Prvo je u Pakracu čovjek bacio bombu na radnike Elektre kada su mu došli isključiti struju. Već smo ih zaboravili, ali ti ljudi su ranjeni, teško, usporedimo to kako nam je kada smo jako bolesni. E tako, samo još mnogo gore. Onda je čovjek automatskom puškom ubio četvero, pa i sebe. Zapravo, nije "prvo" kada govorimo o bombi u Pakracu, sve zavisi od kada računamo, ovo je bilo pred samo desetak dana. Napad na Sabor pred četiri mjeseca, ranjavanje i samoubojstvo, spada li to u ovaj niz? A ubojstvo trojice, također, lako dostupnom automatskom puškom pred godinu dana u Splitu?
Traženje zajedničkog nazivnika, u ovako proizvoljno odabranim napadima oružjem, skliska je tema. Zašto ne spominjem bar jednu ubijenu ženu Ne, nismo pristojno društvo. Nismo, dokle god se ljudi ubijaju na ulici kao surogat pravdi koje nemamjesečno, najčešće od njihovih – partnera? Ubojstava ima svugdje, čemu se sada čudimo.
Čuđenje nije tema, zgražanje još manje. Likovanje, to bi mogla biti tema iako se mnogi u tome neće htjeti prepoznati. Nezadovoljstvo pravosuđem, pravdom, odnosom državnih institucija, društvenim okvirom u kojem su povlašteni i diskriminirani osnovna društvena podjela. Fluidna, no ne zato manje jasna i frustrirajuća, za one koji povlašteni nisu. Nisu više ili nisu nikada ni bili, isto je zanimljivo pitanje.
Likovanje, povici gomile, po društvenim mrežama ipak, a ne na ulici: "Bravo. Dobro si napravio. Podrška. Konačno je netko pravdu uzeo u svoje ruke." Navijanje za čin nasilja nam nešto govori, vjerojatno i puno više od "nešto".
Nasilje nije loše. Batina je u raju izašla. Sigurno ga je provocirala, sada mu se osvećuje. Pokazao im je.
Da, nasilje je dio naše (ne)kulture, gdje ova zagrada čini golemu razliku. Ponosimo li se nasiljem ili ne? Kao društvo, kao grad, kao bilo koja lokalna zajednica? Da. Sve ostalo je laž. Ponosimo se.
Naučili smo da taj ponos ipak treba paziti kako ćemo iskazivati, da nije loše nasilje osuditi, najbolje en general, to nam nosi bodove, pokazujemo drugima da smo educirani, moralno izgrađeni, ispravni. Uložit ćemo dosta truda i nešto novaca da nasilje suzbijemo, glasno ćemo o tome Ogoljeli smo od svih onih naslaga socijalne mimikrije, statusnih znakova uspjeha, lažne priče o domoljublju i prioritetima, od čekanja na onoga/onu koja će prva prestati lagati kako nam jegovoriti, medije uključiti, kampanju na panoima reklamnim osmisliti.
Naravno, suzbijat ćemo redovito posljedice, nikad uzroke. Nasilje treba kazniti, točnije mora se kazniti, jedna je od jačih mantri ovih naših društava. Ulagat ćemo u policiju, kupovati ćemo oružje, opremu, sofisticiranu i onu koja to nije, educirat ćemo ljude za borbu protiv nasilja. Kao društvo ćemo pljeskati Osvetnicima i svakom sličnom pozitivnom heroju, ne razmišljajući čemu točno plješćemo. Nećemo niti pomisliti da više oružja znači i više (skorog) nasilja. Naljutit ćemo se na tu tvrdnju, lako.
Netko je ubio trojicu, netko četvero ljudi, a mi smo rekli da je to žalosno, ustvrdili da se to dešava i drugdje, zaključili sa "ima tko će se time baviti" i nastavili s našim nasilnim životima, kao da nas se to ne tiče.
Tko će se time baviti?
