Damir Mizdrak u akciji (Foto: Damir Senčar, hrvatskareprezentacija.hr)Damir Mizdrak u akciji (Foto: Damir Senčar, hrvatskareprezentacija.hr)Skijanje je zahtjevan sport, pun adrenalina, opasnosti i uzbuđenja. Ipak, manje je poznato da se ovim sportom mogu baviti i osobe s najtežim invaliditetom. Skijaški klub za osobe s invaliditetom Sljeme djeluje od 2006. godine i zasad broji oko 25 članova. Svake ih se godine uključi oko petero, ali ne ostaju svi dugo jer većinom nakon školovanja u centrima u Zagrebu odlaze u svoja mjesta i gube kontakt s klubom.

Skijanje je zahtjevan sport, pun adrenalina, opasnosti i uzbuđenja. Ipak, manje je poznato da se ovim sportom mogu baviti i osobe s najtežim invaliditetom. Za to su potrebne određene prilagodbe, ali sve je moguće.

Prilagoditi ovaj sport osobama s invaliditetom bila je zaista odlična ideja koju je u Centru Vinko Bek pokrenula profesorica Lada Jug, ujedno i predsjednica Skijaškog kluba za osobe s invaliditetom Sljeme.

"Nažalost, skijanje nije dostupno baš svima. Naravno da se potpuno nepokretne osobe koje ovise o tuđoj pomoći ne mogu uključiti, ali je veliki, Lada Jug, predsjednica kluba Sljeme: "Da, i slijepe osobe mogu skijati. Ne biste vjerovali kako mogu skijati." iznenađujući i možda nepojmljiv broj vrsta i stupnjeva invaliditeta koje nisu prepreka za uključivanje u skijanje. Jedna od takvih na prvi pogled nepojmljivih je zasigurno sljepoća. U našem klubu imamo velik broj visoko slabovidnih i nekoliko potpuno slijepih članova. Da, i slijepe osobe mogu skijati. Ne biste vjerovali kako mogu skijati."

Uz slijepe i slabovidne skijaše tu su i osobe s tjelesnim oštećenjem, pa tako postoji kategorija stojećih (osobe s oštećenjem ruku i nogu), dok se osobe u kolicima (sjedeći) usmjeravaju u Monoski klub Zagreb.

 "Unatoč svim našim nastojanjima (web i facebook stranica, promotivna skijaška utrka uz sudjelovanje poznatih osoba iz javnog života koja je poprilično dobro medijski popraćena, TV prijenos nastupa naših paraoolimpijaca) veliki broj osoba s invaliditetom nije upoznat s mogućnošću uključivanja u skijanje, da postoji skijaški klub za osobe s invaliditetom. Drugi je razlog taj što je jako mali broj tih osoba uključeno u bilo kakav oblik vježbanja, s obzirom da su isključeni iz tjelesnog odgoja u redovnom školovanju i što im vjerovatno i ne 'pada na pamet' da bi mogli skijati."

Osobi s invaliditetom sigurno treba velika hrabrost za okušati se u skijanju, ali ako postoji volja, postoji i mogućnost. Kako zapravo rade u "Sve što tijekom uobičajene obuke skijanja učitelj demonstrira, za slijepe i slabovidne skijaše potrebno je riječima objasniti i opisati. Upute moraju biti konkretne, precizne i slikovite" Klubu, objašnjava nam Lada Jug:

