Nakon duge i hrabre borbe - beogradska Povorka ponosa je u posljednji čas otkazana, ili bolje rečeno zabranjena. Na sastanku s premijerom Vlade Republike Srbije, organizatorima je uručeno rješenje o nemogućnosti države da garantira sigurnost svojim vlastitim građanima. Prajda nije bilo, a država još uvijek postoji.
Sjećanje na prvi beogradski Pride iz 2001. je još uvijek živo - razbijene glave, napadi, vrijeđanja i najskandaloznije od svega - policija koja ne zna što zapravo treba raditi i koga treba štititi. U međuvremenu je uz burnu javnu raspravu donesen Zakon o zabrani diskriminacije i Srbija se priprema za zahtjev za članstvom u EU. Ovogodišnja, druga po redu Povorka ponosa je prošla kroz nekoliko pomjeranja datuma i kada su već svi sumnjali u njeno održavanje, objavljen je finalni datum - nedjelja, 20.9. na Platou ispred Filozofskog fakulteta. Organizacioni odbor je uspio napraviti jednu od najzanimljivijih medijskih kampanja na ovim prostorima, istovremeno okupivši raznolike i široke društvene skupine - u Srbiji i internacionalno - u javnoj podršci parade. Ovo je trebao biti Pride na kojem će najviše straight osoba marširati. Podrška je dolazila sa svih strana svijeta, dobre duše su zabrinuto iščekivale dan povorke uz brigu za sve sudionike. S druge strane Srbije, grad su preplavili homofobni grafiti, a neofašističke organizacije poput Obraza pripremale su teren za masovno ulično nasilje, pozivajući na nerede uz jasnu poruku "čekamo vas".
Pride je polako postajao prestižno mjesto mogućeg uličnog kaosa ali i ogledalo društva kojemu je ovo bila prilika da kroz pitanje seksualnih sloboda izvuče na površinu sva druga neostvarena prava i državne zablude, kao i da se jasno vidi tko su pravi akteri države.
O BG-prideu svoj su komentar dali ama baš svi - političari svih profila i nivoa, crkveni vlastodršci, folk pevačice, piljarice, profesori, navijači, ljevičari, desničari i anarhisti, brojne osobe iz javnog života. Pozitivna kampanja odvijala se na netu i B92, uz masovnu internacionalnu podršku. Ljubav nije da se krije, nego da se ponosi, jedan je od slogana koje je iznjedrio ovogodišnji Pride. Nekoliko stranih ambasada u Beogradu podržalo je paradu. Crkva ju je nazvala "povorkom srama" , "Sodomom i Gomorom" . Bilo je i zbunjenih, poput Marčela kojima nije jasno "zašto oni paradiraju". Sličnog su stava i gradonačelnik Đilas i predsjednik Tadić - priznajući ipak i ovim "građanima drugog reda" pravo na okupljanje.
I kada se činilo da će se ovaj "skup ekstremno visokog rizika" ipak održati, vladajući su se predomislili. Čekali su predzadnji dan da objave svoju odluku, usprkos prethodnim obećanjima - uključujući i ono s najvišeg nivoa, od Borisa Tadića - kako će Srbija garantirati sigurnost svim svojim građanima. Organizatorima povorke je ponuđeno alternativno mjesto održavanja skupa - na Ušću, što je s pravom odbijeno - jer smisao povorke nije okupljanje na "nekoj lividi" nego ravnopravna povorka kroz centar grada.
Kao što je primijetio jedan od članova organizacionog odbora - Pide je bio prilika da društvo pogleda sebe samo. I svi oni koji su imali ikakve iluzije su ih sada mogli izgubiti.
Skup visokog rizika tako je završio svoj medijski život. Teorija o dvije Srbije se pokazala manje više točnom. Pederima i lezbama ostaje da se da se sakriju u svoje rupe. A državi da jednostavno propadne. U krizi vlasti ili uličnom nasilju.
