Zatvorio je oči. Sada više niti unutra nije bilo dobro. Samo uzdisaji, bol u grudima i osjećaj težine postojanja. Bio je umoran, od samoga sebe i od svega što postoji, od svih silnica postojanja, koje niti nisu bile njegove. Umoran je bio od tuđih umora i povrijeđenosti, od tuđih šutnji i strahova. Nije mogao nikuda pobjeći. Ali mogao je promatrati krovove, vrh dizalice iz brodogradilišta koja se zabada u nebo poput šiljatog završetka katedrale. Bilo je divno promatrati samo krovove i završetke, donosilo je za njega nenadani osjećaj ugode. Možda je to dolazilo otud što je tako, na taj način, pogledom i mislima nadvisivao, zaobilazio sudbine koje su bile dolje, u kućama i na ulicama, i tako se, usredotočujući se u vis, na trenutke oslobađao i tuđih i vlastitih tereta.
Na tržnici je bio ponizan. Svim prodavačicama obraćao se je sa "šinjora", čak i onima mlađima od sebe. Želio je biti niži od najnižega, manji od najmanjeg, neukiji od najneukijeg. Sjeo je na trg s malom fontanom promatrajući vodu kako poskakuje. Ljudi oko njega ispijali su kave, listali jutarnje novine, komentirali događaje. Sjedio je ondje, a pogled mu je neprestano bježao ka kamenom pročelju crkve. Treba mi osjećaj svetosti življenja, razmišljao je. Znao je za čime sada žudi. Za isposničkim životom negdje daleko od svih, u prirodi. No to nije bilo moguće.
- Živjeti ću dakle, zaključio je, kao i ostali. Udaljen od sebe, nepoznat sebi, ljutit i zgađen sam nad sobom.