"Obuka skijanja provodi se u malim grupama ili individualno (slijepi skijaši) i rad se potpuno individualizira ovisno o sposobnostima sportaša i njegovim ograničenjima s obzirom na vrstu i stupanj invaliditeta. Sama tehnika skijanja je ista, ali obuka slijepih i slabovidnih skijaša nešto je drugačija od obuke videćih osoba. Sve što tijekom uobičajene obuke skijanja učitelj demonstrira, za slijepe i slabovidne skijaše potrebno je riječima objasniti i opisati. Upute moraju biti konkretne, precizne i slikovite (koristeći iskustva iz drugih područja svakodnevnog života). Prema situaciji, demonstrirati se može postavljanjem dijelova tijela slijepog skijaša (nogu, trupa, ruku) u željeni stav. Zbog promijenjenog vizualnog statusa, slijepe osobe ne mogu imitirati položaj koji demonstrira učitelj, stoga slijepome skijašu treba omogućiti i taktilni doživljaj, tj. da dodirne dijelove tijela učitelja te na taj način dobije uvid u pravilan skijaški položaj."

Vrlo je važno ostvariti povjerenje između trenera i slijepog, odnosno slabovidnog skijaša. Prije svakog spusta, a pogotovo na svakoj novoj skijaškoj stazi, detaljno se opisuje staza i tijek samog spusta. Za vrijeme samog skijanja nema mnogo razgovora. Učitelj daje kratke verbalne upute te na taj način vodi skijaša niz skijašku stazu. Promjena smjera kretanja skijaša realizira se dogovorenim znakom, npr. uzvikom HOP! ili kada slijepi skijaš mora stati, uzvikom STANI! Zbog dodatne sigurnosti slijepi skijaš obavezno nosi marker, prsluk fluorescentne boje, da bi bio što uočljiviji drugim skijašima, te skijašku kacigu. U početnoj fazi obuke učitelj skija iza skijaša, a u naprednoj fazi ispred skijaša. Učiteljeve se Učitelj daje kratke verbalne upute te na taj način vodi skijaša niz skijašku stazu. Promjena smjera kretanja skijaša realizira se dogovorenim znakom, npr. uzvikom HOP! ili kada slijepi skijaš mora stati, uzvikom STANI! upute prenose zvučnikom, koji mu se nalazi na leđima, što je ujedno i dobar zvučni orijentir slijepome tijekom skijanja. Za perspektivne slijepe skijaške natjecatelje vrlo je važan dobar sluh, orijentacija na vlastitom tijelu i u prostoru, dobro razvijene motoričke sposobnosti (koordinacija, ravnoteža, fleksibilnost…) te prevladavanje straha.

Skijaški klub za osobe s invaliditetom Sljeme djeluje od 2006. godine i zasada broji oko 25 članova. Svake ih se godine uključi oko petero, ali ne ostaju svi dugo jer većinom nakon školovanja u centrima u Zagrebu odlaze u svoja mjesta i tako gube kontakt s klubom. Klub više-manje djeluje kroz donacije, kaže profesorica Jug i dodaje:

"U početku smo se prvenstveno oslanjali na sredstva od  Hrvatskog paraolimpijskog odbora, no kako se financijska situacija općenito pogoršala, tako su se smanjivala i sredstva koja nam je HPO mogao dati na raspolaganje te smo se usmjerili na traženje donacija. Unatrag 3-4 godine djelujemo zahvaljući donacijiama AZ mirovinskog fonda i nekolicine manjih privatnih donatora (donacije u novcu, opremi i uslugama). Preko javnih potreba Grada Zagreba imamo osigurane godišnje karte na Sljemenu i korištenje staza za treninge, a Skijaški savez osoba s invaliditetom nam pokriva troškove skijaške opreme."

U rad kluba uključeni su profesori iz dvaju centara, profesori tjelesne i zdravstvene kulture, dok su sami učitelji skijanja iz Hrvatskog zbora učitelja i trenera skijanja s dugogodišnjim iskustvom.

Predsjednica Lada Jug ističe: "Skijanje je motorički vrlo zahtjevan sport koji se odvija u vrlo nepredvidljivim i promjenjivim uvjetima. Svladavši skijanje kao takvo, osobe s invaliditetom jačaju svoje samopouzdanje, postaju svjesni da nema nesavladivih prepreka, ako se nešto voli i ako se tome posveti, ako se uloži trud i rad. Tada ta saznanja i te vrijednosti mogu primijeniti i u ostalim područjima života. Isto tako, lakše prihvaćaju svoj invaliditet jer dobiju potvrdu da oni to mogu, da nisu uskraćeni za nova iskustva, da ne moraju biti isključeni."

