Nakon razdoblja hladnoće, magle i zabave, u Zagrebu se pojavio prvi znak nadolazećeg proljeća. Buđenje je uvijek pomalo traumatično i u znaku je borbe. Treba opet izroniti iz zemlje i prozračiti sve uspavane organe. Prvi simptomi su za sada dobri: prosvjed protiv uvođenja vojnog roka u šumskom parku, ispred zgrade Ministarstva obrane. Povod ovome prosvjedu je osjećaj da nas se želi još dublje podčiniti i nadolazeće generacije mladih ljudi pretvoriti u poslušne budale koje vježbaju marševe i trljaju cijevi. Zato hvala onima koji su dali početni impuls u borbi protiv još jednog apsurdnog poteza vlasti - Radničkoj Fronti.
Kada nas pitaju što je toliko loše u uvođenju jednomjesečnog vojnog roka, oko odgovora nema nikakve dvojbe. On je jednostavan i jasan kao vedro nebo: Nije dobro trenirati ubijanje. Kome to nije jasno taj treba sjesti u prirodu i promatrati duže vrijeme kakvo se to sve smeće nakupilo u njegovom biću da smatra kako organizirano ubijanje treba biti sastavni dio života.
Povod ovome prosvjedu je osjećaj da nas se želi još dublje podčiniti i nadolazeće generacije mladih ljudi pretvoriti u poslušne budale koje vježbaju marševe i trljaju cijeviSasvim je prirodno da osjećamo bijes što živimo u deformiranom svijetu gdje su i najjednostavnije istine okrenute na glavu i gdje veliki dio ljudi nesvjesno podržava vrhunsku glupost poput ove. Bijes je snažan elektricitet koji nas razbuđuje i čini sposobnima da reagiramo na opasnost koja je pred nama. On je instinkt otpora i reakcije koji treba posebno njegovati u vremenu kada nas se uvjerava da će "institucije obaviti svoj posao" i kada je već dobar dio zapadnog svijeta utonuo u duboku komu od raznih državnih narkotika. "Veliki stroj će obaviti sve umjesto nas, stoga ne činite ništa što vam se ne kaže."
Bijes se osjetio i ovom prilikom, kod govornika na prosvjedu, koji su bili većinom iz Radničke fronte, izuzevši jednu atomsku bakicu koja je nekoliko puta preuzimala mikrofon držeći u ruci natpis "Djeca su nam anemična, čitav narod slabog vida." Bijes Radničke fronte se pokazao u rečenicama poput: "U novim ratovima, kao ni do sada, neće umirati djeca političara", zatim u pitanjima poput: "Vrijedi li za ovu državu ginuti?", te u nezgrapnostima kao: "Niti oružje u rukama hrvatskih vojnika nije ovdje proizvedeno jer je uništena industrija."
Ono što sam prvo detektirao uz pomoć sitnih dlačica na podlakticama, je zastarjela retorika "nas" i "njih" koja, u strahu da ne izgubi svoj polet, dodaje stalno nove cjepanice u lokomotivu bijesa. Čak je i svaka rečenica na letku koji je dijelila RF počinjala riječima PRAVI NEPRIJATELJ JE... gdje se naravno misli na političare koji su nas očigledno opljačkali, privatizirali sve zajedničko, rasprodali dobra itd. I sam naziv "Radničke fronte" zapravo sanja o ratu i o nekim, upitno boljim vremenima u prošlosti. Ali zašto? Moje antene mi kažu da bijes koji izmiče svim proporcijama i uzima prevlast nad čovjekom traži mjesto gdje bi se ispraznio. Pa makar u RF-u svi bili miroljubivi i dobrih namjera, ako ne idemo do kraja u razumijevanju današnje situacije, neizbježno ćemo osjećati rastuću frustraciju. Frustracija zna samo da ne želi više biti bespomoćna, ali rješenje svoje agonije vidi u preuzimanju moći i u sukobu s vanjskim neprijateljem.
