Čvrsto vjerujem u to da će kolega Luka Matić imati bogatu akademsku karijeru i to tvrdim zato što ga donekle osobno poznajem i poznajem strast koja ga vodi u bavljenju filozofijom. Ta je strast vidljiva u njegovom (H-Alter, 10. lipnja 2014.) bespotrebnom akademiziranju mog neakademskog članka u kojem ja, po njegovim tvrdnjama, kao da činim grijeh odricanja od autoriteta i samoga sebe postavljam upravo kao autoritet.
I ja sam ne tako davno bio student i morao sam se ili sam se htio pokoravati nekim autoritetima, ali sam vrlo brzo nakon studija shvatio da to više ne mora biti slučaj, da imam i ja glavu i pravo na vlastito mišljenje, što mi je u šestogodišnjem studiju filozofije osviješteno tek na predavanjima i ispitima iz metodike nastave filozofije, na posljednjoj godini studija. Svim akademicima prije toga bilo je najvažnije da ja znam reproducirati tvrdnje Platona, Kanta, Hegela i ekipe koju Matić očito brani. Volio bih da mi netko referira koliko su znanstvenih članaka napisali upravo ti isti Platon, Kant i Hegel, koliko su stručnih knjiga objavili, na kojim su simpozijima izlagali i o čemu. Volio bih da mi Matić kaže tko je spomenutu ekipu odredio kao autoritete i kako zna da Kojčić doista neće biti autoritet u filozofiji za sto, tristo godina.
Platon (Wikimedia)
platon_commons.wikimedia.or.jpg
I Platon je u svojim spisima bio za ropstvo, uz slabu argumentaciju iz naše perspektive - pa ga eto učimo kao studenti, čitamo ga, klanjamo mu se kao akademici, nesposobni za vlastitu i originalnu misao o onome što je svijet pored nas, ispred nas. Matić i ja smo otprilike u godinama kada je taj isti Platon počinjao pisati o rahmetli Sokratu i vjerujem da ćemo obojica imati još prilika napraviti neki značajniji rad koji će biti autoritet nekim budućim studentima, nastavnicima. Ukoliko ne bismo u pitanje stavljali taj autoritet, filozofija bi doista danas bila mrtva.
Filozof je ljubitelj mudrosti. Po toj definiciji i po nekim grčkim određenjima (oh, oprostite što ovdje radim smrtni grijeh nenavođenja citata) on utoliko nije mudar, nego teži mudrosti. Kojčić ne tvrdi za sebe da je mudri autoritet (to je Matić izvukao tko zna odakle - iskreno pola rečenica u njegovom članku nisam ni shvatio, to je prepametno za mene), Kojčić ne tvrdi za sebe da iznosi neupitne i univerzalne istine. Kojčić se slaže s Matićem kad potonji tvrdi da je Kojčićev članak manjkav u nekim logičkim sljedovima, u argumentaciji, u dokazivanju vlastitih tvrdnji. Kojčiću, pak, ne treba dokaz za tako nešto - ne trudim se ukazati na neku stvar od životnog značaja, nego samo na to da je akademska grana jedne discipline u nas debelo zakazala i otišla u nešto što zapravo ne mogu ni definirati, a da me Matić možda opet prozove da nekoga klevećem. Beskorisnost filozofije za napredak našeg društva - o čemu pišem - dokazao je i sam Matić tvrdeći da su akademski članci koje sam spominjao korisni struci (da sad ne citiram Matića), nekim studentima, humanistima - dakle, nikome drugome. Ja i ne tvrdim da su ti članci beskorisni iz perspektive struke - nego tvrdim da su ti članci beskorisni čovječanstvu. Ja ne tvrdim da je domaća akademska filozofska scena beskorisna samoj sebi ili nekoj sebi bliskoj akademskoj sceni, nego izričito tvrdim da je beskorisna prvo našem društvu kao cjelini, potom stanovnicima EU, nadalje stanovnicima svijeta pa da sad ne idem u perspektivu nekih zamišljenih drugih svjetova u nekim drugim univerzumima.
Immanuel Kant (Openculture.com)
immanuel-kant_openculture.com.jpg
Dat ću jedan jednostavan argument, kad se argumenti već traže: članci koji se objavljuju u domaćoj akademskoj filozofskoj literaturi nisu korisni izvan akademije, jer se uglavnom bave stvarima koje ni po čemu ne pridonose razvoju društva kao cjeline. Priznajem, doduše, da postoje akademski filozofi koji su u svojoj struci izrazito pametni, načitani, učeni, priznati kao stručnjaci pa, naravno, i korisni iz perspektive struke, ali tvrdim da izvan te struke njihov rad ništa ne znači ekonomistima (koji su manje više i sami nesposobni ili nesnalažljivi u ovim trenucima i na ovim prostorima), pravnicima, prirodnjacima, radnicima (koliko god neki od filozofa bili takozvani ljevičari i zagovarali radnička prava, nikad lopatu nisu držali u rukama ili su je držali za slikanje po novinama i fejsbucima), poljoprivrednicima, ribarima, policajcima, vatrogascima, svim ljudima koji nešto stvaraju, koji zapravo nešto rade. Ako ovdje netko pokuša kontrirati tvrdnjama da su umni i fizički rad jednako naporni, taj nije proveo dovoljno vremena na njivi, na farmi, u tvornici.