U skijanje se uključio 23-godišnji Damir Mizdrak iz Zagreba, kojemu je, kao petogodišnjaku, dijagnosticirana za sada neizlječiva bolest oštećenja očnog živca. Damir unatoč svom invaliditetu smatra da je našao sreću u nesreći jer se kao dijete naučio nositi s time i živi sasvim normalno, te dodaje kako drugačije ne bi znao. Damir radi, ali u slobodno vrijeme druži se s prijateljima te uz skijanje prati nogomet. Maksimalno iskorištava sve slobodne dane jer kad krenu treninzi osim skijanja i posla ne stiže ništa.

"U skijanje sam ušao zapravo sasvim slučajno. Početkom srednje škole sam počeo imati doticaja sa sportovima s kojima se mogu baviti osobe oštećenog vida, pa sam tako prvi put čuo da postoji i skijanje, koje mi je predložila predsjednica kluba Lada Jug. Zvučalo je vrlo izazovno pa sam se učlanio u klub. Nakon prvog kampa u Italiji to je odmah prešlo u ljubav, te sam prije tri godine s rekreativnog prešao na natjecateljsko skijanje.

Prvo što me privuklo baš skijanju je boravak na otvorenom i adrenalin. Iako je vrlo težak sport i ima teških trenutaka, ozljeda itd. ne vidim se u drugom sportu.

Natječem se u alpskom skijanju u kategoriji slijepih i slabovidnih skijaša u slalomu i veleslalomu. U ovoj kategoriji postoje tri kategorije po kojoj natjecatelji dobivaju različite koeficijente, tj. što je veći invaliditet veći je odbitak na realnom vremenu. B1 kategorija su potpuno slijepe osobe, dok B2 i B3 imaju vrlo mali ostatak vida s time da skijaši s kategorijom B3 imaju nešto bolji vid od onih u B2."

Damir se natječe u kategoriji B3 i kako kaže, samo skijanje ne razlikuje se previše od skijanja zdravih skijaša osim u nekim sitnicama koje su"Svladavši skijanje kao takvo, osobe s invaliditetom jačaju svoje samopouzdanje, postaju svjesni da nema nesavladivih prepreka, ako se nešto voli i ako se tome posveti, ako se uloži trud i rad. Tada ta saznanja i te vrijednosti mogu primijeniti i u ostalim područjima života" zapravo ono što čini skijanje prlagođenim osobama s invaliditetom. Tijekom samog natjecanja sve tri kategorije natječu se međusobno, a rezultat se izračunava na temelju odbitaka realnog vremena.

"Tehnika skijanja potpuno je ista kao i kod zdravih skijaša, a jedina razlika u samom načinu skijanja je što imam ispred sebe vodiča kojeg pratim kroz stazu, te smo povezani bluetooth uređajem (slušalicama i mikrofonom) dok slijepi skijaši svog učitelja prate pomoću glasa koji čuje iz zvučnika koji je najčešće smješten na leđima vodiča."

Naši skijaši često odlaze izvan Hrvatske na treninge jer kako Damir kaže, kod nas jedino mogu skijati na Sljemenu. Voli skijati na našoj planini, ali obzirom na nedostatak snijega to vrijeme im nije  dovoljno kako bi se maksimalno pripremili za svoja natjecanja. Njihovi konkurenti iz drugih država svakako su u prednosti, i zbog boljih financija, a i zbog samih uvjeta.

"Većina konkurencije ima bolje uvjete, kako prirodne tako i financijske. Unatoč tome, možemo se nositi s njima. Nadam se da ću jednog dana moći i ja."