Iako je preuzimanje moći u suvremenoj demokraciji uređeno i izgleda civilizirano, zapravo se i dalje radi o nasilju koje se suštinski ne razlikuje od fizičkog i vojnog. Čini mi se da je većina institucija suvremene civilizacije tu upravo da bi "uredile" naš bijes, usmjerile ga na procedure i stavile mu određeni jezik u usta koji ni izdaleka ne može izraziti sve što danas zapravo osjećamo (u ovom slučaju retorika partije i klasnog neprijatelja). Ono što se događa s Radničkom frontom i mnogim drugim pokretima je upravo to. Na njihov nepatvoreni impuls otpora djelovala je "civilizacija". Oni su potpuno nesvjesno pristali na oponašanje jednog zastarjelog jezika jer se žele najkraćim mogućim putem riješiti iste frustracije političkom i ekonomskom moći, koja danas cvjeta diljem Europe, Bliskog istoka, Amerike, Afrike, zapravo svuda. Ali nemoguće je Iako je preuzimanje moći u suvremenoj demokraciji uređeno i izgleda civilizirano, zapravo se i dalje radi o nasilju koje se suštinski ne razlikuje od fizičkog i vojnogukinuti tržišni model života, koji u svojoj srži nosi oružani sukob, korištenjem tržišnih navika. Nemoguće je boriti se protiv tržišta pomoću "kupljenog oružja". Oružje moramo izraditi sami i ono mora djelovati na glazbenim principima. A da bismo izradili takvo oružje moramo istančati ticala.
Zašto zvučim toliko samouvjereno? Zato jer u sebi nosim brojne doživljaje koji su potvrdili moju sumnju. Možda i najupečatljiviji od njih je onaj koji sam doživio za vrijeme suradnje s radnicima Jadrankamena, prilikom njihove borbe. Na tribini i izložbi koju smo organizirali u Pučišćima u sklopu Mreže solidarnosti mogli smo primijetiti kako bijes, frustracija i usmjerenost na neprijatelja zapravo poglupljuju čovjeka. Ti ljudi su bili izrazito odlučni da zadrže Jadrankamen koji je bio u stečaju i spremali su se otkazi. Kalorični i rumenih obraza, radnici Jadrankamena su u trenucima govora, zbog adrenalinskog napitka bijesa, osjećali nepobjedivost.
"Samo nas u lijesu mogu iznijeti odavde!", vikali su. Pri tom su zaboravili na međusobne odnose. Bili su razdvojeni na nekoliko frakcija, podijeljeni raznim malomišćanskim nesuglasicama, svađama koje se protežu na čitava desetljeća unatrag te vođeni malom skupinom ljudi koja donosi sve odluke. Kao takvi, nisu bili svjesni da za državu predstavljaju poteškoću koliko i beskućnik kojega se želi ukloniti s ceste prije početka turističke sezone. Zaboravili su zašto uopće žive svi zajedno u istom gradiću, zašto idu u crkvu, vade kamen iz planine, organiziraju zabave. Život je za njih postao nešto očigledno i samorazumljivo. Nešto poput navike koju treba braniti ljutnjom. Naravno, samo nekoliko dana nakon našeg druženja s njima, nakon što su spriječili ulaz stečajnoj upraviteljici u prostorije firme, SDP je poslao specijalce. Nekolicina U kojoj mjeri smo mi sami postali oružje sistema obmane? Zašto su nam uopće potrebni vladari ako smo tako savršeni?najvažnijih je pohapšena i od otpora je ostalo samo zadnje slovo.
Bilo bi lako kada bi naš neprijatelj bio tako očit. To su na prvi pogled oni koji imaju vlast i moć, dakle tajkuni i političari. Međutim postoji neugodno pitanje koje uvijek lebdi iznad nas: U kojoj mjeri smo mi sami postali oružje sistema obmane? Zašto su nam uopće potrebni vladari ako smo tako savršeni? Nije li apsurdno prosvjedovati protiv rata i koristiti ratni jezik?
Najveći problem otvorenog tržišta je što su naše riječi i misli postale gotovi proizvodi jer je to najkraći put do iluzije moći. Čak su i akcije koje poduzimamo često prethodno režirane. To na koncu dovodi sve naše odnose u krizu do te mjere da smo izgubili sposobnost neposrednog izražavanja, razmjene misli, osjećaja, doživljaja. Izgubili smo sposobnost cjelovitog gledanja na okolnosti u kojima se nalazimo, čula nam slabo rade, ne koristimo ni sluh niti njuh. Kao takvi savršeno smo nesposobni za otpor stroju. Jer ne borimo se mi protiv konkretnog čovjeka, nego protiv stroja koji je već davno preuzeo autonomiju i to na tisuću puta suptilniji način od onoga u filmovima poput terminatora. On nas je savladao na razini jezika i tijela, iako to savladavanje nikada ne može biti konačno.
