Ideje da se nakon puštanja u promet Mosta mladosti 1974. godine, Jakuševečki, Crveni most pretvori u pješački, nikad nije službeno prihvaćena iako je kao takav služio sve dok nije dotrajao. Bilo je i prijedloga da se konstrukcija prebaci na neko od jezera u okolici grada, što se također nije dogodilo. Nijedan gradski most nije imao takav nomadski život koji je, nažalost, završio u nekom od rezališta, zauvijek brišući njegove lukove iz nebopisa (skyline) Zagreba.
Točke na zagrebačkim obalama Save koje je spajao kod Jakuševca u njegovo su vrijeme bile rub grada. Danas se sa sjeverne strane nalazi Borovje, relikt blokovske izgradnje na izmaku, kvart u kojem obiteljske kuće nestaju pod višestambenim zgradama. To nedovršeno, mjestimično korektno, ali ponegdje napadnuto nabujalim zgradama, višestambeno naselje koje je najintenzivnije građeno u 1990-ima, ranije se nije radikalno približavalo samoj obali Save, što se upravo mijenja. Višestambena zgrada uz Miševečku ulicu, koja je pred useljenjem, nalazi se nesporedno preko puta nasipa i sada definira sjevernu frontu gradske obale i čitavom kvartu daje novo, veće, mjerilo. Arhitektura joj je lišena očekivanja. To su samo kvadrati.
S južne strane, 2016. godine useljene su zgrade iz programa Poticajne stanogradnje, programa koji je kroz godine iznio i bitno bolja arhitektonska rješenja od onih koja su se dogodila u novonastalom novozagrebačkom naselju koje još uvijek nema službeno ime, gravitira Jakuševcu, a mjestimično se naziva Zapruđe, što ne stoji, a lokalno i neformalno R'n'R kvat s obzirom da su tamošnje ulice nazvane po glazbenicima, Karlu Metikošu i Milanu Mladenoviću. Taj novi Novi Zagreb čini pet identičnih osmerokatnica u Ulici Karla Metikoša, i prve su tamošnje stambene zgrade, uz nekoliko trgovačkih hala. Odudaraju od standarda planski građenih novozagrebačkih naselja, čega je susjedno Zapruđe istaknuti primjer. Razmak među zgradama ozbiljno je narušavanje postulata koji karakteriziraju ne samo moderni Novi Zagreb, već i (u socijalizmu) dosegnuti urbanistički standard. Upravo ta njihova prostorna dispozicija jasno pokazuje da pripadaju vremenu koje ne inzistira na vrijednostima gradogradnje. Tim je gore što je investitor država. Očita je i majkavost legislature koja je nametnula zabranu izgradnje stambenih nebodera. Drugi val izgradnje na lokaciji preko puta iste ulice, neposredno uz petlju, čija je izgradnja u tijeku, još je gori. Mjesto je primjerenije za neki poslovni sadržaj, a ne stanogradnju preblizu bučne Sarajevske ceste, koja će u budućnosti postati i jedan od glavnih ulaza u grad. Kompleks mjestimično ima nevjerojatno male razmake između lamela, što radikalno umanjuje kvalitetu stambenih jedinica. Arhitektura je to koja manevrira u urbanističkom neskladu. Stvara prostore bez vrijednosti, a s problemima. Kupce će sasvim sigurno naći, no grad s tom zgradom neće biti bolji.
U slučaju spomenute novogradnje na obje strane rijeke i s izuzetkom Kajzerice koja nije doživjela komasaciju i planiranu izgradnju, te jednog momenta u Novskoj ulici na Savici, nema druge točke gdje je građevinska linija došla tako blizu nasipa, inundacije i korita Save, čime najizravnije utječe na sliku gradskih obala. Jakuševečka marina i zagrebačka mornarica sada imaju novu kulisu, čija kvaliteta urbanizma odgovara stanju flote.
U suvremenom Zagrebu nije novina da je izgradnja u borbi za kvadrate drugačija od postulata koji su stvorili, primjerice, Novi Zagreb. Složenost pristupa i društveno htijenje upravo su zato nudili bolji rezultat, što je sad već odavno zamijenjeno podvođenje maksimalizaciji parcele koja postaje mjerilo svega. Osim kvadrata, ništa nije važno. U takvim slučajevima zgrade više ne grade grad, samo ga ispunjavaju. Sve ostalo su iznimke. Tu zbilja prigušuje svaku iluziju alternative. Nigdje na zagrebačkim obalama Save poraz stoljetne tradicije urbanističkog planiranja priobalnog prostora nije tako očit kao ovdje. Kajzerica je ipak iznijela manje mjerilo individualnih objekata. Barem u teoriji, to je lakše popravljivo, iako do toga nikad neće doći.
Stari Crveni most vjerojatno je uvjetovao da je i danas Most mladosti crvene boje. I nova zgrada na lokaciji u Borovju točno ispred nekadašnjeg mosta, možda namjerno, ima crvenih elemenata. Crvena je i uzbuna s obje strane rijeke koja prolazi u tišini. Mogućnosti nestaju kako nastaju zdanja koja ne unose kvalitetu. Dvije su to strane odnosa prema zagrebačkim obalama: ona koja je planirala i u svojevrsnom se strahu od promašaja ustručavala, i one koja je obale prepustila. Taj se kolektivni poraz zrcali u Savi koja na tome mjestu sada upisuje ne samo nove oblike, već i sudbine budući da je novi grad postao prostorna činjenica.