Pun adrenalina i svojom upornošću ističe kako im je svaki trening maksimalno iskorišten kao da je zadnji, jer ipak, nije jednostavno uskladiti svoj posao, posao svojih učitelja s ono malo vikenda i odlaziti na treninge u Italiju ili Austriju.

Raditi sa slijepim osobama nije jednostavno. Postoje razne prilagodbe, što od strane slijepe osobe, što od one koja ju želi naučiti skijati. Treneri koji rade s našim skijašima zapravo nisu posebno obučeni za rad s osobama s invaliditetom – sve je njihova volja i želja za pomoći i uvesti ih u sport.

"Vodič Luka Debeljak je ujedno i moj trener, a naš rad prati i glavni trener Luka Dobrinić. Obojica su obučeni treneri skijanja, a nisu imali Treneri koji rade s našim skijašima zapravo nisu posebno obučeni za rad s osobama s invaliditetom – sve je njihova volja i želja za pomoći i uvesti ih u sport posebnu obuku kako bi radili s osobama s invaliditetom jer nema velikih razlika pa su se vrlo brzo snašli iako im je, naravno, trebalo vremena za neke stvari kao što su samo vođenje osoba s oštećenjem vida. No sad su već vrlo iskusni jer su oba već desetak godina u ovome."

Obzirom kako je skijanje jedan od skupljih sportova uvijek su glavni problem financije. Našim skijašima Hrvatski paraolimpijski odbor maksimalno izlazi u susret i pokriva sve troškove putovanja i samih natjecanja. Ipak, kako bi bio vrhunski skijaš, treba redovito trenirati, polako napredovati i svojom upornošću ostvarivati sve bolje rezultate jer svi na kraju imaju neki cilj.

"Glavni cilj za ovu sezonu je ostvarivanje norme za Svjetsko prvenstvo koje se održava u Kanadi početkom ožujka 2015. godine i naravno, smanjiti zaostatak za najboljima, te imati konstantnu normu za Euro Kup natjecanja, a s time i mogućnost natjecanja u Svjetskom kupu", skromno ističe Damir.

Velika natjecanja dolaze samo najboljima.

"Soči je za mene bio prvo veliko natjecanje iz kojeg sam izvukao jako puno toga što će mi pomoći u daljnjem napretku. Paraolimpijske igre, kao i ove u Sočiju, pokazuju kako su težine utrka, velika konkurencija i  rigorozna pravila jednaka kao što imaju i Olimpijske igre. Natjecali smo se na istim stazama kao i zdravi na OI, a čak za neke stvari su pravila i rigoroznija npr. ukoliko vodič nema nešto ispravno od opreme (pancerice, skije itd.) bit će diskvalificiran njegov natjecatelj."

Dino Sokolović rođen je u Zagrebu 1988. godine. Već od malih nogu bavi se sportom. Prvi sport kojim se bavio bio je hokej na ledu, zatim plivanje, pa vaterpolo. U svakom od njih proveo je kraće vrijeme.

"Pokušao sam trenirati karate, ali sam odustao nakon dva treninga jer mi je bilo užasno dosadno. Probao sam i stolni tenis, ali mislim da sam prestao jer mi se rukomet više sviđao. Trenirao sam rukomet (RK Badel 1862) u Zagrebu do prometne nesreće. Počeo sam igrati košarku, Dino Sokolović: "Borac sam, nikad se ne predajem i uvjek idem naprijed!" koju sam odmah zavolio i mislim da je to najbolji sport. Najzanimljiviji za igrat, samo što mi  nedostaju predispozicije. Nisam visok, nemam dugačke ruke i imam višak kilograma, ali bez obzira na to igram za reprezentaciju i nastupio sam na nekoliko europskih prvenstava B divizije. Nismo nažalost uspjeli ući u A, ali bili smo jako blizu."