Čim re-citiramo, oponašamo, beskonačno dokazujemo, pretjerano analiziramo, ustrojavamo se, navlačimo na sebe logo, držimo se jedne boje, vršimo forenzička istraživanja i ekshumacije, čim važemo "tko je više kriv", čim škiljimo nepovjerljivo prema drugome i, u strahu od mogućeg neprijatelja, ne usudimo se podijeliti nešto "osobno" što bi se moglo upotrijebiti protiv nas - mi postajemo stroj, a svatko postaje neprijatelj.
Veza između privatnog vlasništva i smrti je očita. Ako u nama prevlada privatno, tj. ono što više ne znamo i ne možemo podijeliti, gubimo niti koje nas vežu. Doslovno režemo žile jednog većeg organizma kojeg smo dio. A ono što nas najviše veže je upravo jezik. Čak bih rekao glazba. Jer ona za razliku od svjetlosti, može ući iza ugla i ispuniti sve tamne zakutke. Rekao bih na koncu i misao, jer često možemo čuti misli druge osobe. To znači da i riječ i zvuk i misao moraju ostati živi i slobodni. Oni ne smiju postati tek sredstvo ili "alat" za postizanje bilo kojeg cilja, jer upravo to radi kapitalizam putem marketinga.
Dragi RF-ovci, želim vam reći nešto važno: Ne trebaju ginuti ničija djeca. Ne trebamo imati ni domaće ni strane tenkove. Ne trebamo prolijevati krv za niti jednu državu. Ne trebamo uostalom biti ni radnici ni ratnici. Čovjek je puno više od tih pojmova. Život je i dalje potpuno nepoznat. Ogromni teritoriji su neistraženi. Naši zahtjevi stoga ne mogu biti svedeni na mirnu egzistenciju, stabilna primanja, javno zdravstvo i školstvo. Općenito, na ideju socijalizma, koja je danas također potrošena, ali nečemu vrijednom je poslužila. Ne smijemo postati ovisni o niti jednom stroju, bilo ideološkom ili stvarnom. On nam može poslužiti za razbijanje određene barijere, ali ga nakon toga moramo ostaviti da istrune.
Ne smijemo postati ovisni o niti jednom stroju, bilo ideološkom ili stvarnom. On nam može poslužiti za razbijanje određene barijere, ali ga nakon toga moramo ostaviti da istruneDa ne bi bilo nesporazuma, vaš bijes je dobar jer je doveo do ovog prosvjeda i pokrenuo nove slučajnosti i izazove. Ali njega treba njegovati i razvijati u nešto što do sada nije viđeno. U bijes koji proizlazi iz lude ljubavi prema životu. A takva ljubav je neustrašiva. Ona ne brine toliko o hrani, sigurnom poslu i čvrstim zidovima koliko o "kakvoći" naših odnosa, o riječima koje izlaze iz naših usta, o konstelacijama misli u našim glavama, o čudu koje se događa prilikom susreta s nepoznatim bićem.
I baš zbog svega toga je ovaj prosvjed bio važan. Jer na njemu su se okupili različiti ljudi koje možemo privremeno nazvati hipijima, lezbama, anarhistima, pankerima, penzionerima. I to ne radi zabave, nego da pokažu da su misaona i djelatna bića. Njih nikada neće biti moguće ustrojiti u vojsku jer ih štiti umjetnost. Ono što je jedan od RF-ovih govornika rekao bilo je naizgled banalno, ali jako važno. A glasilo je otprilike: "Ne želimo se baviti vojskom, već umjetnošću, muzikom, istraživanjem, razgovorom.."
Od stroja nas jedino može zaštititi umjetnost. Ona je nit koja održava vezu između srca i prenapregnutog uma. Od bezbrojnih podataka i znanja oko kojih stalno treba voditi brigu. U njoj žive i bijes i ljubav koji se ne poistovjećuju s nijednom trenutnom formom. Borba koja se trenutno vodi isključivo ovisi o snazi naše umjetnosti i o sposobnosti da isprobamo različite oblike otpora za koje još nisu pripremljeni protuotrovi. Ili, jednostavnije rečeno, ona ovisi o našoj sposobnosti da se mijenjamo.