Nakon što je moj tekst objavljen na H-Alteru, javilo mi se nekoliko ljudi, na internetu se pojavilo nekoliko anonimnih trollova. Većina mi je (ponovno se ispričavam što nemam argumente, citate, fusnote, akademske reference) pisala da je moj tekst dobar i opravdan, ali da ima nedostataka. Ja sam tih nedostataka svjestan i bez Luke Matića, ali želim pohvaliti njegov trud u tome da na sve nedostatke ukaže i meni i drugima. To je isto ono što sam i ja pokušao uraditi s akademskom filozofijom kada sam je kritizirao - samo na više esejistički, manje akademski, manje fusnotičan način. Nije sve u fusnotama, kolega Matiću, i ako se cijeloga života oslanjamo na tvrdnje drugih - kako nam akademija često nalaže - gubimo dosta svoga.
(En.wikipedia.org)
wittgenstein_en.wikipedia.org.jpg
Ako ovdje netko pokuša kontrirati tvrdnjama da su umni i fizički rad jednako naporni, taj nije proveo dovoljno vremena na njivi, na farmi, u tvornici
Ja nisam akademski filozof. Moj rad nije referiran u onim silno posjećenim filozofskim časopisima, niti me itko osim Matića citira, niti mislim da su te reference od ikakvog značaja. Moji roditelji, prijatelji, poznanici, vjerojatno i dobar broj ljudi koji ovo čitaju isto tako godinama već žive bez da znaju da takvi časopisi uopće postoje, bez da znaju tko su Platon, Kojčić i ekipica. Nikom ništa - nije kraj svijeta. Ipak, svi ti ljudi oko nas misle, pitaju se, traže neke odgovore, žele neku spoznaju, makar i na kratko, makar na tren. Svako od njih je tada filozof, svi teže nekoj običnoj ili višoj životnoj istini, spoznaji, nečemu što im može dati makar i privid smisla. Akademska filozofija njih ne poznaje, njih ne priznaje, osim ako nisu objavili neki članak o tome na hrčku. I tada će razmisliti o priznanju ovisno o tome koju titulu imaju ispred imena, koje su njihove reference, koliko imaju fusnota. Utoliko je akademska filozofija, ili bar veći dio onih koji obitavaju u njenim krugovima, zatvorena instanca, nespremna na promjenu, baš kao i Matić u svojoj kritici. Kada me nespretno uspoređuje s državom (wow!!!), zaboravlja da svaka promjena iziskuje odricanje, da sve novo traži otklon od staroga kako bi sebe moglo definirati spram sebe sama, a ne spram toga staroga. Ono što ja želim filozofiji danas je potpuni otklon od staroga i skok u promjenu. Ljudima koji su uljuljkani u institutske i fakultetske fotelje promjena obično teško pada i bolna je, ali ju je najlakše ignorirati ili prosvjedovati protiv nje, upozoravajući da je manjkava u ovome ili onome, bez realnog smisla i razumijevanja. Filozofska praksa se javlja kao nova, aktivna, pokretna, svima dostupna, ne traži od njih reference ni titule, traži akciju, praksu, promjenu, djelatnost, vlastito mišljenje. Neću tvrditi da je najbolje ili jedino rješenje za ustajalost filozofije danas, ali je svima dostupna i ima svoju prednost nad tromosti akademskog aparata. Neću tvrditi da je ostvariva bez teorije, ali je dostupna bez pokoravanja. Neću tvrditi da je najbolje rješenje, ali je za sad jedina alternativa akademiji koja je u realnosti našeg društva izgubljena. Jasno mi je da kolega Matić shvaća filozofsku praksu kako njemu odgovara za potrebe njegova članka, ali mi je žao što je neke moje tvrdnje shvatio tako doslovno, isključivo i potpuno ih okrenuo sebi u korist. Žao mi je što sam optužen za stvari koje ne tvrdim.