Zadnjeg dana osnovnoškolskog obrazovanja Dino je sa svojima doživio prometnu nesreću koja mu je preokrenula život naglavačke, ali kako sam kaže:  "Borac sam, nikad se ne predajem i uvjek idem naprijed!"

"U prometnoj nesreći poginuli su mi majka, dva brata i strina, a ja sam ostao stopostotni invalid, odnosno imao sam obostranu natkoljenu amputaciju. Unatoč svemu tome, pa i obostranoj amputaciji, čovjek se jednostavno mora pomiriti sa situacijom u kojoj se nalazi. Moja situacija nije lagana, ali uvijek pokušavam izvući maksimum iz onoga što mi je na raspolaganju. To što imam amputirane noge, ne znači da ih nemam. Hodam na protezama maksimalno koliko mogu i pokušavam minimalno koristiti kolica."

Dino se na kraju opredijelio za skijanje, ali naglašava još uvijek prisutnu ljubav prema košarci. Kako ističe, skijao je kao klinac 5-6 dana godišnje, ali do saznanja da kao osoba s invaliditetom može također uživati u čarima ovog sporta došao je sasvim slučajno.

"Htio sam skijati, ali nisam znao kako. Doznao sam kako se traži netko zainteresiran za skijanje u monoskiju i naravno da sam se javio. "To što imam amputirane noge, ne znači da ih nemam. Hodam na protezama maksimalno koliko mogu i pokušavam minimalno koristiti kolica." Plaćeno mi je pet dana skijanja i tako je sve počelo. Nakon toga sam otišao na državno prvenstvo te oduševio Dragana Katunara koji se potrudio da ostanem u skijanju i priključio me reprezentaciji."

"Skijam u monoskiju. Sastoji se od sjedalice koja je napravljena po mojoj mjeri, aluminijske konstrukcije u kojoj je amortizer, dva štapa na kojima su male skijice dok skijam, a koje se jednostavnom radnjom prebacuju u štapove dok stojim. Obzirom na ozljedu odlično mi je prilagođen način skijanja, jedino je problem što ima previše opreme i treba mi pomoć. Bez trenera ne bih mogao skijati." 

Trener Dobrinić ističe kako je obvezan pregledati Dinovu opremu prije starta i naravno, poželjeti mu sreću ostalo je samo na onome što su stekli treninzima.

"Treniram u Austriji i Italiji i na Sljemenu, kad za treninge postoje uvjeti. Trenutno sam zaposlen u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski na stručnom osposobljavanju na godinu dana i zahvaljujem svom poslodavcu što mi izlazi maksimalno ususret i pušta me na treninge."

Sva odricanja i treninzi rezultat su uspjeha pa tako je Dino nositelj brojnih medalja.

"Prva medalja u međunarodnom natjecanju bila je na francuskom državnom prvenstvu, gdje sam osvojio zlato. Prva medalja na Euro kupu je bilo drugo mjesto u slalomu u švicarskom Lenku i onda mi je krenulo. Dva druga mjesta u Sestriereu u Svjetskom kupu, isto slalom šesto mjesto u slalomu na Svjetskom prvenstvu u La Molini."

Nakon brojnih natjecanja Dino više ne pamti sva odličja, ali zasigurno se sjeća najvećeg uspjeha.

"Završio sam kao drugi u ukupnom poretku Euro kupa, te prvi u ukupnom poretku u slalomu (osvojio sam 'mali Kristalni globus'.  Unatoč ovim vrhunskim rezultatima, Vlada me nije nagradila za uspjehe onako kako nagrađuje zdrave vrhunske sportaše."

Nastupio je kao član reprezentacije na zadnjim zimskim paraolimpijskim igrama u Sočiju, ali zbog neispravnosti opreme bio je diskvalificiran. Ne žali se, već kaže: "Ljudi su samo radili svoj posao. Svi sportaši su jednaki i imaju ista pravila, koja su za nas čak i rigoroznija."

<
Vezane vijesti