U prvoj polovici 2016. godine zabilježeno je više od šesto terorističkih napada, od kojih se samo jedan veći napad dogodio u Europi (ne računamo li Tursku, kao euroazijsku zemlju). Većina napada dogodila se u azijskim i afričkim zemljama, najveći broj u Iraku, Siriji, Nigeriji, Kamerunu, Pakistanu, Jemenu, Afganistanu. Hrvatski mediji većinu su napada ignorirali, a najviše su pažnje posvetili upravo jednom napadu koji se dogodio u Europi, onom u Bruxellesu.

Zapad je toliko navikao da napada arapske zemlje i Francuska se toliko navikla da šalje svoje vojnike i avione u Afriku i na Bliski Istok da pucaju i bombardiraju one koje smatra svojim neprijateljima - da smo tek kad su muslimani počeli napadati zapadne gradove odjednom objavili da smo "u ratu".

Ukoliko je ISIL samo projekt stvaranja nacionalne države, onda svako ratovanje protiv te strukture ima potencijal da samo još više očvrsne "identitet" onih koji se osjećaju njegovim pripadnicima: "Zapad" i ISIL se nalaze u, Gramscijevim rečnikom rečeno, "pozicionom sukobu" iz čijeg trajanja i jedni i drugi profitiraju.

Svako je društvo u sebi već dovoljno pripremljeno za sukob jer "sadrži unutar sebe ljude koji su spremni živjeti s drugima u odnosima međusobnog poštovanja i uzajamnosti, ali i one koji traže lagodu dominacije". Činjenica da terorizam predstavlja glavni sigurnosni problem muslimanskog svijeta, a ne Zapada, jasno takav stav potvrđuje.

Nastavak izvanrednog stanja u Francuskoj i šire nesumnjivo šalje poruku da se rat (nekome) isplati te da je vojno-industrijski te sigurnosni kompleks taj koji ubire benefite. A pravila Pakta o stabilnosti i rastu svojom su neopravdanom rigidnošću tome sasvim sigurno (in)direktno pridonijela.

Teroristički napad u Parizu nije bi ni prvi, ni jedini, ni najveći ove godine, niti je terorizam nešto što nam je palo s neba. Međutim jedino napad u Parizu proglašen je zločinom protiv čovječnosti. Vrtimo se u krugu terorističkog nasilja protiv kojega se borimo državnim terorizmom, loše pripremljenim vojnim intervencijama, dronovima, racijama, rasnim profiliranjem i sustavnim nasiljem prema marginaliziranim "sumnjivim" društvenim skupinama.

Europa o kojoj govore njeni razni zagovaratelji i emisari više ne postoji, ako ikada i jest postojala. Što je još gore danas je ona ostala obećanje kojeg ćemo se možda dohvatiti ako pristanemo ne mjere štednje, rezove i reforme, na žrtvu. No sam proces takvih reformi, i tu ne treba imati nikakvih iluzija, stvorit će sasvim novi oblik društva u kojem čak ni utopija sretnijeg društva više neće biti moguća, cilj i vizija će putem postati nešto drugo.

Zašto danas svi pod tepih guraju terorističko djelovanje proustaške emigracije? Upravo ona imala je snažne terorističke ćelije, koje su imale za cilj gerilskom borbom vratiti NDH, ostvariti neovisnu kapitalističku i "demokratsku" Hrvatsku. Ustaše, koje s demokracijom nisu imali nikakve veze, osnovali Hrvatski narodni otpor, Hrvatski oslobodilački pokret, Hrvatsko revolucionarno bratstvo i slične organizacije koje su u svojem programu imale oružanu ili mirnu obnovu NDH, a sve su veličale ustaški zločinački režim i kvislinšku NDH.

Dokumentarac pokazuje kako je rat protiv terora postao perpetuirajuće čudovište kojemu se ne nazire kraj. Karakterizira ga sustavno gaženje moralnih, demokratskih i zakonskih kanona, a kroz proizvodnju straha legitimiraju se najveće moguće gadosti Zapada.

Glen Greenwald: Privođenje mojega partnera je neuspio pokušaj zastrašivanja novinara