Uoči neizvjesnog Beograd Prajda 2012, koji je predviđen za 6. listopada, u Beogradu smo razgovarali s poznavateljima srpskog društva, politike i aktera uključenih oko borbe za LGBT prava.

Koliko god je istinito da je prošlogodišnji beogradski Pride održan zbog pritiska iste one Europske unije koja je zatvaranjem hrvatskih pretpristupnih pregovora u poglavlju 23. dokazala kako joj poštivanje ljudskih prava i nije toliki prioritet, u društvima u kojima vlasti prešutnim odobravanjem pogoduju razvoju šovinizma, održavanje bilo kakvog pridea je potrebno.

Lepa Mlađenović, ugledna beogradska feministkinja: Država nije odlučila da raščisti s nasleđem srpskog fašizma devedesetih. Nije provedena denacifikacija, niti adekvatna reforma obrazovanja i sudstva koja bi mogla dovesti do defašizacije i dekorupcije institucija. Nema ni društvenog izvora novog sistema vrednosti.

Beogradski pride pokazao je licemjerje političara, organiziranost i snagu desničarskih skupina koja se godinama tolerira, duboku homofobiju društva i aktivnu ulogu SPC-a. Samim time, nanovo je artikulirao važnost seksualnih sloboda u Srbiji i, u širem smislu, pitanja antifašizma.

Pet tisuća policajaca bilo je potrebno da se povorka zaštiti od nevjerovatne količine bijesa i nasilja od strane nekoliko stotina navijača, ultranacionalista, i klerofašista. Cijena: više od osamdeset povrijeđenih policajaca, materijalna šteta koja se procjenjuje na više od milijun eura. Neredi koje su uzrokovali protivnici LGBT parade, toliki da se sva ona sila policajaca pokazala opravdanom pa čak i nedovoljnom.

Država koja u strahu od ektremista ne može svojim građanima osigurati pravo na mirno okupljanje, nije u stanju obavljati svoje osnovne funkcije.