom i kontrolom kolumbijskih luka. Gerilci FARC-a su u stalnoj ofanzivi još od 2008. godine. U čitavom tom periodu doživjeli su samo jedan vojni neuspjeh, kada gine poznati gerilac FARCA – alias Raul Reyes. Smatra se da na prijelazu u 21.stoljeće, FARC preuzima i kontrolira većinu proizvodnje i raspačavanja koke u Kolumbiji - na jugu zemlje nalaze se njihove jake "zonas coqueras". Predstavljaju nezaobilazan, realan faktor koji promovira situaciju neodrživog i razornog dualizma, svojevrsnog dvovlašća kojem se ovim Sporazumom iz Cartagene namjeravalo stati na kraj, kako bi Kolumbija napokon mogla otvoriti novu stranicu svoje povijesti.

Osnovne točke postignutog sporazuma u Cartageni su :

• "Integralna agrarna reforma" koja podrazumijeva strukturalne zahvate na selu i zatvaranje procjepa koji postoji između sela i grada u Kolumbiji. Prihvaća se nužnost revizije uvjeta razvoja, blagostanja kako bi se osigurao kvalitetniji život stanovnika sela, kojima se njihove slobode i prava moraju povećati kako bi bili istovjetni s onima koje već uživa gradsko stanovništvo Kolumbije.
• "Politička participacija": Demokratsko otvaranje za postizanje mira, što podrazumijeva izgradnju i konsolidaciju mira. Osnovni cilj je prestanak konflikta, produbljavanje demokratskih procesa i stvaranje uvjeta za osnivanje, slobodno djelovanje nove snažne političke snage na političkoj karti kolumbijskog višestranačja, FARC-a. To ujedno znači obogačivanje debate oko prevladavanja postojećih nacionalnih problema i jačanje pluralizma u zemlji, poštivanje različitih vizija i postojanja različitih interesa u kolumbiji. Nužno je stoga dati FARC-u garancije za bezbolno uključenje u politički život zemlje.
• "Definitivan bilateralan prekid vatre i neprijatelstava i predaja oružja": Cilj je definitivan prestanak svih ofanzivnih akcija između Javnih Snaga (Fuerzas Publicas) tj. kolumbijske vojske i FARC – EP. 
• "Rješavanje problema nelegalne trgovine i raspačavanja droga". To je preduvjet da se izgradi potpuni mir. Dakle, nužno je definitivno riješiti nelegalnu proizvodnju i raspačavanje droga što, naravno, uključuje njihov uzgoj i prodaju.
• "Žrtve": Otkrivanje istine o svim dosadašnjim žrtvama svih kategorija koje su bile najstrašnija posljedica ovog dugotrajnog sukoba. Zato je nužno izgraditi integralni sustav za otkrivanje istine, pravde i obeštećenja žrtava rata. 
• "Komisija zadužena  za primjenu, praćenje i nadzor Konačnog Sporazuma o Miru i donošenje Rezolucije o razlikama". Ova će Komisija biti sastavljena od predstavnika Vlade i predstavnika pokreta FARC – EP. Ona će pratiti ostvarivanje i provođenje u praksi svih donesenih ugovora. Verificirat će njihovo ostvarivanje i stalno poticati kako bi se sve stavke donesenih ugovora realizirale.

Sam Sporazum napisan je na čak 297 stranica teksta. Donesen je nakon više od 1 300 dana pregovaranja. Cilj je bio da se broj žrtava rata zaustavi na dosadašnjoj brojci od 8 milijuna - od čega je najviše raseljenih osoba. O nasilju u Kolumbiji za vrijeme trajanja ovog sukoba na izvrstan (umjetnički) način govori meksičko-kolumbijski film Violencia (Nasilje) Jorgea Forera, koji je snimljen 2015. godine.

Kako bilo da bilo, Kolumbijci su na referendumu naposljetku većinski zaokružili "protiv". Doduše, organiziran je i svojevrstan referendum među djecom starom do 18 godina, tako da su mogli slati poštanske karte s zaokruženim "za" ili "protiv". Na taj način, slanjem poštanskih karata,  glasalo je 13 571 djece. Djeca su očitala lekciju starijima. Među njima je pobijedila varijanta ZA Sporazum i to u odnosu 67,46 posto prema 30,87 posto protiv. Kod odraslih je pak presudila nevjerojatna i začuđujuća apstinencija kolumbijskih građana. Čak 62,6 posto građana uopće se nije izjasnilo. Dvadeset milijuna Kolumbijaca nije uopće izišlo na referendum.Proces širenja gerile od ruralnih uporišta prema gradovima odvija se između 50-ih i 80-ih prošlog stoljeća. Šireći se po urbanim zonama, u kojima se koncentrira bijeda i nezadovoljstvo, postaju ozbiljna prijetnja postojećim režimima i političkom establišmentu

Santos je nakon referenduma izjavio da prekid vatre ostaje, a Timochenko je izjavio da će FARC ispuniti Sporazum, tako da se proces uspostavljanja mira najvjerojatnije neće prekinuti. Nakon referenduma studenti su odmah izišli na ulice u 14 gradova, tražeći prekid sukoba i prihvaćanje Sporazuma. Kome odgovara nastavak rata možemo samo pretpostavljati – ali je činjenica da su dva konzervativna lidera predvodila opoziciju prihvaćanju postignutog Sporazuma. Santos se samo tri dana nakon neuspjelog referendum sastao s vođom protivnika Sporazuma Uribeom, kojeg podržava i ultrakonzervativno krilo Crkve. Nisu se dogovorili ništa jer se Santos još želi konzultirati s Timochenkom, koji je preko Twittera oglasio kako su članovi Sekretarijata FARC-a izdali nalog "svim svojim gerilskim jedinicama da se povuku na sigurne pozicije kako bi izbjegli bilo kakve provokacije".

Uzdajući se u onu Goetheovu iz Fausta kako je "teorija, moj prijatelju, siva, a drvo života vječno zeleno" možemo se, u ovom trenutku, jedino pouzdati u logiku života koja mora prevladati logike parcijalnih interesa - tim više što predsjednik Santos iza sebe ima nepodijeljenu podršku svijeta za uspješno dovršenje započetih procesa uspostavljanja konačnog mira u Kolumbiji. Ali nikada ne treba zaboraviti kako FARC – EP (iako najveća) nije jedina gerilska snaga koja djeluje u Kolumbiji.Čak 62,6 posto građana uopće se nije izjasnilo. Dvadeset milijuna Kolumbijaca nije uopće izišlo na referendum

U ovom trenutku, osim njih, u Kolumbiji još uvijek aktivno djeluju sljedeće gerilske skupine: EPL – Ejercito Popular de Liberacion, ERG – Ejercito Revolucionario Guevarista, M – 19 – Movimiento 19 de Abril, ERP – Ejercito Revolucionario del Pueblo, PRT – Partido Revolucionario de los Trabajadores, JEGA – Movimiento Jorge Eliecer Gaitran, MAQUI – Movimiento armado Quintin Lame, CRF – Comando Ricardo Franco Frente Sur, ERICA – Ejercito Republicano Independentista de la Costa Atlantica, MADO – Movimiento de Autodefensa Obrera, MIR/COAR – Partido Libre : Movimiento Independiente Revolucionario – Comando Armados, PLA – Comando Pedro Leon Arboleda, CNB – Coordinadora Nacional de Base, MAR – Movimiento Armado Rebelde, JBC – Jaime Bateman Cayon, MUR/ML – Movimiento de Unificacion Revolutinaria – Marxista Leninista, CGSB – Coordinadora Guerrillera Simon Bolivar.