Nedjelja ujutro, budim se i čitam vijesti. U Njemačkoj je prošle godine zabilježen 91 napad na džamije, vatrom, razbijanjem, pištoljima na ljude koji se mole. U Zagrebu sinoć homofobni napad u klubu Super Super, suzavcem na ljude koji plešu i pjevaju. Zločini iz mržnje, zločini iz Valja jasno reći kako je nekad teško prvi dignuti glas. Osobito je teško kad smo utopljeni među glasovima glasnih mrzitelja, koji bi htjeli da sumnjamo u vrijednost života koji vodimo i bića koja jesmoneprihvaćanja.
Ti se zločini ne događaju slučajno ovdje, i ne događaju se slučajno sada. Zašto gore džamije u Njemačkoj? Mrze li Nijemci danas migrante i muslimane više nego jučer? Jesu li preko noći postali zatucani, primitivni? Ne. Ali, u atmosferi rastućeg radikalizma, na krilima AfD-a, prosvjeda protiv izbjeglica, normaliziranja neonacističkog diskursa, mržnja nije samo dozvoljena, mržnja je sustavno potaknuta, ohrabrena, poželjna, vidljiva. Zločine iz mržnje se ignorira, prešućuje i umanjuje, čime se zločine iz mržnje priziva, podržava i potiče. Poruka je - terorizirajte, terorizirajte slobodno!
I ove nedjelje, Tvrđava Europa dalje diže i širi svoje granice, gradi nove vojne centre na granicama, kupuje žicu, diže ograde, izglasava zakone koji će olakšati deportacije – u smrt nakon smrti. A već je među sobom ta Europa sva satkana od granica, na koje se spotiču, komadaju, režu, guše i gube stvarni životi stvarnih ljudi.
Isto je, naravno, i u Hrvatskoj. Posljednjih godinu dana više-manje mirno promatramo eskalaciju mržnje u javnom prostoru, radikalna desnica prodire u civilno društvo i mainstream medije, kroz svoje paraorganizacije legitimira i normalizira progone, ograničavanje temeljnih ljudskih prava, narušavanje Ustavnih vrednota RH, sve uz blagoslov Vlade te iste RH. I onda imamo dim i vatru suzavca među ljudima koji pjevaju, plešu i vole.
Svi oni, kraljevi od pobačaja, kraljevi od granica, kraljevi od demografije, kraljevi od rodne ideologije, kraljevi od batina, kraljevi od suzavaca, Zločine iz mržnje se ignorira, prešućuje i umanjuje, čime se zločine iz mržnje priziva, podržava i potičekraljevi od ubojstava iz ljubavi, kraljevi od mržnje, kraljevi od odjeće za silovanje, kraljevi od "normalne" ljubavi, kraljevi od braka, kraljevi od "obitelji", kraljevi od rata, kraljevi od vojnog roka, kraljevi od šatora, kraljevi od razbijanja ploča, svi nas oni svojom bukom pokušavaju ugušiti, nadjačati, umrtviti. Ali, naučila sam s godinama da je buka sve što imaju. Oni su iznad svega i prije svega - glasni, ali glasna mogu biti i ja.
Kad je Planinić prije nekoliko mjeseci u emisiji Otvoreno redom iznosio same mitove o pobačaju (samo buka, nula argumenata) čitavo vrijeme Gordana Sobol i Bojana Genov (dvije žene u emisiji) pomalo su pretiho i pomalo prekasno reagirale na njegove opaske. Pomalo pretiho i pomalo prekasno savršeno obuhvaća rekacije na sve ovo što se trenutno događa.
Foto: T.O.
Ove se nedjelje prisjećam jedne nedjelje od prije nekoliko godina, kada je u tramvaju nabildani klinac šutao staru Romkinju. Ljudi su se pravili Posljednjih godinu dana više-manje mirno promatramo eskalaciju mržnje u javnom prostoru, radikalna desnica prodire u civilno društvo i mainstream medije, kroz svoje paraorganizacije legitimira i normalizira progone i ograničavanje temeljnih ljudskih pravada su pospani, neki su odjednom pronalazili zanimljive prizore na podu, naglo okretali glave u stranu, vadili mobitele iz džepova i lupali po tipkama. Prišla sam glasnom momku čiji je vrhunac životnog uspjeha bio da za nadlakticu ščepa staricu, trese je i pljuje joj u lice. Rekla sam mu da odjebe. U tom trenutku su mi se priključili i drugi ljudi, ustali su se prvo dečko i cura koji su sjedili pokraj mene, a zatim i većina ljudi - vikali su da prestane i izgurali smo ga van na sljedećoj stanici.
Prisjećam se i Hameda iz Afganistana, koji je u jesen 2015. godine čekao na ničijoj zemlji između Hrvatske i Slovenije, čekao da prijeđe još jednu granicu. Netko mu je rekao da brojni Europljani ne žele izbjeglice u svojim zemljama, a Hamed je prokomentirao: "samo mi govorite što oni misle o nama, nikad ne pitate što mi mislimo o njima". Hamed nije prihvatio biti broj, biti objekt, biti "drugi", biti tiho, pokorno i zahvalno za mrvice koje možda padnu sa stola.
Sjećam se tih trenutaka, zato što i danas valja jasno reći kako je nekad teško prvi dignuti glas. Osobito je teško kad smo utopljeni među glasovima glasnih mrzitelja, koji bi htjeli da sumnjamo u vrijednost života koji vodimo i bića koja jesmo. Možda je teško dignuti glas, ali je li zbilja teže od promatranja uništavanja života i ljudi pred nama, oko nas, u nama?
