Cijela priča je sve drugo nego nepromišljena. Američka administracija iz niza razloga – od borbe za kontrolu nad izvorima energije, preko potrebe da represivni sustav nakon propasti Varšavskog saveza ima novog protivnika (i time opravdanje za postojanje) i kreiranja novih poslova za američku vojnu industriju do privatnih (opet naftaških!) interesa čelnih američkih političara - vodi globalni rat protiv terorizma. Evropa je u cijelu priču nedostatno i nedovoljno oduševljeno uključena. Snažnija evropska potpora davala bi Amerikancima jaču međunarodnu legitimaciju pred kritikama kako se radi isključivo o ratu za naftu.
Kako to promijeniti? Evo čarobnog štapića: novine na rubu Evrope (kada se to nakon krize s Hamletom u Danskoj desilo nešto od globalnog ili bar regionalnog interesa?!) sasvim spontano objave niz karikatura Muhameda, i još ga prikažu i kao novovjekog Bakunjina i ideologa modernog terorizma. Za njima karikature objavljuju mediji u još nekoliko evropskih zemalja. I zamislite – islamska zajednica poludi i reagira - od javnog izražavanja ogorčenosti i osude do nasilja, paljenja prostorija veleposlanstava i umorstava!. Je li takva reakcija bila očekivana? Naravno! Je li takva reakcija bila 99,99 posto sigurna? Naravno! Dakle, je li se išlo u cijelu stvar svjesno i promišljeno? Po treći puta – naravno! Sve kao da je prepisano iz udžbenika o «specijalnom ratu», kako se to nazivalo u prošlom sustavu. Kako je također bilo očekivano, Evropa je to oštro osudila, solidarizirala se s medijima koji su objavili karikature i zaoštrila stav prema islamskom radikalizmu. Na što su Amerikanci rekli – hvala! Ili, kako je to (jedini?) u hrvatskoj javnosti kazao Žarko Puhovski – «radi se i o obrani globalizacijskih ambicija jedne zemlje koja je – tko god bio u pozadini cijele priče - sada postigla da se Evropa našla u situaciji da se pita – ne bi li trebala biti solidarnija sa Amerikancima u tvrdoj liniji spram islamskog fundamentalizma?!«
Kako to promijeniti? Evo čarobnog štapića: novine na rubu Evrope (kada se to nakon krize s Hamletom u Danskoj desilo nešto od globalnog ili bar regionalnog interesa?!) sasvim spontano objave niz karikatura Muhameda, i još ga prikažu i kao novovjekog Bakunjina i ideologa modernog terorizma. Za njima karikature objavljuju mediji u još nekoliko evropskih zemalja. I zamislite – islamska zajednica poludi i reagira - od javnog izražavanja ogorčenosti i osude do nasilja, paljenja prostorija veleposlanstava i umorstava!. Je li takva reakcija bila očekivana? Naravno! Je li takva reakcija bila 99,99 posto sigurna? Naravno! Dakle, je li se išlo u cijelu stvar svjesno i promišljeno? Po treći puta – naravno! Sve kao da je prepisano iz udžbenika o «specijalnom ratu», kako se to nazivalo u prošlom sustavu. Kako je također bilo očekivano, Evropa je to oštro osudila, solidarizirala se s medijima koji su objavili karikature i zaoštrila stav prema islamskom radikalizmu. Na što su Amerikanci rekli – hvala! Ili, kako je to (jedini?) u hrvatskoj javnosti kazao Žarko Puhovski – «radi se i o obrani globalizacijskih ambicija jedne zemlje koja je – tko god bio u pozadini cijele priče - sada postigla da se Evropa našla u situaciji da se pita – ne bi li trebala biti solidarnija sa Amerikancima u tvrdoj liniji spram islamskog fundamentalizma?!«