Psiholozi, sociolozi, antropolozi, psihijatri, filozofi? Zašto ne, uostalom oni se i bave time. Sve ovo što ja ovdje pišem svi oni su znanstveno premjerili i izložili nam na uvid i – djelovanje. Možda ne baš sve, jer se mirovnim aspektom ne bave mnogi. No on i tako ne postoji u znanosti, a postoji li uopće van onoga: "ostalo", nije niti predmet interesa. Ipak, Ivana Kekin, psihijatrica nam u svježem (na mnogo načina) intervjuu pokazuje da mirovni aspekt jest dio znanstvenog, pa i političkog promišljanja, ukoliko nam je stalo do dobrobiti društva, znači svih, a ne Smrt Mire Furlan podsjetila nas je na to kako smo je izgnali, potres na Baniji podsjetio nas je na sugrađane koji su – stvarno – daleko od Zagreba i svega blještavog što simbolizirasamo nekih, onih umreženih.
Vratimo se na našu ljubav prema nasilju. Pretjerana izjava? Možda, i meni tako zvuči, a onda se sjetim kako ćemo lako svojom šutnjom "kazniti" blisku osobu jer nas je povrijedila, kako ćemo zažmiriti što svakodnevno bivamo usluženi od ljudi čija plaća nije dostatna za dostojan život, kako ćemo kliknuti "like" svaki puta kada netko Naš spusti, onako dobro i duboko, nekom Njihovom. Nećemo ni primjetiti koliko se često izderavamo na djecu ili ih sputavamo da budu svoji, novi, veliki i slobodni, režemo im krila u društvu koje slavi i nagrađuje one podrezanih krila.
Volimo nasilje, da, iako mnogi od nas će mnogo truda uložiti da ne budu nasilni, i to nije za podcjenjivanje. Grupe podrške ubojicama nam viču nekoliko stvari: lako nam je udružiti se oko nekog čina nasilja, lako nam je uložiti vrijeme, emocije i energiju u opravdavanje takvog čina, nemamo povjerenja u sve ono u što se kunemo na službenim, javnim događanjima, obljetnicama, sjećanjima i proslavama – u državu. Nemamo povjerenja niti u pravdu, institucije, medije, zapravo niti u sebe.
Pogubljeni smo i nije sve u pandemiji, potresu niti lošoj trenutnoj vladi. Dobrih vlada ionako nismo imali.
U kulturi nasilja živimo, aktivno joj i pasivno doprinosimo i ne kanimo ju promjeniti. Točka.
Srećom, ta "točka" ne mora biti Kraj, pogotovo ne kraj rasprave, ne mora niti ni istinita iako je jedna od mogućih istina.
Toj kulturi nasilja upravo se odupiremo, a to niti ne primjećujemo. Nije nam lako, otpori nas iznenađuju, zbunjuju, ali pažnju nam odvači nešto Društvo koje ulaže novac, resurse, vrijeme, pažnju, moć u poliranje sjajne slike o sebi nema se što čuditi kada se otkriju razmjeri krađedrugo: Sve nas je više. Sve je više žena koje govore kako su one nama muškarcima objekt, nisu ljudska bića, već sredstvo za iskaljivanje, za seksualnu nasladu, za nasilje. Sve je više muškaraca koji ih aktivno podržavaju.
Rado bismo da one ušute, to nekako drugačije riješe, terapijom ili kako god, no taj naš "prirodni" poriv da ih ušutkamo svakim danom slabi. Ruši nam se pred očima "naš način života", sva ljepota "tradicije" koja ima mnogo mračnih strana, a ponajviše saznanje da smo lošiji nego želimo vjerovati.
Taj pokret žena, no ne samo žena, protiv rodno uvjetovanog nasilja, balkanski #metoo, najveći je ikad pokret suočavanja s prošlošću na ovim prostorima. Iskapa mračne tajne, trese sliku nas samih, uglednih građanina, uključuje nas jer nam je sram, teško je to i čitati pa bježimo u ignoriranje, poricanje, relativiziranje. Ne, nikako nam nije drago slušati, saznavati da je svaka, baš svaka žena oko nas doživjela više puta bar neugodno, ako ne i mnogo gore iskustvo, samo zato jer je žena. Znači i naša baka, majka, sestra, kći, unuka. Cijelo vrijeme smo to smatrali "pretjeranim, prirodnim, dijelom života".
