Kultura

Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata (HDKA) nedavno je pokrenulo inicijativu "Podržimo krajobraznu arhitekturu u Hrvatskoj!", kao odgovor na nacrte dva nova zakona koji se diskriminatorno odnose prema struci krajobrazne arhitekture. O spornim zakonima i statusu krajobrazne struke govore predsjednik HDKA Mario Jukić, potpredsjednica Andrea Knez i Barbara Klemar zadužena za međunarodne odnose.

Zatvorio je oči. Sada više niti unutra nije bilo dobro. Samo uzdisaji, bol u grudima i osjećaj težine postojanja. Bio je umoran, od samoga sebe i od svega što postoji, od svih silnica postojanja, koje niti nisu bile njegove. Umoran je bio od tuđih umora i povrijeđenosti, od tuđih šutnji i strahova. Nije mogao nikuda pobjeći.

"Starim i da sam se s tim suočila. Bore su stigle, ne mogu sve jesti i psi su mi ostarjeli. Neka vrsta suočavanja sa starenjem i to ispričano u prvom licu. Na EP-u će se naći pet pjesama, ali uz to planiramo snimiti još pet pjesama te će zajedno činiti naš drugi album."

"Slutio sam da je netko cijelo vrijeme, od samog početka kontrolirao situaciju pomoću svoje čuvene metode..."

Olja Savičević: Prije desetak godina postojala je književna scena koja kao da je jedva čekala da se pojave novi autori vrijedni pažnje – a ako ih nije bilo, izmislili bi ih. Danas je obrnuto: nikad nije bilo više mladih ljudi – mislim na uistinu mlade, a ne na nas koji smo skoro pa sredovječni – koji znaju pisati, objavljuju knjige, a scena je u rasulu.

On se boji da će izgubiti uporište, mjesto u svijetu. Boji se da neće biti ničeg dovoljno čvrstog za što će se moći uhvatiti, i da će to odsustvo čvrstoće prouzročiti jedno sveopće padanje i propadanje, strmoglavljenje u ponor, u bezdan iz kojega ga više nitko neće imati snage, niti volje iščupati.

Bezobzirni cinizam hrvatskih "javnih" medijskih i kulturih ustanova, ako se to ustanovama, medijima i kulturom još uopće može i zvati, doista je nevjerojatan. Kao da su građani i javnost, kojima bi oni trebali, oprostite na avangardnom izrazu - služiti, zapravo njihovi najveći neprijatelji, pa ih, kad ih već ne mogu sasvim uništiti, budući da im od njih dolazi, kako su slijepo uvjereni - "za sve neophodan novac", u svakom slučaju moraju što više lagati, manipulirati, zaglupljivati, s/špinovati, praviti budalama, varati...

Ti mene nosiš, film Ivone Juka, sjajno je ostvarenje. Sa svojom dva i pol sata dugom lirsko epskom dramom, trenutačno sama nosi čitavu hrvatsku kinematografiju, te se barem za neko vrijeme za nju više ne treba brinuti.

Nekoliko puta tjedno on odlazi u šumu, sam. Treba hodati, a tijelo polako počinje starjeti, tim više, treba mu snage da ga pokrene, stavi ga u pogon. U toj se šumi ne događa bog zna što. On naprosto hoda, u jednome pravcu, nekoliko kilometara, da bi se na kraju svoje rute istegnuo, pomokrio iza jednoga grma i potom zaokrenuo istom stazom natrag.

Bolje nam je što prije pojmiti da su svi napadi na manjine - verbalni, referendumski, zakonski, fizički, upereni protiv većine. Manjine napadamo da bi sebe i svoje disciplinirali, držali unutar tora, odvratili od drugačijeg. "To se može i vama desiti, ako samo probate biti drugačiji", poruka je većini, iza svake diskriminacije, svakog ponižavanja manjine.