Recentna objava nakon sastanka gradonačelnika Milana Bandića i glavnog kaptolskog vrača Josipa Bozanića kojom je potvrđeno da će se crkveni kompleks na zagrebačkoj Savici graditi uz nasip, nije novost, ali je višestruko štetna.
Incijalni pokušaj administracije Milana Bandića daU trenutku kad je nastao, najstariji zagrebački gradski park, Maksimir, daleko je nadmašivao potrebe malog Zagreba, ali je zamišljen i za budućnost. Gradio ga je biskup. Razmišljalo se drugačije nego razmišljaju oni koji vode grad danas servisira interese Crkve u tom zagrebačkom kvartu na štetu javnog interesa, naišli su na otpor bez presedana čime su prvotni planovi da se crkveni kompleks izgradi posred tamošnjeg jedinog i središnjeg javnog parka, za što je proveden i arhitektonsko-urbanistički natječaj, osujećeni građanskim angažmanom incijative Savica za park.
Ta će kvartovska, voloterska, incijativa koja je doslovno (opetovano) spasila park, ostati upisana zlatnim slovima u povijest čuvara Zagreba.
Kako je park obranjen, umjesto da se za traženi kompleks iznađe odgovarajuća lokacija – što se moglo i na samom početku, kada bi Grad zastupali oni koji brane javni interes - na spomenutom kaptolskom sastanku potvrđeno je da će se zdanje koje uključuje hram, stanove za kler, poslovne prostore i garaže, graditi posred lokacije koja je temeljem znanstvenih kriterija u urbanističkom planiranju čuvana za sport, odnosno u GUP-u upisana kao sportsko-rekreacijska zona. To znači da će se za potrebe novog vjersko-poslovnog sadržaja mijenjati GUP i to na štetu sportsko-rekreacijskog standarda Zagreba.
Da stvar bude još gora, za predmetnu je lokaciju ista gradska uprava provela i idejni arhitektonsko-urbanistički natječaj za uređenje Sportsko-rekreacijskog centra Chromos –Savica, na kojem je odabrano rješenje za izvedbu, koje od te 2005. godine do danas nije izgrađeno. Već sama ta činjenica ilustrira nedostatak strategije, ali i demonstrira uzaludno utrošena javna sredstva.Nemogućnost pomaka od trenutka kada su rješenja odabrana potvrda je izostanka strategije koja ideju vodi do kraja tj. njene fizičke manifestacije u prostoru koja se potom odražava na kvalitetu života. Ništa se ne izgrađuje jer se gradnja odgovarajuće ne planira
Potreba sportsko-rekreacijske zone na upravo toj točki u gradu je neupitna. U široj slici središnjih zagrebačkih obala, ona je svojevrsni pandan sportskim sadržajima uz rijeku na zapadnoj strani savskog luka.
Izvedba na natječaju odabranog rješenja značila bi značajni iskorak i poboljšanje komunalnog i javnozdravstvenog standarda, ne samo kvarta, već i pripadajućeg dijela grada. Ta realna potreba prepoznata je upravo odredbama GUP-a temeljem kojih je natječaj i proveden. Planova o izgradnji, međutim, ne samo da nema, nego se umetanjem sadržaja kojima tamo nije mjesto dodatno umanjuju, a dijelom i brišu.
Prvonagrađeno rješenje Studija UP za sportsko-rekreacijski centar Chromos-Savica. Umjesto toga, po sredini parcele sada se planira izgradnja vjersko-poslovnog kompleksa, dok ostatak parcele nominalno ostaje za sport, ali bez planova izgradnje.
Slučaj Savica, u svim svojim točkama i momentima, jasno pokazuje izostanak svake strategije koja bi opsluživala stvarne potrebe Zagreba, dugoročni razvoj i interese grada, te ujedno potvrđuje improvizaciju, klijentelizam, protivnost javnom intresu i nazadnost kao modus operandi Bandićevog upravljanja glavnim gradom.Da stvar bude još gora, za predmetnu je lokaciju ista gradska uprava provela i idejni arhitektonsko-urbanistički natječaj za uređenje Sportsko-rekreacijskog centra Chromos –Savica, na kojem je odabrano rješenje za izvedbu, koje od te 2005. godine do danas nije izgrađeno. Već sama ta činjenica ilustrira nedostatak strategije, ali i demonstrira uzaludno utrošena javna sredstva
Osim za sportsko-rekreacijski centar na Savici, Grad je u zadnjih desetak godina proveo još nekoliko javnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja za parkovne i sportsko-rekreacijske zone na kojima su obrabrana rješenja čija bi izgradnja označila pomak i podizanje standarda Zagrepčana - koji, nota bene, plaćaju i najviši prirez i najskuplje komunalije u zemlji i regiji.
Ne ulazeći u nedemokratske pripreme natječajnih programa tj. potpuni izostanak stvarne građanske participacije, zajedničko gotovo svim tim natječajima je činjenica da od trenutka kad su provedeni, a javna sredstva utrošena, daljnjih pomaka više - nema.
