Čovjek po mjeri platforme

U minulim fordističkim vremenima kapitalizma, tokom Hladnog rata, privremeno zaposleni radnici sačinjavali su gotovo pa zanemarivo mali udio ukupne radničke klase i nezaposlenost je bila iznimna. Relativna stabilnost i sigurnost takvog oblika zaposlenja vjerojatno je izvor svekolike nostalgije za tim vremenskim razdobljem koju se može i danas primjetiti; ono što se kod nas često naziva jugonostalgijom može se shvatiti kao dio šire i svjetske nostalgije za desetljećima neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Ekonomska kriza iz 1929. bila je davna prošlost i radnička klasa je bila u kudikamo boljem položaju nego danas, u oba (ili sva tri) politička bloka tog razdoblja. Određena radnička prava bila su zagarantirana (dok su su danas ili nepostojeća ili se erodiraju) te je egzistencijalna prekarnost barem za većinu ljudi bila iznimna situacija radije nego pravilo. Danas je stabilno zaposlenje gotovo privilegija, i udio privremeno zaposlenih trenutno raste u čitavoj Europi i sjevernoj Americi.

Rad na određeno vrijeme i slični nestabilni oblici zapošljavanja predmet su opravdane kritike obzirom na slabiju kontrolu nad radnim vremenom, manjoj vrijednosti takvih radnih iskustava za kasnije zapošljavanje, lošije plaće, manje slobodnog vremena i općenite sklonosti takvih radnih "Čak i kad kontroliramo utjecaj dobi, spola, veličine i vlasništva poduzeća te prisutnosti sindikata i kolektivnih ugovora, zaposleni na određeno iskazuju lošiju kvalitetu zaposlenja, odnosno rade na lošijim poslovima"tržišta prema prezasićenju ponudom radne snage, što djelomično uzrokuje, ali i dodatno pogoršava ovakvo generalno stanje. Nekad je radnik imao jasno razgraničeno vrijeme kad radi i vrijeme kad je slobodan od rada, dok se danas rad sve više pretvara u neformalnu to-do listu kojoj nikad nema kraja. To je rad koji je beskrajan, i obzirom na plaće i daljnje opcije u životu koje nudi, najnezahvalniji od svih radova.

Pa ipak, treba imati na umu da je fordističko razdoblje bilo izniman slučaj u povijesti kapitalizma i da ga se nipošto ne smije romantizirati; nikad prije niti poslije ljudi nisu posvećivali čitav život samo jednom poslu i povijesna je nesreća što je devetnaestostoljetni režim od osam sati dnevno i pet dana u tjednu, na jednom jedinom poslu do kraja života, na kraju tek sam kapitalizam počeo izbijati. Prije kapitalizma i dobrim dijelom ranije povijesti, rad je bio ograničena aktivnost koja se nije uvijek obavljala, i višemjesečni periodi u kojima se jednostavno nije radilo nisu bili ništa neobično. Kapitalizam je uveo „stabilno zaposlenje“ kao kategoriju i natjerao ljude da čitave živote posvećuju svojoj službenoj profesiji, što je cjelokupnoj ljudskoj vrsti nanijelo štetu o kojoj se premalo razmišlja u društvu u kojem je stabilno zaposlenje ne samo sredstvo preživljavanja već i sredstvo bilo kakve integracije u društvo, kao i sredstvo stjecanja ikakvog društvenog identiteta i statusa. Dakle, ne trebamo za odlaskom stabilnih radnih mjesta žaliti; ali ako ih kapitalizam također i uništi, oslobađajuće mogućnosti koje to nudi će naravno biti propuštene. To nas na kraju dovodi do toga da se privremeni radnici nalaze u puno težem stanju od onih stabilno zaposlenih.

Što se može poduzeti u ovakvoj situaciji? Prekarni rad bi nam mogao otvarati opcije oslobođenja od starog kapitalističkog režima rada, samo što kapitalistička klasa ne dozvoljava preživljavanje neovisno od  njenog interesa da se radi za njen višak vrijednosti. A u odsustvu radničkog organiziranja, samo će taj interes prevagnuti na kraju i nestabilni oblici zaposlenja mogu tada biti jedino život na određeno vrijeme u kojemu se granica između privremenog preživljavanja i stvarnog življenja briše. O stanju radnika na određeno vrijeme u RH i eventualnim perspektivama budućih Zaposleni na određeno osjećaju veću nesigurnost,  posao im ne omogućuje planiranje budućnosti i izvjesnost prihoda, te češće rade na poslovima koji su niže plaćeni i rjeđe ostvaruju materijalne dodatke na plaću (npr. božićnicu i uskrsnicu) poteza oko ovog problema, porazgovarali smo s Katarinom Jaklin, stručnom suradnicom na projektu Rad po mjeri čovjeka, čiji je nositelj Savez samostalnih sindikata Hrvatske. 

