Prošli se tjedan prema nekim analitičarima dogodio jedan od najznačajnijih događaja u novijoj latinskoameričkoj povijesti. Predstavnici nekadašnjeg FARC-EP, najstarije latino gerile, ušli su u kolumbijski parlament, sada kao predstavnici legalne političke stranke. Na osnovu Sporazuma o miru koji je FARC potpisao s vladom, u parlamentu su dobili 10 mjesta. Novi predsjednik zemlje, kandidat desnice Iván Duque, dužnost preuzima 7. kolovoza, a postoji strah zbog njegove moguće opstrukcije daljnje primjene sporazuma - povijest Kolumbije pokazuje kako je stanje unutarnjeg rata uvijek bilo povratno.

Negdje sredinom srpnja 1984., u blago ljetno poslijepodne, u Ciudad de Mexicu, zajedno s grupom svojih meksičkih prijatelja otišao sam u muzej Chopo, u samom srcu tridesetmiljunskog megalopolisa, u blizini raskošnog parka Alameda Central. Razlog odlaska u Chopo bila je podrška sandinističkim nikaragvanskim borcima koji su u to vrijeme vodili težak rat protiv kontrarevolucije, intervencionizma i contrasa. Te sam se večeri prvi put susreo i s njihovim gostima iz Kolumbije - gerilcima pokreta FARC-EP.

Mnoge zemlje Južne Amerike prošle su svu silu državnih i vojnih udara, diktatura i totalitarizama, državnog terora i gerilskog teroriziranja. Danas mnoge o tim temama govore u prošlom vremenu i većina ih spada u ono što se kolokvijalno naziva krugom demokratski uređenih država. Razdirana gerilskim napadima, Kolumbija je širom otvorila stranom kapitalu za eksploataciju nafte. Brazil i Meksiko uništava, između ostaloga, prljavi biznis s biogorivom.