U posljednje vrijeme pažnju latinskoameričke, a posebno kolumbijske javnosti privlači jedan čileanac sumnjivog intelektualnog i političkog "beckgrounda". On je u ovom trenutku najpoznatiji popularizator teorije "Raspršene molekularne revolucije" ("Revolución Molecular Disapada" - RMD). Njegovo ime je Alexis López Tapia i bivši je aktivist čileanske pronacističke ultradesnice .
Povodom osamdesete godišnjice ubojstva tragičnog heroja sovjetske revolucije: Ciudad de México. Nedjelja, 29. siječanj 1984. godine. Jučer sam se dogovorio s mojim slovenskim amigom Peterom da danas odemo na Coyoacán do kuće u kojoj je Trocki ubijen u kolovozu 1940. godine. U dvorištu kuće se nalazi i njegov grob.
Uz rođendan velikog ubijenog pjesnika: "Palikuće, ratnici, vukovi uvijek traže pjesnika da ga pale, ubiju, da ga izujedaju… Neki hvalisavi kavgadžija ostavio je na smrt ranjenog Puškina među stablima jednog sjenovitog jutra. Prašnjavi su konji izluđeni galopirali preko beživotnog Petofijeva tijela. Boreći se protiv rata, umro je Byron u Grčkoj. Španjolski su fašisti otpočeli građanski rat ubivši svog najboljeg pjesnika", napisao je Pablo Neruda.
Luis Buñuel je filmom Diskretan šarm buržoazije upozoravao na apsurdnost činjenice da takav isprazni stalež uopće postoji, kamoli da vlada bilo kime, kamoli cijelim svijetom. U pandemijskom vrtlogu zbivanja rađa se šansa nove dekolonizacije - dekolonizacije misli. Svi su ljudi, a ne samo pjesnici, kako je učio A.B. Šimić, čuđenje u svijetu. Dok se svatko od nas bori za svoj život za živote drugih nas nije briga. Kako inače objasniti da oko devet milijuna ljudi godišnje umire od bolesti uzrokovanih glađu, a od gladi svakoga dana umre 15 tisuća djece? Smrt nije samo logična konzekvenca života, smrt mnogih logičan je proizvod neoliberalne mašinerije.
Crkva u Hrvatskoj očito ima svoju viziju Božje Države kao neke vrste "univerzalne države" koja usisava sve svojim klerikalnim usisivačem. U "sekularnoj" državi svakog listopada djeca u školama slave vjerski obilježene Dane kruha, a u udžbenicima iz povijesti uče kako "Bog napravi čovjeka od praha zemaljskog". Pa zašto se onda čudimo šokiranosti Gérarda Mouroua, lanjskog dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, koji je ovog mjeseca boravio u Hrvatskoj i sreo ljude koji ga najozbiljnije pitaju vjeruje li on zaista da je Zemlja okrugla?
Nedavno se s velikom pažnjom diljem svijeta obilježila 50. godišnjica Woodstocka. Ali upravo u rujnu ove godine navršila se i 48. godišnjica održavanja drugog neizmjerno važnog rock festivala, koji je imao ogroman utjecaj na tadašnje generacije mladih čitavog latinskoameričkog područja, a koji je na neshvatljiv i neopravdan način zanemaren. Riječ je o rock festivalu Avandáro, održanom u rujnu 1971. u Meksiku. Mladi su počeli dolaziti dva dana prije koncerta, to je bilo pravo hodočašće - pješke, automobilima i autobusima. Umjesto očekivanih 25 000, okupilo se više od 300 000 ljudi. Nezamisliv broj, pa su ih na kraju organizatori morali sve pustiti besplatno.
Španjolska filozofkinja Adela Cortina privukla je značajnu pažnju znanstvene, ali i opće javnosti, objašnjavajući novi fenomen i vrstu fobije koja je postala karakteristična pojava našeg vremena. Živeći u vremenu velikih migracija, izbjeglištva, naraslih ksenofobija i obnove najradikalnijih nacionalističkih ideja te najkonzervativnijih teorija, Cortina jezgrovito zaključuje kako je u srži svih tih pojava jednostavna činjenica da se "ne odbacuje stranac, nego siromah", jer se u osnovi svega nalazi aporofobija ili strah od siromaha. Strah od siromaštva "proizvodi se" i kod onih koji strepe da ne upadnu u tu kategoriju.
U očima svijeta očito smo na dobrom putu da postanemo određena vrsta negativnog simbola, rugla, "strašila europskog jugoistoka" (Balkana), da se pretvorimo u nikom potrebnu, malu, egzotičnu robinzonsku enklavu za eksperimentiranje najprimitivnijih oblika ultrakonzervativnih modela. A to ne smijemo dozvoliti jer Hrvatska nikada to nije bila. Možda je zaista krajnji je čas da se napokon trgnemo i to spriječimo. Svi demokratski orijentirani građani zajedno!
Prošli se tjedan prema nekim analitičarima dogodio jedan od najznačajnijih događaja u novijoj latinskoameričkoj povijesti. Predstavnici nekadašnjeg FARC-EP, najstarije latino gerile, ušli su u kolumbijski parlament, sada kao predstavnici legalne političke stranke. Na osnovu Sporazuma o miru koji je FARC potpisao s vladom, u parlamentu su dobili 10 mjesta. Novi predsjednik zemlje, kandidat desnice Iván Duque, dužnost preuzima 7. kolovoza, a postoji strah zbog njegove moguće opstrukcije daljnje primjene sporazuma - povijest Kolumbije pokazuje kako je stanje unutarnjeg rata uvijek bilo povratno.
Nikad burniji izbori u Meksiku - tijekom održavanja izborne kampanje ubijeno je 145 političara. Političke stranke koje su sto godina vladale Meksikom sišle su s vlasti, detronizirane su, voljom birača, i to brutalno. Novi predsjednik je Andrés Manuel López Obrador (AMLO), koji je pobijedio radikalno ljevičarskom retorikom. Zanimljiv je fenomen "meksičke ljevice" - kao što kaže Elena Poniatowska - Meksiko je specifičan po tome što su svi koji su u njemu osvajali vlast tvrdili da su ljevičari. Iako se, dakle, radi o povijesnim izborima, valja vidjeti što će AMLO dalje ponuditi.