Rad po mjeri čovjeka - koja je svrha projekta i kakva je njegova izvedba? 

Rad po mjeri čovjeka je projekt čiji je nositelj Savez samostalnih sindikata Hrvatske, a provodi se u partnerstvu sa Sindikatom turizma i usluga Hrvatske (STUH), Sindikatom trgovine Hrvatske (STH), Institutom za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) i Hrvatskim zavodom za zapošljavanje (HZZ). Projekt je fokusiran na unapređenje kapaciteta sindikata za organiziranje s ciljem  informiranja zaposlenih na određeno o njihovim radničkim pravima, njihovog osnaživanja te poboljšanja uvjeta rada, uz poseban naglasak na sezonske radnike i radnice. IDIZ, u sklopu projekta, provodi dva istraživanja s ciljem pružanja uvida o konkretnim problemima i potrebama s kojima se suočavaju zaposleni na određeno. Anketnim istraživanjem planiramo ispitati utjecaj rada na određeno u karijernim putanjama te iskustva marginalizacije zaposlenih na određeno na radnim mjestima, ali i u drugim aspektima života koja proizlaze iz nesigurnosti zaposlenja. Kvalitativno istraživanje bit će usmjereno prema sezonskim radnicima, istraživanju uvjeta u kojima rade te obrascima rada u sezoni i preživljavanja izvan sezone što je posebice važna tema ako uzmemo u obzir dominaciju turizma u strukturi gospodarstva Hrvatskoj, te značaj sezonskog privremenog rada u ukupnom zapošljavanju.

Teško je organizirati prekarne radnike radi njihovih zajedničkih interesa - zašto je situacija takva i kako možemo premostiti prepreke? 

Prekarno zaposleni radnici i radnice nailaze na cijeli niz prepreka zbog kojih se rijetko sindikalno organiziraju, što proizlazi iz njihove strukturne pozicije na tržištu rada. Nesigurnost radnih odnosa stavlja zaposlene na određeno, a posebice zaposlene u drugim tipovima radnih angažmana (putem autorskih i ugovora o djelu, studentskih ugovora, samozaposlenih u prekrivenim radnim odnosima, platformskih radnika i slično), u puno nepovoljniju poziciju spram poslodavca nego što je to slučaj sa stalno zaposlenim radnicima koje, između ostalog, imaju pravnu zaštitu od otkaza. Praksa vrlo kratkih ugovora na određeno koji se mogu, ali i ne moraju obnoviti, stavlja prekarne radnike i radnice u poziciju stalne egzistencijalne ugroženosti. S obzirom na to, najčešće izbjegavaju situacije koje bi im mogle smanjiti šanse za obnovu ugovora na određeno ili prelazak na ugovor na neodređeno, što uključuje i sindikalnu aktivnost.

U nepovoljnom su položaju i zbog činjenice što su sindikati uglavnom organizirani oko specifičnog radnog mjesta, što ne odgovora uvjetima rada većeg dijela prekarno zaposlenih - primjerice platformskih radnika i radnica koji ne dijele radno mjesto i rijetko, odnosno nikad ne dolaze u kontakt jedni s drugima. No, recentni primjeri organiziranja platformskih radnika i radnica diljem Europe ukazuju na to da je navedene probleme Zaposleni na određeno rjeđe imaju plaćenu edukaciju ili usavršavanje, uključujući i interne edukacije. U usporedbi sa zaposlenima na neodređeno, imaju veće šanse raditi na poslovima za koje su prekvalificirani i/ili koji ne odgovaraju njihovoj struci moguće prevazići te da postoji potencijal uspješne borbe za ostvarivanje boljih uvjeta rada i sigurnijeg zaposlenja. Primjerice, proširivanje sindikalnog članstva na nezaposlene ili privremeno zaposlene osobe uvelike bi pojednostavilo organiziranje prekarnih radnika i radnica jer bi na taj način mogli biti punopravni članovi sindikata bez obzira na trenutni status zaposlenosti koji je neizvjestan. Drugi primjer je izjednačavanje prava prekarno i stalno zaposlenih radnika te regulacija radnih odnosa u pojedinim poduzećima ili sektorima putem kolektivnih ugovora. Budući da prekarni radnici i radnice uglavnom nisu članovi sindikata ili često rade u poduzećima gdje sindikati ne djeluju, prilikom kolektivnog pregovaranja sindikati imaju priliku reagirati na prakse prekarnog zapošljavanja u pojedinom poduzeću ili sektoru te na taj način pozitivno utjecati na snižavanje nesigurnosti ili lošije uvjete rada tih radnika - primjerice definiranjem maksimalnog udjela prekarno zaposlenih radnika u nekom poduzeću, načinima i obavezama prelaska u stalno zaposlenje.

