Na prošlogodišnjem javnom natječaju za prijedlog intervencija na vodotornju na bivšem prostoru tvornice Gredelj u Zagrebu dodijeljene su dvije jednakovrijedne prve nagrade. Dvije prve nagrade dodijeljenje su s obrazloženjem učinkovitije problematizacije zadane teme, a osvojili su ih Anja Iveković-Martinis i Marko Škalić te Ivan Latin. Javni natječaj bio je raspisan, a radovi sada realizirani ili pred realizacijom u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST.
Cilj natječaja bilo je skretanje pozornosti na objekt vodotoranja kao vrijedni dio urbane baštine i izuzetni znak u prostoru, te njegova moguća artikulacija kao poligona za suvremenu umjetnost u javnom prostoru. Kako ste to izveli?
Foto: Tihomir Meščić
gredelj-mescic.jpg
Iveković-Martinis/Škalić: Budući da su na zaštitu, odnosno propadanje, materijalne baštine često najosjetljiviji upravo oni čiji se svakodnevni životi odvijaju u njenoj neposrednoj blizini, odlučili smo u projekt uključiti stanare zgrada u blizini vodotornja. Iako se možda međusobno ne poznaju, povezuje ih, između ostalog, upravo vodotoranj kao vidljivo obilježje urbane panorame i jedan od repera prema kojima je oblikovan njihov osjećaj prostora u susjedstvu. Laserske zrake koje su stanari istovremeno uperili prema vodotornju tijekom trajanja projekta predstavljaju materijalizaciju njihovih svakodnevnih pogleda na toranj te, nadamo se, doprinose stvaranju osjećaja pripadanja lokalnoj zajednici, okupljenoj, u ovom slučaju, oko objekta industrijske baštine kao identitetskog žarišta susjedstva. Akcija je izvedena 15. studenoga.
Latin: Želio sam što direktnije odgovoriti na ta dva zahtjeva. Ono što meni skretanje pozornosti znači jest uspostavljanje prisutnosti, u ovom slučaju vodotornja, ali i čitave postavljene problematike, u javnom diskursu. Čini mi se da je postavljanje vodotornja na mrežu kroz konstantni 24 satni video stream, riječima žirija obrnuti proces video nadzora, više nego konkretan čin uspostavljanja prisutnosti. Objašnjavati relevantnost interneta kao "apsolutne" javne sfere više nema potrebe, čak i njegov potencijal preuzimanja primata nad dobrim starim, klasičnim, ne virtualnim, mjestom susreta i mjestom događaja danas možemo prozvati ispunjenim potencijalom tako da postavljanje vodotornja na internet u ovoj formi i njegova konstantna prisutnost u realnom vremenu, vidim kao intervenciju u javni prostor. Sve to na način da sam vodotoranj postaje baza intervencije i inaugurira sebe u znak artikulacije samoga sebe i svih slojeva značenja koja se oslobađaju ovim činom. Taj kadar konstantno prisutnog vodotornja je također krajnje direktna, novonastala platforma za intervencije bilo koje vrste. Bilo da se radi o mjestu dokumentacije svih događanja vezanih za sam objekt ili eventualnih umjetničkih intervencija, ili u dijelu gdje je video zapis i mišljen kao mjesto gdje će se, u formi subtitlova, vrtjeti tekstovi vezani za ovu problematiku. Stream će biti realiziran do kraja godine.
Iako jedinstven i jedan od najstarijih takvih objekata u gradu, vodotoranju je skinuta spomenička zaštita te je u lošem stanju, a zbog dotrajalosti prijeti mu i urušavanje. S jedne strane projektom se ukazuje na te činjenice, a s druge na čitav prostor Gredelja kao neuralgičnu točku grada - inače prostoru kupljenom novcem građana Zagreba u čijem je sada vlasništvu - i čija je budućnost u ovome trenutku neizvjesna iako se radi o budućem suvremenom središtu grada koje je sad već godinama napušteno. Što kao građani mislite da bi se moglo ili trebalo tamo dogoditi?
gredelj-abramovic.jpg
Latin: Vodotoranj kao konkretan arhitektonski objekt, pogotovo u ovom kontekstu tj. prostoru, je vrijedan i definitivno ga treba zadržati tj. održati. Međutim, meni je puno važnija problematika koja stoji iza njega, a to je prenamjena javnog prostora ili participacija javnosti i javnog interesa u prenamjeni prostor i nužnost zadržavanja javnog prostora javnim. Ono što osobno želim da se dogodi s čitavim ovim projektom i samim Gredeljem na kraju krajeva je da postane poligon rasprave, a ako treba i borbe, o javnom interesu i za javni interes i, na kraju, da možda i postane pozitivan primjer za sve druge slične situacije.
Iveković-Martinis/Škalić: S obzirom na opću ugroženost javnog prostora i ostalih javnih dobara u materijalnom smislu te uopće ideje javnoga i zajedničkoga kao temelja suvremenog društva, svakako bi bilo poželjno da se značajan dio prostora Gredelja obnovi i preuredi za neku javnu namjenu. Dobar i originalan uzor mogao bi biti njujorški park High Line, koji je nastao preuređenjem bivšeg željezničkog vijadukta u zapadnom dijelu Manhattana, pri čemu su ostaci tračnica na kreativan način kombinirani sa zelenilom i uličnim namještajem. To bi ujedno bila odlična prilika da se boljim uklapanjem tog prostora u šire urbanističke strukture donekle premosti barijera koju u gradskom tkivu predstavlja želježnička pruga.