Tako svoje izvedbe čekaju rješenja za park u Španskom uz Trg Ivana Kukuljevića Skacinskog za koji je natječaj proveden 2008. godine te Park pravednika na Trešnjevki kao najveći i jedini veći park gradske četvrti Trešnjevka – Sjever za koji je natječaj proveden te iste 2008. godine.
Prošle godine proveden je i natječaj za uređenje istočnog dijela Bundeka - jednog od rijetkih recentnije novouređenih većih gradskih parkova - čija implemetacija do danas nije započela, a verojatno ni neće. Baš kao npr. ni nužni most Bundek za koji je natječaj također proveden unazad nekoliko godina, a pomaka - nema. Izuzetak je tek Park Kate Šoljić uz Selsku cestu koji je mjerilom najmanji i koji je nekoliko godina od provedbe natječaja uređen po odabranom projektu. Slučaj Savica, u svim svojim točkama i momentima, jasno pokazuje izostanak svake strategije koja bi opsluživala stvarne potrebe Zagreba, dugoročni razvoj i interese grada, te ujedno potvrđuje improvizaciju, klijentelizam, protivnost javnom intresu i nazadnost kao modus operandi Bandićevog upravljanja glavnim gradom
Nemogućnost pomaka od trenutka kada su rješenja odabrana potvrda je izostanka strategije koja ideju vodi do kraja tj. njene fizičke manifestacije u prostoru koja se potom odražava na kvalitetu života. Ništa se ne izgrađuje jer se gradnja odgovarajuće ne planira. Takva strategija je ona koja to nije, odnosno javni resursi se troše, a rezultata nema.
I dok spomenuti, i drugi, provedeni natječaji čekaju realizaciju, ovog ljeta raspisan je još jedan arhitektonsko-urbanistički natječaj, za tematski park nazvan Hrvatska u malom, a koji bi se imao nalaziti na prostoru planiranog parka južno od Islandske ulice.
Ne ulazeći u samu temu, neoriginalnost pa i potpunu promašenost onoga što lokaciji i gradu doista treba, činjenica da se važni gradski park rješava fragmentarno i neadekvatno, sada uključivo s podzemnom garažom, nipošto ne ide na ruku ulozi tog jednoga od dva najveća parka novozagrebačke Plave potkove.
I dok oni već provedeni natječaji nisu ni započeli izvedbu, a kamoli da su novi parkovi dovršeni, izgledno je da ista sudbina čeka i projekt Hrvatska u malom, što je u ovom slučaju dobro, dok sam natječaj znači rasipanje javnih sredstava na nešto što gradu ne treba i što u konačnici vjerojatno neće ni dobiti.
Obuhvat natječaja za tematski park Hrvatska u malom koji bi imao sadržavati replike objekata iz raznih dijelova Hrvatske. Umjesto cjelovitog rješenja jednog od dva najveća parka novozagrebačke Plave potkove, nudi se fragmentirani pristup i neoriginalni sadržaj.
U trenutku kad je nastao, najstariji zagrebački gradski park, Maksimir, daleko je nadmašivao potrebe malog Zagreba, ali je zamišljen i za budućnost. Gradio ga je biskup. Razmišljalo se drugačije nego razmišljaju oni koji vode grad danas. Stvarna potreba novih parkovnih i Ne ulazeći u nedemokratske pripreme natječajnih programa tj. potpuni izostanak stvarne građanske participacije, zajedničko gotovo svim tim natječajima je činjenica da od trenutka kad su provedeni, a javna sredstva utrošena, daljnjih pomaka više - nemarekrecijskih zona - koje su k tome potvrđene GUP-om i za koje su čak provedeni natječaji za uređenje - ono je što Zagrebu treba i što bi odgovornije gradske uprave znale i prepoznati.
Važnost provedbe odabranih rješenja i stvaranja novih aktivnih zelenih zona izuzetno je važno kako po pitanju društvenosti, tako i u svjetlu klimatskih promjena.
Umjesto toga, bandićevskoj gradskoj upravi proipritet je npr. pomicanje provizornog metalnog križa za par sto metara, za nešto manje od milijun novaca, ali nije otkup preostalih privatnih malih parcela da bi se mogao formirati toliko priželjkivani park na Kajzerici. Prioritet je akcentna rasvjeta Savskog mosta za milijune novaca, ali nije obnova tog mosta koji se naočigled raspada. Prioritet je izgradnja malo veće autobusne nadstrešnice za više od 30 milijuna koja se naziva Spomenikom domovini i već sad je spomenik destrukcije.
Prioritet je zapravo sve ono što ne gradi urbanitet jer ga oni koji sve to guraju nemaju. Uostalom, bandićevcima prioritet nikad i nije bio Zagreb, već sve ono što mu mogu uzeti.