Rad na određeno u Hrvatkoj?

Dok je rad na određeno na razini EU28 gotovo konstantan u zadnjih 20 godina, udio rada na određeno u Hrvatskoj bilježi kontinuirani rast, a posebice u periodu oporavka nakon krize čemu su doprinijele i izmjene Zakona o radu 2013. i 2014. godine koji je poslodavcima olakšao korištenje tih ugovora. Rad na određeno, prema različitim izvorima, zauzima oko petine ukupne zaposlenosti putem ugovora o radu. Vrhunac rada na određeno dostignut je 2016. godine kada je kao aftermath krize postao jedan od ključnih faktora temeljem kojeg poslodavci prevladavaju nesigurnost na tržištu rada te tu odgovornost prebacuju na radnike i radnice. Rad na određeno izražen je među mlađim skupinama radnika i radnica, onima koji prvi put izlaze na tržište rada bez radnog iskustva - u dobnoj skupini od 15-24 godine gotovo polovica radi putem privremenih ugovora. Također, važno je naglasiti da su u Hrvatskoj, u usporedbi s drugim zemljama EU-a, izrazito prisutni vrlo kratki ugovori o radu, kraći od tri mjeseca putem kojih radi 6  posto privremeno zaposlenih (prosjek EU je 2  posto). Iako u Hrvatskoj rad putem ugovora na određeno nije dominantan način rada, on je nažalost dominantan način svih novih zapošljavanja. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, kod zapošljavanja putem ugovora o radu, njih 90  posto čine zapošljavanja putem ugovora o radu na određeno vrijeme.

Kako se rad na određeno razlikuje od ostalih oblika zaposlenja po pitanju sigurnosti, plaće, napredovanja, zdravlja, radnog vremena, glasa na radnom mjestu? 

Rezultati koji su predstavljeni na tribini „Rad na određeno kao novo normalno: postoji li budućnost za sigurne i kvalitetne poslove?“ nastali su na Zaposleni na određeno rjeđe rade na radnim mjestima gdje djeluju sindikati i postoje kolektivni ugovori. Što se tiče radnog vremena, tu nisu uočene značajne razlike osim da češće rade vikendima, praznicima i neradnim danimatemelju sekundarne analize podataka sakupljenih anketnim istraživanjem Saveza samostalnih sindikata Hrvatske iz 2018. godine na uzorku od 500 ispitanika. Namjera analize je bila utvrditi razlikuju li se zaposleni na određeno i neodređeno u kvaliteti zaposlenja, te u kojim aspektima kvalitete zaposlenja su te razlike izraženije. Podatak s kojim smo krenuli je da su zaposleni na određeno nezadovoljniji svojim poslovima, pri čemu nam je iz drugih istraživanja (ankete o radnoj snazi) poznato da preko 80  posto privremeno zaposlenih radi na taj način jer nisu uspjeli pronaći stalni posao. Rezultati su pokazali da čak i kad kontroliramo utjecaj dobi, spola, veličine i vlasništva poduzeća te prisutnosti sindikata i kolektivnih ugovora, zaposleni na određeno iskazuju lošiju kvalitetu zaposlenja, odnosno rade na lošijim poslovima. To konkretno znači da osjećaju veću nesigurnost, odnosno da im posao ne omogućuje planiranje budućnosti i izvjesnost prihoda, te da češće rade na poslovima koji su niže plaćeni i rjeđe ostvaruju materijalne dodatke na plaću (npr. božićnicu i uskrsnicu). Osim toga, na poslu rjeđe imaju plaćenu edukaciju ili usavršavanje, uključujući i interne edukacije. U usporedbi sa zaposlenima na neodređeno, imaju veće šanse raditi na poslovima za koje su prekvalificirani i/ili koji ne odgovaraju njihovoj struci. Također, zaposleni na određeno rjeđe rade na radnim mjestima gdje djeluju sindikati i postoje kolektivni ugovori. Što se tiče radnog vremena, tu nisu uočene značajne razlike osim da češće rade vikendima, praznicima i neradnim danima.