Sve ove mehanizme poricanja naših vlastitih mračnih tajni poznamo svi jako dobro, još i prije Golog Otoka, nestajanja Vice Vukova na vrhuncu slave, a svakako nakon zadnjega rata.
Društvo koje slavi svoje osuđene ratne zločince, nema se što čuditi pravdi koja se dijeli kalašnjikovom na ulici.
Društvo koje ulaže novac, resurse, vrijeme, pažnju, moć u poliranje sjajne slike o sebi nema se što čuditi kada se otkriju razmjeri krađe u obnovi Društvo koje slavi svoje osuđene ratne zločince, nema se što čuditi pravdi koja se dijeli kalašnjikovom na ulicikuća nakon rata, nepostojanju funkcionirajuće civilne zaštite, odlasku mladih i sposobnih.
Nešto nam se dešava ovih dana, i to je izrazito mirovno. Uz svu muku koja nas je zadesila, pandemiju, potrese, ulazi nam svježi zrak kroz pukotine. I svjetlo. Kriza je, nije mala, ljudi se spontano okupljaju, istaknuti političari gube živce, europski parlamentarci se nespretno, glupo i grubo tretiraju. Kriza je uvijek i prilika, a ona nam se ukazuje sada. Možda jer smo prisilno ograničenih kontakata, pa se možemo više baviti refleksijom, možda jer je sve veći broj ljudi suočen s odricanjima i neizvjesnošću, možda jer je vodeća svjetska sila uspjela, teško ali ipak reći NE konstantnoj proizvodnji laži i mržnje. Smrt Mire Furlan podsjetila nas je na to kako smo je izgnali, potres na Baniji podsjetio nas je na sugrađane koji su – stvarno – daleko od Zagreba i svega blještavog što simbolizira.
Promjena nam se dešava, i nije nam drago. Ipak shvaćamo da je to samo prva reakcija, da nam možda i jest drago. Da smo predugo pristajali biti nešto što nismo, šutiti o stvarima koje nas muče, gledati kako naše lokalne verzije lažljivaca, kradljivaca, nasilnika preplavljuju općinske, gradske, državne institucije.
Ne mirimo se više sa status quo, ionako smo izgubili toliko toga u zadnju godinu, nauživali se toliko straha od virusa, potresa, besparice, da imamo sve manje za izgubiti.
Ogoljeli smo od svih onih naslaga socijalne mimikrije, statusnih znakova uspjeha, lažne priče o domoljublju i prioritetima, od čekanja na Pokret žena, no ne samo žena, protiv rodno uvjetovanog nasilja, balkanski #metoo, najveći je ikad pokret suočavanja s prošlošću na ovim prostorimaonoga/onu koja će prva prestati lagati kako nam je.
Nije nam dobro, no to više nije izlika da ne primjetimo one kojima je lošije. Sve manje je to razlog da i dalje šutimo o "stvarima o kojima se u pristojnom društvu ne govori". Ne, nismo pristojno društvo. Nismo, dokle god se ljudi ubijaju na ulici kao surogat pravdi koje nema.
Nismo pristojno društvo dokle god se struja isključuje usred zime, a nitko se ne upita – što će on/i sada?
Srećom su lokalni izbori blizu, naš redovni posjet doktoru koji nas pita: Koliko ste dobro?
I taj svježi, hladni vjetrić sa snijegom pokrivene Banije, s mirisom solidarnosti, kuhinje ponajboljih chefova koja se nije smjela desiti, eksplozije ljudske samoorganiziranosti, ogoljenih lokalnih šerifa koji taje sve kuće i stanove koje su nakrali, nesposobnih činovnika koji se znaju voziti u skupim autima i glumiti, jer to i jesu statisti.
Vjetrić suosjećanja, solidarnosti, slobode da činimo što je ispravno.