U srednjim školama valja definirati koji nastavnici mogu predavati filozofske predmete poput logike i etike, jer imamo slučaj da čak i neke srednje škole nemaju alternativu vjeronauku, budući da etiku predaju svi osim filozofa
Ja ću vrlo rado, ali tek ukratko, biti konstruktivan i predložit ću kolegi Matiću i svima ostalima koji su zainteresirani, konkretne korake koji se mogu poduzeti kako bi buduće rasprave o koristi i beskorisnosti filozofije bile plodnije i kako bi ih, nadam se, bilo još više u javnosti. Naglasit ću da ideje koje ovdje iznosim nisu isključivo moje, nego prenosim želje i misli kolega, poznanika, svih onih s kojima sam došao u kontakt u posljednjih nekoliko godina rada. Prije svega, valja raditi na tome da se pruži povoljna platforma za poticanje filozofiranja djece od rane školske dobi, od trećeg do petog razreda, kako bi ih se osposobilo za pravilno razmišljanje, rasuđivanje, suradničko učenje i rješavanje problema. Nadalje, valja poraditi na rješenju problema alternative vjeronauku u osnovnim školama, što je već godinama nepravedno zapostavljen problem, a gdje filozofija ili neke njezine grane mogu naći legitimno mjesto. Pored toga, dobar dio kolega se zalaže da se filozofija proširi na dvije godine učenja u srednjim školama, a ja podupirem taj prijedlog iz razloga što se u tome obliku može dati podjednak prostor teoriji i praksi filozofije, učenju povijesti i učenju metodama, oblicima, disciplinama, idejama. Isto tako, u srednjim školama valja definirati koji nastavnici mogu predavati filozofske predmete poput logike i etike, jer imamo slučaj da čak i neke srednje škole nemaju alternativu vjeronauku, budući da etiku predaju svi osim filozofa. Što se tiče akademije, neke od problema smo već naveli, ali valja još naglasiti nespremnost naših akademika da rade na projektima koji bi otvarali nova radna mjesta i koji bi se bavili značajnim istraživanjima koja prate suvremene teme i teme koje se tiču budućnosti društva. Valja čestitati etičarima i bioetičarima, ali valja ih i potaknuti da još više rade na unapređenju tih disciplina. Pored formalnog obrazovanja, filozofe je moguće obavijestiti da aktivnosti u udrugama nisu bauk i da se mogu i sami organizirati u civilne udruge i raditi projekte koji su od značaja za lokalnu zajednicu ili šire društvo. Certifikati neformalnog obrazovanja, kakve je danas moguće steći preko interneta, mogu samo koristiti našim daljim istraživanjima, spoznajama, idejama koje nam svima podjednako znače. Dok čitam u stranim novinama kako Google, Apple, Avon, Nokia, TetraPak i ostale tvrtke zapošljavaju filozofe na sve različitijim poslovima te da su im sve korisniji, pitam se što mogu raditi svi naši pametni i načitani filozofi koji neće imati sreću zaposliti se u školama i fakultetima i zašto kod nas nema (ili ima jako malo) inicijative da se filozofi sastaju u udruge, zadruge, mlade institute i organiziraju zajedničke projekte. Znam, mi nismo Nizozemska, nismo Njemačka da kod nas sve ide glatko i lagano, ali mi se sve više čini da to nismo zato što to ne želimo biti. Kad bi svi usmjerili energiju u ostvarenje ovih ciljeva za filozofiju - a i mnogih drugih koje je moguće dodati, ne bi više bilo dvojbe da je filozofija u Hrvatskoj i te kako aktivna i vrlo živa disciplina koja doprinosi napretku društva u cjelini.
Doku stranim novinama čitam kako Google, Apple, Avon, Nokia, TetraPak i ostale tvrtke zapošljavaju filozofe na sve različitijim poslovima te da su im sve korisniji, pitam se što mogu raditi svi naši pametni i načitani filozofi koji neće imati sreću zaposliti se u školama i fakultetima
Na kraju, ja se ne plašim vlastitih grešaka - bio bih budalast kad bih tvrdio da sam uvijek i u svemu u pravu. Stoga bih bio najsretniji kad bi kolega Matić, ili bilo koji drugi akademik, pronašao dobar primjer kada je neki domaći pismeni akademski filozofski rad imao realan značaj po sveukupnost našeg društva, jer koliko god Matić napadao manjak mojih argumenata, toliko je propustio navesti i vlastite - osim onog pokušaja obrane kolega u značaju koji imaju za struku, a koji je - ponavljam - gotovo nikakav značaj za šire društvo. Istina je što Matić tvrdi da čak i Kojčićevi članci nemaju širu korist u društvu, to priznajem bez problema, ali metode filozofske prakse po kojima ja radim s još nekolicinom entuzijasta tek nalaze put u ovoj regiji, i to u samo posljednje dvije godine su značajno utjecale na promjenu svijesti i stvorile pozitivan odnos prema filozofiji i filozofiranju koje više nije privilegij sijedih ljudi u sivim odijelima. Žao mi je što ove tvrdnje ne mogu fusnotizirati kolegama filozofima, ali ja radim sa živim ljudima, a ne s tuđim knjigama. Mogu prenijeti kolegama da je stanje 'na terenu' takvo da sve više ljudi koji po struci, po obrazovanju nisu filozofi imaju potrebu filozofirati o stvarima, idejama, mislima koje su im od praktičnog životnog značaja i oni se lako otvaraju prema svim oblicima filozofske prakse. Smatram da bismo se trebali malo više okrenuti njima, da trenutni studenti filozofije tu mogu naći prostora za neki budući posao, da nastavnici filozofije mogu biti aktivniji u lokalnoj zajednici, da akademici trebaju biti angažiraniji u društvu, da trebaju malo izići iz kabineta u stvaran svijet oko njih i baviti se njime, a ne temama koje su već stoljećima više puta prežvakane. Kad bismo se napokon usudili uhvatiti u koštac s pravim problemima vjerujem da bismo ih svi zajedno, kao filozofi, kao intelektualci, kao aktivni građani u društvu, riješili na opću dobrobit svih.