Jesu li neke socijalne skupine disproporcionalno zastupljene među radnicima na određeno? (Žene, etničke manjine, seksualne/rodne manjine, osobe s invaliditetom, i tko dalje) 

Nažalost te podatke uglavnom nemamo, budući da anketna istraživanja u većoj mjeri ne zahvaćaju dovoljan broj pripadnika različitih društvenih grupa na tržištu rada ili ne agregiraju podatke po tim kriterijima, što onemogućuje donošenje valjanih zaključaka. Prema podacima Ankete o radnoj snazi, žene rade gotovo u podjednakoj mjeri na određeno kao i muškarci - razlika je oko jrdnog postotnog boda. S druge strane, recentno istraživanje Ive Tomić pokazalo je da skupine radnika i radnica koje imaju veće šanse raditi na ugovore na određeno jesu (ipak) žene, mladi, stranci, niskokvalificirani radnici te samci i samkinje iz ruralnih područja Hrvatske. Istraživanje „Uključivanje Roma u hrvatsko društvo - obrazovanje i zapošljavanje“ pokazuje da su Romi prijavljeni na HZZ najviše zaposleni putem mjere aktivne politike zapošljavanja - Javni radovi, koja sama po sebi označava privremeni rad. Također, ranija evaluacija mjera aktivnih politika zapošljavanja (za period 2010. - 2013.) pokazala je da Romi, češće od drugih skupina zaposlenika opetovano rade putem mjere Javni radovi. Pored toga, potrebno je osvrnuti se na migrantske radMjere za očuvanje radnih mjesta ni na koji način ne štite zaposlene na određenonike i radnice koji često rade na ugovore na određeno vrijeme, ali se nalaze u još nepovoljnijempoložaju jer su njihove boravišne i radne dozvole vezane uz specifičnog poslodavca što im onemogućuje napuštanje poslodavaca i otvara prostor za razne zloupotrebe i kršenje radničkih prava.

Utjecaj Covid-19 pandemije na rad na određeno vrijeme? 

Iako sustavna analiza još nije napravljena, prema dostupnim podacima možemo zaključiti da je utjecaj pandemije na zaposlene na određeno bio izrazito negativan. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, udio zaposlenih na određeno u 2020. godini se, naspram prosjeka za 2019. godinu, smanjio za 3 postotna boda - s 25  posto na 22  posto. Možemo pretpostaviti da je to, u većoj mjeri, zbog neobnavljanja ugovora na određeno u situaciji COVID-19 pandemije, a i smanjivanja novih zapošljavanja. Također, treba uzeti u obzir i slabiju prošlogodišnju sezonu koja je dosad podizala udio zaposlenih na određeno za oko 3 do 4 p.b. u ljetnim mjesecima naspram zimskih. U 2020. godini u ljetnim mjesecima, udio rada na određeno jedva je dostigao broj prisutan na početku godine. Ako gledamo mjere za očuvanje radnih mjesta, one ni na koji način ne štite zaposlene na određeno. Iako dizajn mjera generalno slabo štiti od otkaza, čak i u prisutnim zaštitnim mehanizmima istek ugovora na određeno uvijek je iznimka koja nema posljedice na buduće apliciranje i dobivanje potpora za poslodavce. S druge strane, platformski rad, izuzetno nesigurna vrsta privremenog rada - posebice povezan sa servisima za dostavu kao što su Wolt, Glovo, Bolt - doživio je još jači boom paralelno sa zatvaranjem restorana. Platformski rad u Hrvatskoj još je jako slabo istražen, ali znamo da se često radi o lažnoj samozaposlenosti ili zaposlenosti kod trećih (lažnih) poslodavaca na ugovore koji ne odgovaraju realnosti posla te da se radi o radnicima bez ikakvih radničkih prava na čija je leđa prebačena sva nesigurnost poslovanja platforma.